Izložba splitskog fotografa Alena Marića

Ljudska su leđa vertikala, uporište, ono što daje čvrstinu i dostojanstvo

U Galeriji fotografije Fotokluba Split, u petak, 28. kolovoza 2020. otvorena je prva samostalna izložba mladog splitskog fotografa Alena Marića, koji se fotografijom amaterski bavi posljednje četiri godine. Nakon sudjelovanja na nekoliko skupnih izložbi, Marić je upisao Dizajn vizualnih komunikacija na splitskoj Akademiji, a njegova prva izložba „Teret“ donosi ciklus od 21 crno-bijele fotografije kroz koje autor progovara o recentno proživljenoj traumi gubitka bliske osobe.

Kako ističe kustosica izložbe Ana Žanko „Alen Marić je radeći na konceptu za izložbu prije dvije godine započeo s projektom fotografiranja ljudskih leđa, želeći tako ukazati na višeznačnu simboliku „leđa“. Ljudska su leđa vertikala, uporište, ono što daje čvrstinu i dostojanstvo, ali su isto tako i “slaba točka” na kojoj se kaleme svi tereti naših života. Prvotni koncept kretao je od fotografiranja tuđih leđa, kao svojevrsnih “obrnutih portreta” koji anonimno, bez lica, svjedoče određena ljudska stanja i iskustva, čime im autor namjerno uskraćuje prepoznatljivost i individualnost da bi prebrisao točku identifikacije i da bi svaki portret postao nositelj jednog kolektivnog iskustva i emocije.

U takvom kontekstu, umjetnik je samo neutralni promatrač koji dokumentira drugog, pretvarajući njegove osobne fizičke nedostatke, memoriju tijela i emocionalno stanje u univerzalne simbole. Međutim, prolazeći kroz osobni gubitak i emocionalni vrtlog, Marić odbacuje prvotni koncept te odlučuje izložiti sebe sama. Od isključivo vršitelja radnje, umjetnik postaje objekt koji ispred svog objektiva secira vlastitu traumu.

Marić svoje ogoljeno i ranjivo tijelo impostira ispred kamere u tri, za njega, tipične poze, koje nijansiraju proces suočavanja s gubitkom. Bez lica i facijalne ekspresije, bez naglašene gestualnosti, sav estetski i emocionalni naboj iščitava se iz položaja tijela, iz položaja leđa koja su suočena s teretom gubitka. Danas, u eri društvenih mreža, društva spektakla , forsiranja širokog osmijeha i prizora iz života kao s televizijske reklame te permanentne potrebe da onom drugom (s druge strane zaslona) naše lice i tijelo predočimo boljim, sretnijim, mlađim i ushićenijim nego li što doista je, zaboravljamo činjenicu da naša leđa i položaj našeg tijela često otkrivaju emocije koje ekspresijom lica pokušavamo sakriti.

Zaboravljamo i još nešto, leđa su jedini dio tijela koji ne možemo sami dirati. Ne možemo sami sebe potapšati po leđima – leđa traže komunikaciju, traže dijalog, traže drugoga kao oslonac i uporište. Bez drugoga ljudska su leđa nepregledna samoća. Ranjivo, izloženo tijelo, gesta je povjerenja koju autor ukazuje svojoj publici – okrenuo sam ti leđa, dakle, vjerujem ti. I dok na ljudskim licima osmijeh može biti s lakoćom odglumljen, položaj tijela, položaj leđa izdajnički razotkriva sve ljudske boli i ožiljke.

Dvadeset i jedna fotografija obnaženog tijela u ispražnjenom betonskom kosturu nedovršenog megalomanskog građevinskog projekta, kao u prostorno-vremenskom vakuumu, postaje tako krajnje intiman umjetnički čin koji svjedoči o osobnoj i univerzalnoj ljudskoj borbi, krhkosti u gubitku, hrabrosti da se teret gubitka po(d)nese i ustrajnosti u borbi da se tuga prevlada. Tuga je, kao i sreća, sastavni dio života svih nas, stoga Alen Marić izlaže posjetiteljima i dva prazna lista papira – jedan bijel i jedan crni – kako bi oni sami, osluškujući vlastitu emociju, na njima ostavili svoj trag i tako zajedno s umjetnikom ispisali posvetu ljudskosti.

Izložba se može pogledati do 15. rujna 2020. godine.

Nives Matijević