HRVATSKA ZBILJA – Brat protiv brata

Moral i nemoral

 

 

Sretnu se dva brata koji se nisu vidjeli nakon podjele imovine od 1991. godine, kada su oba bili siromašna i jednakog imovinskog stanja Moral i Nemoral. Moral gurajući svoj bicikl, začuje trubu, stane i pogleda. Vidi brata Nemorala u najnovijem Mercedesu, skupom odijelu kako sjedi za volanom pun sebe, naizgled jako važan. Prevlada bratska ljubav, zaustavi se i upita brata kako je.

Moral: brate što da ti kažem zdrav sam ponosan slobodan čovjek nemam nikakvih briga. Plaća je mala ali živi se hvala Bogu dok je zdravlje dobro. A ti brate kako si?

Nemoral: kako vidiš dobro, imam kuću, vilu na moru, vilu s nekoliko stanova, nekoliko tvornica, desetak hotela, nekoliko stotina radnika radi za mene a i od provizija se nešto novaca nabere. Uglavnom, novaca kao blata. Imam jahtu od nekoliko miliona eura. Imam sve što poželim.

Moral: Kako si to uspio?

Nemoral: Nije bilo lako najprije sam se riješio branitelja. Podijelio sam ih na 834 dijela i sa njima podijeljenima vladam kako hoću. Onda sam se riješio Dijaspore koja traži neku pravdu, hoće državu Hrvatsku kakvu je oni sanjaju. E ne može to tako – država to sam ja, neka oni ostani gdje jesu. Imaju državu tamo gdje žive. Hrvatska je moja i ne dam je nikome. Prodao sam i 40.000 stanova, i to dosta brzo…

Moral: Četrdeset tisuća stanova a ja nemam niti jedan.

Nemoral: Sitnica je to koliko sam uspio kasnije zaraditi.

Moral: Kako?

Nemoral: Znao sam da će se graditi autocestu i da će trebati cementa i željeza. Uništio sam sve hrvatske cementare i uvozim cement. Moja zarada na tom uvozu je velika. Uništio sam željezare znajući da željezo treba i za gradnju autoceste i kao i za mnogo toga drugoga. Željezo uvozim zarada velika. Ispraznio sam i banke, uzeo sve novce, pa ih onda državnim novcem sanirao. Digao sam menadžerske kredite, založio hotele i tako bez ijedne kune postao njihov vlasnik, tako i tvornice… Praktično sve profitabilne tvrtke su moje, koje mi svakodnevno donose dobit. Banke sam prodao strancima za sitnu lovu – ali debelu proviziju za mene. I tu sam nešto zaradio usput. Državni novac investirao sam u infrastrukturu tvrtki po nekoliko milijardi a prodao ih za nekoliko stotina milijuna. Sve sam to sredio uz debelu proviziju. Tako mi danas plaćaju usluge i to najskuplje u Europi.

Moral: Što je sa radnicima koji su to bogatstvo stvorili?

Nemoral: A radnici, njih smo se lako riješili. Donio smo Zakon kojim su im oduzeta sva prava pretvorio sam ih u robu, sada su na tržištu kao i sva druga roba. Ja sam postao i Bog i batina, samo neka netko pisne odmah ostaje bez posla.

Moral: Pa što, ako ostane bez posla naći će posao na nekom drugom mjestu.

Nemoral: Na kojem drugom mjestu kada su sva mjesta moja.

Moral: Nisu li tu imovinu stvarali i današnji umirovljenici?

Nemoral: Umirovljenici to su teret kojeg se moram riješiti. Oni ne smiju imati ni za kruh. Pobrinuo sam se da nemaju ni za lijekove kako bi što prije umrli i prestali biti teret. Sada sam ih primio u vladu – jednome ćemo dati dobru mirovinu i privilegije, a drugi imaju da šute.

Moral: Bome si ih se lijepo riješio.

Nemoral: Jesam i ne samo njih nego svakog tko pomisli da mi prkosi.

Moral: Moji prijatelji branitelji kažu da su prevareni ipak su oni oslobodili zemlji i tebi sve to omogućili

Nemoral: Rekao sam ti, branitelja sam se morao riješiti prvih. Njih kao i da nema. One najopasnije smo poslali u Haag pa neka se oni s njima bave tako da nam ne smetaju, a one manje opasne zatvorio sam kod sebe i držim ih pod ključem dok se ne urazume. Ne će lako na slobodu, njih 1800 izvršili su suicid, sebe i mene riješili svih briga.

Moral: Oni su oslobodili zemlju i tebi omogućili da vladaš.

Nemoral: Imaš pravo, ali oni nisu sposobni kao ja. Meni ni u ludilu ne bi palo na pamet da branim državu i poginem za tu državu. Danas možda da jer sam ja država i imam sve u svojim rukama. Moraju me svi slušati i pokorno mi se klanjati.

Moral: Što kaže inteligencija?

Nemoral: Koja inteligencija starije kupim pa rade za mene. Mlade školovane šaljem u svijet, druge hranim drogom i alkoholom i tako ih činim sretnim.

Moral: Mladi su budućnost, što ćeš ti kada ostaneš bez mladosti tko će stvarati nove vrijednosti?

Nemoral: Proizvodnja i nove vrijednosti meni ne treba ja sve uvozim ne trebaju mi mladi, pobrinuo sam se da ih bude što manje, tako da se svake godine rodi manje 15 do 20.000, djece znaš li ti koliko je to? Ja se svake godine riješim Hrvata veličine jednog srednjeg garda.  

Moral: Što je s narodom?

Nemoral: Narod, kakav narod. Narod je stoka sitnog zuba koja treba dobrog čuvara s velikim bičem a to sam ja i dok je bič u mojim rukama sa narodom ne ću imati problema.

Moral: Što je ostalo od Države Hrvatske, Hrvatska za koju su vjekovima ginuli naši najbolji sinovi.

Nemoral: E moj brate gdje ti živiš, koga je više briga za državu.  Hrvatska država ti je prošlost. Sada je važan novac i samo novac.

Moral: Misliš li ti brate pred Boga doći?

Nemoral: Mislim brate i na to mislim. Ja sam platio Božje sluge koje za mene Boga mole svaki dan. Bog će svojih sluga molitve uslišati i ja idem u raj. Nego reci ti meni, kako si ti?

Moral: Ja sam hvala Bogu dobro, zdrav sam imam plaću 2500 kuna. Kada platim stan1500 kuna ostane mi 1000 kuna, platim vodu i struju i druge komunalije ostane mi 450 kuna, kada to podijelim sa trideset dana u mjesecu ostane mi 15 kuna dnevno. Imam ja dosta za kruh i mlijeko, nekad mjesečno kupim kilo mesa a nekad uspijem i kokoš. Kada kupim kokoš, traje mi pet do šest dana, kuham juhu. Ti znaš mene. Meni jedno krilce dnevno dosta. Doduše znam ja naći u kontejnerima poneki komad kruha ili još nešto što se da pojesti. Poslije posla kopati po kantama za smeće u kojima se uvijek nešto nađe i time obogatim svoj obrok.

Nemoral: Zašto guraš bicikl, zašto ga ne voziš?

Moral: Ne mogu pukla mi je guma, ali to nije ništa. Čim dobijem mirovinu okrpit ću ja nju. Za nekoliko mjeseci je nova godina pa ako dobijemo božićnicu kupit ću i novu gumu jer su ove toliko stare da je krpa na krpi.

Nemoral: Kako bi bilo da ti priđeš k meni pa da sve tvoje muke prestanu, da lagodno živiš, uživaš visoki ugled u društvu vladaš i živiš kao faraon.

Moral: Hvala ti brate, meni je ovako dobro. Slobodan sam čovjek, držim se onih riječi koje nam je otac govorio Znadeš ti koliko puta nam je ponovio »Sinovi moji živite pošteno pa makar živjeli jedan dan, volite svoj narod uvažavajte sve narode svijeta, volite svoju Hrvatsku i čuvajte je kao zjenicu oka – jer narod bez države je narod bez budućnosti, držite se Deset zapovjedi Božjih i ne bojte se nikoga. Sve što sijete to ćete i žeti. Budite časni i pošteni, imat ćete zdravlje i sreću i ljubav, obraz nemojte prodati za sve novce svijeta«. Sretan sam što te riječi još zvone u mojim ušima, što ih nisam zaboravio.

Nemoral: Naš otac je bio ludi idealist, brate moj nema toga više, sve se mijenja i mi se moramo prilagoditi vremenu.

Moral: Meni je lijepo ovako. Ostalo mi je još malo tog života, gladan sam ali sam sretan jer nisam izdao sebe svoje roditelje, svoju dragu domovinu Hrvatsku u koju vjerujem da će jednog dana moja djeca živjeti u ljubavi i blagostanju.

Nemoral: Je l' ti to meni prijetiš? Znaš li ti da ja svakog uništim tko pokuša pomisliti da meni nešto reče a kamoli napravi nešto što meni ne odgovara. Ja sam vječan i vječno ću živjeti jer imam sve a ti, pogledaj se, nemaš ništa i još se usudiš nešto mi reći.

Moral: Doviđenja brate moram ići, znaš da do kuće imam pješačiti pola sata.

Nemoral: Doviđenja ludi moj brate, nikad se ne ćeš naučiti pameti.

 

Niko Šoljak