Srpski teror nad Hrvatima od 1918. godine

Ustaški pokret je nastao kao reakcija na velikosrpska ubijanja Hrvata

 

 

Teror nad Hrvatima uzrok je i posljedica provođenja velikosrpske politike po kojoj Hrvatska i Hrvati kao narod ne postoje! Nakon uspostave Kraljevine SHS započinje srpski teror na području cijele države, posebno u Hrvatskoj jer su Hrvati pružali otpor zbog kršenja dogovora o ujedinjenju. O teroru je izvješće napisao Stjepan Radić 1921. godine: batinanje i zatvaranje 30.000 seljaka u vremenu od dvije godine (prosinac 1918. – veljača 1921.) zbog podržavanja republikanskog mišljenja i uvjerenja.

Srpski teror protiv Hrvata započeo je još u Odesi 1916. i 1917. godine. Srbi su zajedno s Kozacima prisiljavali Hrvate da se priključe tzv. jugoslavenskoj legiji, a one koji nisu htjeli pristupiti su maltretirali, nabijali na kolce, tjerali da kopaju vlastite grobove i bacali u more. Rusi su u ratu zarobili oko 10.000 hrvatskih vojnika. Hrvatski vojnici se nisu htjeli priključiti takozvanoj jugoslavenskoj legiji i ići na Solunsku frontu pa su ih Srbi ubili. Prema stručnjacima za vojnu povijest, dr. Slavku Pavičiću i ing. Franji Perši, Srbi su u Odesi zajedno s ruskim Kozacima poubijali i pobacali u Crno more oko 10.000 hrvatskih vojnika koji nisu htjeli pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji.

 

Prosinačke žrtve

 

Prema službenom izvješću 5. prosinca 1918. na Trgu bana Jelačića ubijeno je 9 vojnika i 4 civila, 17 ranjeno (10 vojnika i 7 civila). Istog dana uhićeni su stranačke vođe Stranke prava. Krajem prosinca (27. 12. 1918.) na sud su izvedena 23 vojnika i osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne.

 

Stajničke žrtve

 

Žandari su 8. veljača 1925. godine ubili tri osobe a četiri teže ranili. Od ranjavanja je kasnije preminula još jedna osoba.

 

Atentat u beogradskoj skupštini

 

Znači već  u prvim danima nakon završetka rata, pale su prve žrtve, a past će još i u samoj skupštini u Beogradu 20. lipnja 1928. ubijena su dva hrvatska zastupnika, jedan je smrtno ranjen, a još dvojica su teško ranjena, ali su preživjela. Na mjestu su ubijeni Đuro Basariček i Pavle Radić, Stjepan Radić je od zadobivenih rana umro 8. kolovoza 1928. Ivan Granđa i Ivan Pernar su ranjeni, ali ostali su živi. Puniša Račić je uhićen i osuđen na 20 godina zatvora. Upravitelj zatvora omogućio mu je luksuzan život sa čak tri kažnjenika kao osobnu poslugu. Godine 1944 godine otišao je u Beograd gdje su ga partizani uhvatili i strijeljali.

 

Sibinjske žrtve

 

Dana 19. veljače 1935. u Sibinju pored Slavonskog Broda mučki su ubijeni hrvatski seljaci od strane protuhrvatskog režima Kraljevine Jugoslavije. Ubijeno je njih osmero, a dan kasnije još šestero iz obližnje Gornje Vrbe i Ruščice. Jugoslavenski režim se nije tu zaustavio, već je i dalje progonio i ubijao hrvatske seljake i domoljube diljem čitave zemlje, što je stvaralo ogorčenost kod Hrvata. U nedjelju, 17. veljače 1935., održana je u Sibinju po odobrenju vlasti proslava Papinog dana (proslave godišnjice izbora pape). Župnik Mihovil Praskić krenuo je praćen sa desetak zaprežnih kola s župljanima njegove župe i ostalim vjernicima u Oriovac posjetiti tamošnjeg župnika, svoga znanca i prijatelja. Prolazeći kroz Andrijevce, Stari Slatinik, Brodski Stupnik i Radovanje, sudionici tog pohoda pjevali su pjesme nacionalnog sadržaja te izvikivali podršku dr. Mačeku i slobodnoj Hrvatskoj. Srpski žandari maltretirali su sutradan stanovnike zbog toga, uhićivali i seljaci su se pobunili. Žandari su pucali na nenaoružane seljake i to dum, dum mecima te osmoricu ubili.

 

Senjske žrtve

 

Ni to nije kraj sa popisa žrtava jugoslavenskog velikosrpskog režima. Dana 9. svibnja 1937. u Senju se u organizaciji HSS-a održao narodni zbor u spomen Matiji Gupcu i braći Radić, a okupilo se nekoliko tisuća ljudi. Političari su držali govore protiv tadašnjeg protuhrvatskog režima, a u povorci se među mnogima našao i kamion sa 33 mlada Gospićana i Gospićanke. Pjevale su se hrvatske domoljubne pjesme, a u jednom trenutku, po naredbi zapovjednika žandara, kaplar Besedić počeo je pucati, a za njim se povelo nekoliko desetaka žandara. Mnogi su ranjeni, a sedam Gospićana poginulo je. Taj tragični događaj ostao je zabilježen u povijesti kao “Senjske žrtve”, žrtve državnog terora Kraljevine Jugoslavije. Nitko nikada nije osuđen za smrt nedužnih i nenaoružanih ljudi.

 

Ubijanja po Zagrebu i okolici

 

U Zagrebu je 18. veljače 1931. godine ubijen Milan Šufflay, znanstvenik svjetskog glasa. Povodom ubojstva prosvjedovali su Albert Einstein i Thomas Mann (travanj 1931.).

Pokušaj ubojstva hrvatskog književnika i odvjetnika Mile Budaka, u središtu Zagreba, nije uspio iako su rane bile opasne po život. Zbog nesigurnosti Mile Budak je otišao u inozemstvo, kasnije je bio ministar u Pavelićevoj vladi. Komunisti (četnici) su ga mučki ubili 1945. godine. Također su ubili i njegovu kćer Grozdanu koja je bila srednjoškolka te joj izvadili srce i odnijeli ocu prije smaknuća. To ni  zvijeri ne mogu napraviti.

Godine 1933. ubijen je povjesničar Ivo Pilar u Zagrebu, a u Dugom Selu je ubijen potpredsjednik HSS-a Josip Predavec, otac 6-ero djece.

 

Velebitski ustanak 1932.

 

Zbog srbijanskog terora izbio je 1932. godine Velebitski ustanak koji je ugušen. Napadnuta je žandarmerijska postaja u Brušanima 7. rujna 1932. godine. Ustanak je propao, nakon neuspjelog ustanka srpska žandarmerija je provodila teror nad stanovnicima Like (zlostavljala, premlaćivala, pljačkala i palila hrvatske  domove).

 

Žitničke i udbinske žrtve

 

Za vrijeme izbora 6. svibnja 1935. godine su gospićki četnici ubili 2 osobe i ranili 9 osoba.

Na pravoslavni Badnjak,6. siječnja 1936. godine, četnici su na Udbini ubili mladoga Hrvata Iliju Žaju. Dana 9. travnja 1936. godine iz zasjede je ubijen ondašnji najpopularniji hrvatski pučki političar Karlo Brkljačić Kacan.

Bilo je još ubojstava, ali se malo njih sjeća!

 

Četnički pokret

 

Četništvo je bilo oslonac velikosrpskog režima i kao takav direktno podržavan od njega. Četnici su i članovi srpske vojne organizacije sa izrazitim velikosrpskim , nacionalističkim i šovinističkim ciljem. Prvi četnički odred koji stoji u vezi sa suvremenim četničkim pokretom nastao je u Beogradu 1903. godine pod okriljem generala Jovana Atanackovića, tadašnjeg ministra obrane Kraljevine Srbije i jednog od glavnih aktera zavjere koja je 1903. svrgnula dinastiju Obrenović (uz ekstremno brutalno ubojstvo kralja i kraljice) i dovela Karađorđeviće na vlast u Srbiji. Godine 1921. četnički su veterani u Beogradu osnovali »Udruženje četnika za slobodu i čast Otadžbine«. Glavni utjecaj na organizaciju imala je Demokratska stranka, ali je to osporavala Radikalna stranka. 1924. godine, osnovali su dvije nove organizacije: »Udruženje srpskih četnika za Kralja i Otadžbinu« i Udruženje srpskih četnika »Petar Mrkonjić«. U svibnju 1925. godine, ove su se dvije organizacije stopile u »Udruženje srpskih četnika Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu«. Stvarni voda tog udruženja sve do 1928. godine, bio je Puniša Račić (atentator na Stjepana Radića). Listopada 1924. u Osijeku pokrenut je “Glas srpskih četnika”, u izdanju Udruženja srpskih četnika za Osječku oblast i Baranju, prvi četnički list na području Hrvatske i Slavonije. Dakle, četničke organizacije organizirane su i postojale su duboko u hrvatskom etničkom prostoru, davno prije pojave ustaša. Godine 1938. u Jugoslaviji bilo 500.000 četnika, a 1940. u jugoslavenskoj vojsci ustrojena je četnička komanda i šest četničkih bataljuna. Da bi ti isti četnici masovno mijenjali kokarde za kape partizanke 1944. i 1945. godine!

 

Ustaški pokret kao reakcija na velikosrpska ubijanja Hrvata

 

Ustaški pokret nastao je kao reakcija na ubojstvo Stjepana Radića i drugih hrvatskih zastupnika u Beogradskoj skupštini, te na daljnji teror i progone Hrvata pod velikosrpskom diktaturom kralja Aleksandra. Ustaški pokret osnovan je 7. siječnja 1929. pod nazivom Hrvatska revolucionarna organizacija, a bio je hrvatski separatistički i nacionalistički, totalitaristički pokret koji se borio protiv velikosrpskog centralizma i hegemonije u Jugoslaviji. Cilj pokreta je bio uspostaviti nezavisnu Hrvatsku svim sredstvima, uključujući i primjenom terora i nasilja.

 

Lili Benčik