I strah se velik širi Već i ja znam: čovjek ne umire sam. Jedne otužne noći i k njemu će Doći – makar prijatelj znan. Ipak, zla vijest nije san, ako i neuvjerljiva jest. I tako svene dan, a ti, nepripravan, istinu doznaš zlu. Daleko, na tuđem tlu, još zemnih čuda ima: Ljudi umiru u čekaonicama! Zar je to istina prava? Il' čovječanstvo spava pa ga ne boli glava kada korona ljudskih dolazi glava. I smrću ljude mori, što Bog ih stvori. Možda još živih ima u čekaonicama svima? Tko se to životom šali i tko to života ljepotom – u grob se svali? Je li već suđeno svima da s ovog svijeta odu u "smrti slobodu"? O, Veliki Bože, odaj nam vječitu tajnu: gdje se na ovom svijetu i mrijeti može ne videć kuću zavičajnu?! Vijesti neprovjerene kolaju stazama mijene. I strah se velik širi. I tko se, tko to sa bolnom smrću se miri? U laži ne vjerujem ja. Ni policija, koja, zakonu vjerna, groblja neizmjerna ljudskim tijelima puni. Uskrs je pred vratima, a Boga zaista ima! I neka svima milost udijeli svoju da u s koronom boju ljudski rod ne strada cijeli! I neka čovjek vjerom u život zakorači, makar i koraka mala, te postane jači od svih zemaljskih zala! Malkica Dugeč, 10. 4. 2020.