Izložba “Naši blaženi zaštitnici”

Ljubica Dragojević Buble: Bojala sam se raditi lijepe stvari

Izložba kiparice Ljubice Dragojević Buble „O nostri beati protectores“ (Naši blaženi zaštitnici) otvorena je u subotu, 1. kolovoza 2020. u klaustru splitskog samostana i crkve sv. Frane, u suradnji 66. Splitskog ljeta i  Galerije 46. Već gotovo četiri desetljeća Ljubica Dragojević Buble prisutna je na hrvatskoj kiparskoj sceni. Arhaično sažetim kiparskim formama parirala je „muškom“ kiparstvu, zatirući „ženskost“ svog kiparskog bića. Mladenački beskompromisno postavila je ciljeve o dokidanju i eliminiranju različitosti ženskog i muškog kiparskog „pisma“. O tom razdoblju kiparica svjedoči: „Bojala sam se raditi lijepe stvari. Željela sam dokazati da su moji radovi jaki, muški, ružni i nedopadljivi“. Od tada je prošlo mnogo godina i Dragojević Buble je sazrijevajući prihvatila svoju prirodu koja, kako kaže, sabire  muški princip snage i ženski princip senzibilnosti i intuicije. Potraga za duhovnošću još je jedan sastojak umiješan u njenu prirodu i umjetnički izričaj.

Izbor iz njezina sakralnog opusa pretežito keramičkih skulptura za izložbu u prostoru klaustra splitskog franjevačkog samostana iz 13. stoljeća čini kako i sam naziv izložbe kaže „O nostri beati protectores“, prikaze svetaca zaštitnika, kiparičinih omiljenih svetaca, ali i vjerničkog življa, posebice dalmatinskog podneblja. Proučavajući njihove živote, modelirajući ih u bijeloj šamotnoj glini, birajući paletu, oslikavajući ih posebnim pigmentima zemljane osnove (engoba), slažući ih i pekući u keramičkoj peći, ponire i proniče u mistiku svetosti, u kršćansku duhovnost.

„Ljubicu Dragojević Buble intrigiraju legende, primjerice o čudotvornom raspelu iz crkve Sv. Križa iz Arbanije, kanonika i drvorezbara iz 15. stoljeća Jurja Petrovića ili pak svjedočanstva o španjolskim baroknim drvorezbarima, poput čuvenog Juana Martineza Montanesa (1568.-1669.), koji je pristupao oblikovanju Kristova lika s velikom pobožnošću, primajući redovito svetu pričest prije početka rada. Pojam „oduhovljene materije“ koja „pulsira iznutra“ i daje djelu svojstvo i legitimitet umjetničkog djela ni nije novost u jeziku koji se govori o umjetnosti, niti je novost u djelima Ljubice Dragojević Buble. No, kod nje je tijekom vremena jačala ideja i svijest o materiji čija forma proizlazi iz duhovne pripreme i molitve i podrazumijeva uspostavu odnosa sa svetim i neprestano obnavljanje u kristovskoj kulturi, samoizgradnju te odricanje od naučenih zanatskih i obrazovanjem zadanih i samozadanih „programa“. Uz taj, da tako kažemo, duhovni angažman te prisvajanje i reinterpretaciju baštine, smjela uporaba kolorita i modeliranje nježnih i lijepih Gospinih lica, čini Ljubicu Dragojević Buble na posve  osebujan i jedinstven način pripadnicom postmodernizma.

Genezu nastanka keramičkih skulptura „Bogorodica“ možemo pratiti od gipsanih reljefa Bogorodica „bez lica“ iz 1994. i 1995. preko ciklusa „Gospe u ružičnjaku“, koji je nastajao tijekom nekoliko godina, počevši od 2003. Tada je kiparica, kako kaže „pustila svoju žensku prirodu i igrala se do mile volje“ u gipsu, izrađujući i oslikavajući ikonografske inačice Bogorodice od Svetog Ružarja. Gospe od Anđela i Gospe od Ružarja nepresušan su motiv i za keramičke skulpture koje variraju od gotovo bijelih, nježna pastelna kolorita s akcentima zlatnih listića na aureolama majke i djeteta do intenzivnih kombinacija crvene, plave i žute boje s bogatim zlatnim ispunama reljefnih svetokruga i Bogorodičinih kruna, oživljenih sumarno naznačenim cvijećem. „Majka nježna“ i „Majka nad svim majkama“ u modelaciji i impostaciji prizivaju renesansne reminiscencije i slavnog Trogiranina Ivana Duknovića.

Omiljeni su joj prikazi dvojice Male braće, jednog utemeljitelja reda, koji se milošću Božjom obratio na blagdan Gospe od Anđela, Porcijunkule, najiskrenijeg ljubitelja svih božjih stvorova, neobrazovana, ali gorljiva propovjednika i veseljaka svetog Franju Asiškog i svetog Antuna Padovanskog, rođenog Portugalca, učenog i nadahnutog propovjednika. Tu je prikaz svetog Jerolima pred pećinom s atributima koji podsjećaju na čuda koja se pletu oko njegova isposništva i svetosti, ali i intelektualnih postignuća u crkvenoj hijerarhiji. Keramoskulptura još jednog franjevca svetog Nikole Tavelića evocira u sažetosti volumena njezine stare rustikalne skulpture i priziva lik tog prvog hrvatskog sveca i mučenika i svjesnost o njegovoj misionarskoj revnosti i hrabrosti.

Ljubica Dragojević Buble svojim nas najnovijim radovima, keramičkim engoba skulpturama vraća staroj paradigmi u kojoj je prikaz sveca moćan posrednik u odnosu s Bogom. Želeći biti bliska i onima koji nisu uobičajena likovna publika, uz prije rečeno Ljubicu Dragojević Buble čine kiparicu postmoderne.“  (Mirela Vujević Duvnjak)

Ljubica Dragojević Buble, rođena je u Splitu 1960. Školu Likovnih umjetnosti završila je u Splitu 1979, a 1984. godine diplomira kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Branka Ružića. Od 1984. živi i radi u Trogiru. Imala je 20 samostalnih izložbi i velik broj grupnih izložbi.

Izložba će biti otvorena do 15. kolovoza 2020. godine.

Nives Matijević