Samo Njemu ti koljena prigni!

Sklopi ruke i k Njemu ih digni

 

 

Moj dragi rode, razmisli i stani.

Pogrešan put je, kojim sada kročiš.

Uspori korak, prije nego skočiš

U ponor, što te priječi k drugoj strani.

Na drugoj strani sjaje zlatne zrake

Božanskog Sunca neiscrpne sreće,

A ti se kitiš u otrovno cvijeće

I bogohulnost psovke svakojake.

 

Ti svom rasulu užurbano krećeš,

Gdje dubok ponor zjapi nasred puta

I, dok ti duša stramputicom luta,

Ti k drugoj strani nikad stići ne ćeš.

 

Ja ne znam zašto Stvoritelj te štiti,

Kad tol'ke psovke upućuješ Njemu.

Zar nije On ti potpora u svemu?

Zar ne ćeš Njemu odgovoran biti?

 

Zar ne znaš da si prolazan k'o mijena?

…I, mjesto da ga pokajnički štuješ,

Ti goropadno proklinješ i psuješ

I srce ti je postalo k'o stijena.

 

Što ostalo je od tvoje dobrote,

Da više ne znaš komu služit treba?

Zar bezbožnici jači su od Neba

I sitna dobit tvoje srce ote?

 

​Dok orjunaši snuju propast tvoju

Pod "uvijenim" tuđim protokolom,

Ti sramno kupiš mrvice pod stolom

I drugog kriviš za sudbinu svoju.

 

Stog, sklopi ruke i k Njemu ih digni.

Sa čistom dušom u budućnost gledaj

I nikad više prevarit se ne daj.

Tek samo pred Njim ti koljena prigni.

 

Žarko Dugandžić