Državne tajnice i izbor misica

Retrospekcija naše javne političke i gospodarske scene

Korupcijska hobotnica oko državne tajnice u ministarstvu uprave i pravosuđa, pokušaj njenog javnog rasplitanja, pokazivanja, prikazivanja, procesuiranja i osuđivanja, podsjetilo me na neke priče, koje su se pred dvadesetak i više godina, prepričale po zagrebačkim kafićima, poslovnim druženjima, feštama tajkuna i tajkunčića, domjencima privatnih bankara, estradnom dnu, podzemlju svake vrste, muškim „elitnim” krugovima… To mi je tada bilo bezvezno, glupo, prenategnuto, izmišljeno, krajnje pokvareno, apsurdno, nemoguće. Retrospekcijom naše javne političke i gospodarske scene,  uvidom u naglo bogaćenje nekih bosonogih i “gologuzih” pojedinaca, njihovu moć i utjecaj na politiku, njihovo kadroviranje u visokoj politici, spašavanje svih “svojih” koji su duboko korupcijski i krivično zaglibili, medijsko prešućivanje nekih afera, ne zadiranje u afere, koje se po bilo čemu  dodiruju znanih i neznanih imena iz tog miljea, daje mi naslutiti kako one priče s početka milenija nisu bile bez osnove.

Jedna od tih priča po mom sjećanju se odnosi na izbore pojedinih misica u susjednoj državi, kao na primjer miss lovstva, miss ribičije, miss raznih manifestacija kao na primjer bacanja kamena s ramena, borbe bikova, bučijade, seoske olimpijade… Na ta događanja su redovito odlazili neki “uglednici” iz Hrvatske, “poslovni” ljudi, puni kuna, poluobrazovani, lakog morala, sumnjivog karaktera, puni sebe, s filozofijom sve se može kupiti i sve se može imati. Bez ikakvog srama, skrupula ili straha Božjeg, svi su naime bili veliki vjernici, redovito s obitelji odlazili na nedjeljne mise, župnika pozivali  k sebi na ručak, ta “gospoda” su preko posrednika” kupovali” misice i njihove pratilje. Za tu rabotu su imali “povjerenstvo” iliti” odbor” sastavljen od provjerenih “profesionalaca” iz javnog života, koji se razumiju u “ženske”, njihovu ljepotu, izdržljivost, odanost sposobnost prilagođavanja, mogućnost njihove edukacije na više fronti, njihova infiltriranja u sve oblike vlasti, na svim razinama, u državne tvrtke i u institucije koje ne rade svoj posao. Cilj je bio uhvatiti za sebe dobru mačku. One sposobnije ubaciti na mjesta, u kojima se odlučuje, gdje se skupljaju informacije, pomoću kojih se radi, napreduje, postaje bogat i moćan, tako da te više nitko ne dira, ne pita za tvoje račune doma i vani, kao niti za neplaćeni porez.

Cijeli taj “projekt” je bio pomno isplaniran u svakoj točki, od odlaženja na svaki pojedini skup, odokativnog odabira objekta, trijaže, njihova sigurnog dolaženja u Zagreb, sakupljanja u  javnoj garaži blizu Glavnog kolodvora, prijevoza do privatnog kluba, daljeg postupanja u smislu rasporeda, na pojedine “funkcije”. Prijevoz do privatnog kluba bio je organiziran u luksuznom kombiju s  tamnim staklima, u vlasništvu jedne znanstvene ustanove. Da ne duljim. Nekima od odabranih djevojaka (ponekad maloljetnih) je to bila polazna točka u karijeri, neke su odbačene u garažu na kolodvoru, neke su se bogato udale, neke su negdje postale  telefonistice, neke tajnice, a neke bogme i državne tajnice.

Njihovo školovanje je bilo ubrzano. Neki sveučilišni profesori su bili u nadzornim odborima tvrtki u vlasništvu “elite” koja je vrbovala misice, te su gazdinu djevojku malo pogurali. Pričalo se da se prijavnice za ispit šalju poštom (e-mailom). Isto tako se dobije povratna informacija i  s ocjenom s ispita. Ocjena po ocjena je kandidatkinju približila diplomskom, a dalje zna se. Neke kandidatkinje su dobile pitanja, dok neke nisu morale niti izaći na ispit. Profesor član nadzornog odbora se pobrinuo za diplomu. Nekima ju je čak osobno donio i za to bio dobro nagrađen u naturi. Neke su uz diplomu dobile i “gazdu”. To su one mudrije, prepredenije, sa skrbnikom i savjetnikom, kako muškarčinu s velikim računom, puno nekretnina, razgranatim biznisom doma i vani, zavesti, navesti rastavu, na novi (četvrti, peti) brak,  preuzeti njegovu imovinu, dovesti braću, sestre, kumove i rodbinu iz domaje u Hrvatsku, nabaviti im diplome, zaposliti ih i pribaviti im stanove  u metropoli.

Takve su rijetke, ali ima ih. Prepoznaju se po govoru, hodu, ponašanju, odgoju, megalomaniji i olimpijskom egu. Nikakva guvernanta, učiteljica, profesorica, niti čitav tim edukatora i odgojitelja od kurve ne mogu napraviti damu, posebice sa zagrebačkim štihom, a komoli purgericu, koja zna što je anjghemahtec, ašnbeher, brieftreger, cinkuš, farcajg, frnjokl, gukri, kušlec, rafung, šircl, taubek… Nema veze neke od tih i takvih su postale uvažene dame, stalni dio društvena  elita, svetice, jer su lake ruke u davanju milodara i donacija. Stanuju u velikim kućama, penthousima…

Ankica Benček