Strossmayerova korespondencija s Louisom Légerom

Strossmayer se osjećao glavom hrvatskih intelektualaca

Osim Franje Račkoga s Louisom Légerom (Toulouse, 15. I. 1843. – Pariz, 30. IV. 1923.), francuskim piscem i osnivačem slavistike u Francuskoj, dopisivao se i Josip Juraj Strossmayer. Rački je bio učenjak pa je više pisao o kulturnoj suradnji Češke, Hrvatske i Francuske, Strossmayer je bio političar pa je imao u vidu političke saveze i novo uređenje Europe poslije ratova 1866. i 1870. On je pisao Legeru kako se povukao iz politike zbog Nagodbe o čemu je pisao Legeru. Bio je zastrašen francusko-pruskim ratom i ujedinjenjem Njemačke pa je i on preporučao jedan francusko-slavenski savez koji bi se suprotstavio agresivnom njemačkom ekspanzionizmu.

Strossmayer je bio razočaran u bečkom Dvoru, ali nije bio uopće protiv Beča jer je u Carevini vidio pribježište Slavena onako kako su to vidjeli privrženiciaustroslavizma koji je 1848. stupio na političku i vojnu scenu pod vodstvom hrvatskog bana grofa Josipa Jelačića, a Jelačić je uz kneza Alfreda Windischgrätza bio vrlo utjecajan na Dvoru. Bio je to savez koji je išao za očuvanjem Carevine, a bio je i odgovor na poljsko-mađarsko-talijanski savez koji je bio protivan Carevini. Strossmayer je smatrao da je Austrija poražena 1866., da je postala sluškinjom Njemačke, da je Nagodbom izdala Hrvate te da je slaba. To je prihvaćeno u hrvatskoj povjesnici, ali su se u zadnje doba pojavile sumnje jer je Carevina poslije toga poraza sklopila Nagodbu s Mađarskom u kojoj nije ispunjen najvažniji zahtjev Mađara – tengere Magyar (Mađari na more!), a to će reći da Dalmacija nije ušla pod krunu sv. Stjepana kao posebna jedinica. Carevina je sklopila Trojni savez s Njemačkom i Italijom, godine 1872. Crna Gora je postala Austro-Ugarski protektorat, 1878. okupirana je, ili radije oslobođena Bosna, 1881.

Iste godine Crna Gora dobila je državnost po preporuci i savjetima konzula u Skadru, pa u Mostaru Aleksandra Vasića, pa njegova nasljednika u Skadru Linića, te domaršala Josipa Filipovića i Stjepana Jovanovića, obavještajnog časnika Gustava von Thoemmela, Srbija je 1881. postala austro-ugarskim protektoratom. Iz toga se vidi da je Austro-Ugarska, a ne Njemačka imala najviše koristi od Trojnog saveza, a taj je bio čak nepovoljan za Italiju. Dakako, sve to Strossmayer nije znao jer su protektorati nad Srbijom i Crnom Gorom bili tajni, a Strossmayer nije bio upućen u poslove C. K. Više policije koja je zapravo vodila politiku. Ovo nam kaže koliko su Sabor i uopće parlamenti u Austriji bili sporedni u politici jer je politiku vodio Dvor s vojskom i C. K. Višom policijom preko i iza leđa Sabora i politike, ali su na Dvoru bili utjecajni mnogi hrvatski generali.

Novo je u pismima koja je Strossmayer pisao Légeru njegova preporuka da se osnuje francusko-slavenski savez, kao politički savez pa ćemo reproducirati to pismo. Strossmayer je 15. siječnja 1869. pisao Légeru o njegovom neraspoloženju prema Mađarima koje je smatrao ponosnim i sebičnim. Mnogo je očekivao od francuskog političara Adolphea Thiersa koji je bio protiv rata s Pruskom, a 1871. je kao šef egzekutive ugušio Parišku komunu. Strossmayer je Légeru pisao sad na francuskom, a sad na hrvatskom, više na hrvatskom jer on nije dobro znao francuski. Smatrao je da papinstvo mora opet postati vjerska i moralna vlast. Francuska se mora vratiti u položaj koji je imala prije rata, a Austrija bi morala biti moćna neutralna država koja će spriječiti predstojeći sukob Nijemaca i Slavena. U pismu Légeru od 26. travnja 1871. pisao je o razularenim ambicijama Njemačke. On je tada pisao biskupu Orleansa i molio ga da razgovara s ministrom Adolfpheom Thiersom. Dana 7. veljače 1874. preporučao je Légeru Medu Pucića (Strossmayer piše Pučić) i Petra Matkovića koji su se nalazili u Parizu, potom je dao pozdraviti češkog slikara Jarosłava Čermaka koji se također nalazio u Parizu.

Strossmayer se osjećao otprilike glavom hrvatskih intelektualaca, a to je svakako i bio kao mecena koji je financirao hrvatsku kulturu prije Nagodbe kojom je Kraljevina Hrvatska-Slavonija dobila svoj novac iz državnog proračuna. S velikim zadovoljstvom je pisao Légeru o osnivanju Sveučilišta u Zagrebu. To je bilo Sveučilište Franje Josipa. U mnogim pismima pisao je o svojoj namjeri da posjeti Pariz. Dana 19. listopada 1885. pisao je kako ne odobrava srpsko-bugarski rat: "Srbi su se dali zavesti na bratoubojstvo. Žali bože, još i sad su lutka u ruku krvnih nas obćih neprijatelja. Rusija neshvaća ni malo svoju zadaću u svietu. I ona kao da sliepo služi najvećim svojim neprijateljem." Reproduciramo njegovo pismo od 15. srpnja 1871.

Velecienjeni moj priatelju! Vaš list sam dobio u Rimu upravo kad sam odlazio. Zato Vam odgovaram iz Diakova. Ja sam imao namjeru povratiti se putem Francuske, ali su me njeki priatelji odgovorili od toga misleći da još sada nije tome vrieme. Ja ću tećajem ove godine svakako u Paris i Versailles doći. Što se naših stvari tiče evo Vam moga mnienja. Austria nema onoga organizma koji bi njezinoj naravi i njezinoj misiji odgovarao. Ona svaki dan slabija biva. Slavjanski živalj proti komu je današnji organizam Austrije naperen toliko sile ima da paralyzuje svako nastojanje, koje mu o glavi radi. Austrija po mome mnienju postala je jur plienom Bismarkovim i orudjem njegovih namjera. Magjari u oholosti i bahatosti svojoj mnogo k tome doprinašaju. Ja sutra odlazim u Peštu, da nastavimo latinske jezike skupljene proti obćenom nepriatelju rukovoditi. S te strane valjalo bi da Francuska na svaki način gleda odvratiti talijansku od … Ultramontanci u tome neizmjerno grieše, Francusku u veliku pogibelj stavljaju. Njihova luda i nesmotrena politika tamo ide, da slobode i neodvislost ciele Europe postaje plienom protestantičke moći germanske. Francuska ima da kako štititi kath. Evropu,42 ima bditi nad neodvislošću papata i s. Stolice, ali je pitanje od neizmjerne važnosti. Što papatu (papinstvu, T.T.), što S. Stolici hasni (koristi, T.T.)? Tko joj je pravi priatelj? Neima dvojbe, da je papat tečajem više stoljeća neplodan postao i svoja uzvišenja iz očiuh izgubio. Papat je u posljednje vrieme postao politička moć najlošije vrsti koja je svakomu hudila (štetila, naudila. T.T.) koji se je dotaknuo. O tomu se dakle radi, da autoritet papatu svojoj naravi i svojoj božanstvenoj destinaciji povrati na korist cielomu čoviečanstvu, napose pako na velu neizrecivu probit latinskoga življa. Tkogod o tome radi, da papat i opet postane vriemenitim kraljevstvom, taj o tome radi da ta moć opet u stari svoj trulež pane, i da latinski živalj posve izgubi, da naškodi. To je danas osobito očevidno, gdje se Italija boji njekim načinom od onoga daha koji u Franciji vlada, te za to više teži nego li u svom vlastitome interesu morate ka Germaniji. Daleko bi me list zaveo da Vam razložim, kojim dakle putem imala bi Francuska u tom vele važnomu poduzeću postupati. To ću ja učiniti, kad u Francusku stignem. Drugo je savez intiman latinskoga življa sa slavjanskim i dogovaranja. Unapried sam uvjeren da iz svega posla neće ništa biti. Poslie kako su nemci primili zakon o izbornoj reformi, madjari će po svoj prilici iste namjere imati s ovu stranu bašte. U dogadjajih, koji se u Evropi spremaju, bitno je: da li Rusia dokučuje svoju važnost; da li osieča da nemci konspiriraju proti europejskom položaju i uplivu Rusie koju bi rad iz Europe posve istisnuli a u Aziju odbili da sami oni Europom gospode. Ako u Europi nebude dost mudrosti i odvažnosti, poslie njekoga vremena sva če Evropa zagreznuti pod jaram germanski. U današnjoj situaciji ima Bismark u tu svrhu na svoju dispoziciju Austriju, napose pako madjarski i poljski živalj i čak i Tursku. Od te pogibelji mogla bi se Europa samo tada oteti, ako bi živalj latinski usko družio, što pretpostavlja, da se Francuska moralno preporodi i tako si politički organizam dade, da se velika večina zadovolji i sve sile uto položi da izgubljenu svoju europejsku posiciju opet zadobie. Francuska imala bi na čelu biti latinskomu življu i u pitanjih koja se tiću života i neodvisnosti sve sile. Ja mislim da ovu stvar podobro Francuska shvača. Pitanje je veliko ko što sam gore natuknuo da li Ruska to dobro shvača i da li prema tome radi? Ja se jako bojim da tamo nije tako! Ele s te strane još nesdvajam. Austrija, da je iole pametna ter da se po svojoj naravi organizira, imala bi biti velikom i jakom neutralnom državom koja bi sukob strahoviti medju germanskim i slavjanskim življem prepriečila, a ujedno dopriniela da se Francuska u stari svoj položaj povrati a s druge strane da se europeiski istok bez velikoga krvoproliča oslobodi. O tomu ćemo svemu, kad ja u Paris dodjem obširnije govoriti. Pisao sam u Zagreb, da Vam šalju Obzor i Vienac. Pozdravite sve priatelje i poznanike. Kad budem nakanio u Paris, javit ću Vam. Sto puta Vas ljubim i ostajem do vieka Vaš priatelj Strossmayer.

U literaturi se spominje također C. Loiseau, čija studija o Dubrovniku je u Fondu Ernesta Katića kao dio ostavštine Nike Velikog Pucića (Pozze) (Charles Loiseau, L’Equilibre adriatique (L’Italie et la question d’orient), Pariz, 1901.) Zanimljiva je i bilješka o slikaru Čermaku, koji da je liberal; čitaj mason!

Bilješka 35. na stranici 181.; Jarosłav Čermak bio je historicist, c. k. Viša policija sumnjičila ga je da je liberal kad je on 1858. putovao u Crnu Goru i da je bio blizak liberalima okupljenima oko kneza Adama Czartoryskoga (Pederin, 2005: 378).

U pismu Račkoga Légeru spominje se opet Čermak: "Uzrok radi kojega vam htjedoh pisati, jest taj. Ovdašnji prodavalac umjetnina odlučio je izdati puten chromohtografskim sliku "ranjeni Crnogorac" od slavnoga slikara Jarosłava Čermaka, koja je sada darežljivosti našega pokrovitelja svojinom naše akademije i koju je u bakru izdao Coupilli u Parizu. Čermak je dao dozvolu. Ali prije nego li taj trgovac, imenom Bothe, pošalje snimak (kopiju) učinjen ovdješnjim slikarom Morèom, rado bi znati je da je sam Čermak s njim zadovoljan. Neznajući gdje Čermak stanuje, a vi ćete jamačno znati, molim vas da ga upitate: Bi li Bothe smio na svoj trošak poslati kopiju Čermaka u Pariz, da ju vidi i svoj sud o njoj očituje?"

Ovdje valja spomenuti Kostu Vojnovića koji je putovao u Pariz pobuđen od Franje Markovića i napisao "Pariske dojmove" (Vienac, 24., br. 1.-14., 1892.) i posjetio kršćanskog socijalistu grofa Alberta de Muna. On je u tom putopisu mnogo napisao o francuskom katolicizmu.

(Ivan Pederin, "Putopis u hrvatskoj književnosti ilirizma i realizma", Književna istorija, 9., br. 44., 1979., str. 651.-652.)

Teo Trostmann