Engleski povjesničar o Dubrovniku XIX. stoljeća

Dobra je Freemanova usporedba arhitekture Dubrovnika i Venecije, gdje su Mleci lošije prošli

Edward Augustus Freeman (2. kolovoza 1823. – 16. ožujka 1892.), bio je engleski povjesničar, "arhitektonski umjetnik", i liberalni političar (liberal tada nije značilo isto što i danas!) u zenitu XIX. stoljeća, tj. u vrijeme Williama Gladstonea. Bio je profesor povijesti Regius Professor of Modern History at Oxford, gdje uzgaja čuvenoga arheologa i špijuna  Arthura Evansa; kasnije će (1974. – 1878.) djelovati obojica kao "aktivisti" protiv Otomanskoga carstva, posebice u BiH. Nakon Evansove ženidbe s Freemanovom kćeri Margaret, oni surađuju na Povijesti Sicilije u 4 toma. Freeman je napisao 239 značajnih radova od kojih je najpoznatiji onaj o normanskom osvajanju Engleske, The History of the Norman Conquest of England (6 tomova, 1867.– 1879.). 

Nas će zanimati Freemanova knjiga koju slobodno možemo prevesti kao "Skice o temi i susjedne zemlje venecijanske" (Sketches from the subject and Neighbourd Lands of Venice) jer se tu spominju naši krajevi, pozabavit ću se samo Dubrovnikom, ali dajem poveznicu onima koji bi odradili ostalo ili htjeli pročitati Freemanovo djelo.

https://books.google.hr/books?id=_mQ7jr6rqMsC&pg=PT147&lpg=PT147&dq=ragusa+1881&source=bl&ots=Mgn-0N5ERG&sig=ACfU3U04YjIJ5oDzH9kztNmHzj5VwBE9LA&hl=hr&sa=X&ved=2ahUKEwjmqJ_GlbPqAhXIs4sKHU_JDOk4ChDoATAEegQIChAB

Prije poglavlja o Dubrovniku na Korčuli se Freeman iščuđava da u maloj gostionici visi otisak slike koja prikazuje kako talijanski domoljubi 1848. osvajaju Arsenal u Veneciji. I meni je to čudno, možda se to dopustilo povodom ulaska Kraljevine Italije! (1881.) u Trojni savez s Austro-Ugarskom i Njemačkom? Taj "sljepački" savez je štetio Dalmaciji, a pogodovao talijanskoj trgovini i vinima. Krivo razmišljanje, kao i toleranciju velikosrpske i jugoslavenske propagande i mađaronstva je Austrija platila 1914. godine. Napuštajući Korčulu poetski kaže kako njeni mletački lavovi prijeteći gledaju na jezičac zemlje koji čini Pelješac, te da od Pelješca nadalje  ne štiti sv Marko već sv. Vlaho (Blaž). Mogao je napisati direktno da lavovi nemoćno sline za Dubrovačkom republikom, ali iz pristojnosti nije. Slijedi opis otoka koji se pružaju od Mljeta pa sve do gruške luke i zaljeva Rijeke Dubrovačke za koju rabi izraz Ombla. Zaključuje da je dubrovačka luka dobra za barke, ali da brodovi idu u Gruž, posebice parobrodska linija do Trsta.

Ističe ljepotu Dubrovnika s morskog gledišta, te da nema tehničkih neugodnosti koje su pratile prije 30 godina drugoga engleskoga putnika sir Gardnera Wilkinsona (Dalmatia and Montenegro, London, 1848.). Posebna ljepota Dubrovnika po Freemanu nije u pojedinačnoj utvrdi zvoniku ili kakvom spomeniku već u jedinstvenome skladu cjeline kojom ona izranja iz mora sa prirodnim bedemom stjenovitog zaleđa, što ga doima poput kakva talijanskoga ili švicarskoga jezera (zapravo je takva više Boka, op., T.T.). Tumači Freeman da Dubrovnik nije u zaljevu kao Split, poluotok kao Zadar niti duboka uvala kao Kotor. Lokrum (zove ga La Croma namjesto Lacroma?!) stoji pored Dubrovnika kao brod čuvar na pučini. Lokrum štiti i obalu od nevremena, kao što i mali otočić (Daksa, danas poznata ne po starim redovnicima već kao partizansko stratište nad civilima, op., T.T.) štiti suvremenu dubrovačku luku Gruž.

Grad Dubrovnik autor piše kao city of argosies, što znači grad dobrih jedrenjaka, ali asocira i na mogući (vjerojatno pogrješan) grčki korijen imena Ragusa od Argos, šalje i slao je svoje dobre jedrenjake (engleska igra riječima argosy, što je engleska riječ za solidan brod, nastala upravo iz imena Ragusa – množina, argosies) po svim morima. Oduševljava ga slikovita tipično dalmatinska razuđena obala sa kapelicama i vilama između Gruža i grada sa obrubom plodne zemlje između visokih brda i mora. Poetski se izražava o Dubrovniku kojemu odgovara istočnjačka hiperbola o gradu ograđenom do nebesa, govori o haranju Crnogoraca u doba napoleonskih ratova koje se još vidjelo na predgrađu u vrijeme putovanja Wilkinsonova koji navodi duhovito da je Dubrovnik obavještajno središte u kojem možete čuti najnovije vijesti i najnovije bajke. Freeman zlobno i istinito govori o austrijskom zaposjedanju Dubrovnika kojemu ne treba drugi motiv do uzimanja dobara slaboga susjeda,što je u svakom slučaju dovoljno. Englezi bar u tome imaju svjetskih iskustava! Podsjećam, u doba kralja Edwarda VIII. (1936.?) htjeli su kupiti Lokrum od Kraljevine, time bi kontrolirali Grad, ali i daleko važniji ulaz u Jadran!

Ističe da su barbari, pretežno Slaveni osvojili davno okolicu Dubrovnika koji je de facto bio zbjeg starosjedilaca; danas (1881.) u Dubrovniku vlada panslavenski osjećaj i nema talijanske stranke (netočno, bilo je i autonomaša, pa i Talijana, op., T.T.). Dubrovnik je slavensko ime, a slavenski jezik i kultura dugo cvjetaju u Dubrovniku koji je stoljećima nezavisan, tu se i vlastela smatrala Slavenima iako su normalno rabili i talijanski jezik. Spominje priču o Richardu Lavljega srca, engleskome kralju koji se spasio na Lokrumu vraćajući se sa kižarske vojne i financijski pomogao gradnju dubrovačke romaničke katedrale uništenu u potresu 1667. Spominje na Lokrumu i nesretnoga nadvojvodu Maksimilijana koji je stradao kao vladar Meksika. U lokrumskom samostanu svidio mu se klaustar i ostaci troapsidne bazilike u kojoj (po Freemanu) ima nadometaka iz vremena kralja Richarda! Naime on smatra da široka osnova sa tri apside nije dalmatinska tradicionalna gradnja iz toga vremena. Maksimilijanov klasicizam i romantizam nije mu se svidio, čemu se čudim.

Roger of Howdon navodi u kronici da se Richard iskrcao kod Gazere blizu Raguze. Gazera na arapskome znači otok. U Cavtatu je našao skoro ništa antičkoga, tek pokoji natpis. Opisuje položaj Cavtata koji ima dvije luke i temeljito je zaklonjen od nevremena,upravo kako su stari Grci to voljeli. Cavtat ga baš nije impresionirao, spominje Cezara, Belizara i sl. antikne uspomene. Gledajući Gruž i Omblu on Grčku i Dalmaciju uspoređuje sa zapadnom engleskom obalom, brežuljcima Mendip. Ombla ga je podsjetila na izvor rijeke Axe u Dorsetu, Wookey hole (nešto kao Vještičja rupa?). Ombla je sigurno nastala od podzemne Trebišnjice koju zove Freeman Trebenica. Piše da je donedavno Trebinje bilo u Turskoj a sad kao austrijska pokrajina ima Rudolfsplatz i puno je čišće nego nekad.

Dubrovačke starine nedostupne su engleskome studentu i zato ih Freeman uz ilustracije opisuje, poznaje radove Eitelbergera (Rudolf von) koji se puno bavio spomenicima južne Hrvatske. Smatra da iza i između građevina i formi baroka izbija originalni renesansni plan i pokoji prozor venecijansko gotički u uskim nepravilnim ulicama. Sviđa mu se zvonik franjevaca za kojega smatra da je relativno kasno nasađen na gotičku osnovu, Crkva kao takva mu se ne sviđa. Smatra da su romanički tipovi tornjeva znatno duže bili u modi nego li je to povijest umjetnosti precizirala. Smatra izuzetno uspjelim klaustar dominikanaca i vidi da su razni stilovi u suglasju, jer građevine su stoljećima nadograđivane i obnavljane. Osobito mu se svidio "romanički" izgled franjevačkoga klaustra za kojega ispravno smatra da ne može biti iz XIII. stoljeća. Talijansku gotiku naziva primitivnom, čudan je ukus gospodina Freemana! Dubrovačka renesansa se teško se po autoru može nazvati renesansom u lošem smislu(?!), ona je tu slijed romanike, živo dijete klasične forme a ne tek puka imitacija inozemnoga stila. Dobra je Freemanova usporedba arhitekture Dubrovnika i Venecije, gdje Venecija unatoč veličanstvenosti i raskoši slabije prolazi (u Freemanovu gledištu, naravno) videći dubrovački strogi smisao za red i cjelinu. Po meni ta određena tvrdoća, strogost, konzervativnost, škrtost i promišljenost dobro opisuje plemstvo staroga Dubrovnika.

Teo Trostmann