Partijaške strukture nisu raskrinkane

I nadalje šire zločinačku komunističku ideologiju i praksu

Uoči 23. kolovoza – Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, razgovarali smo s Damirom Borovčakom, publicistom, povijesnim istraživačem i čelnikom Udruge 'Macelj 1945.'

• Što hrvatska država, odnosno njene vlasti od državne samostalnosti čine, u provođenju Rezolucija Vijeća Europe i Europskoga Parlamenta te rezolucija hrvatskoga Sabora o osudi komunističkog totalitarizma? Je li nešto konkretno učinjeno po ovim opće obvezujućim dokumentima iz europskih institucija i hrvatskog Sabora? Ako nije, koji su razlozi njihova nepoštivanja? U tomu, koliko znam, prednjačimo u Europi!

– Od svih njih koliko je meni poznato, ni jedna nije ozbiljnije raspravljena u Hrvatskom (državnom) saboru. Smatram da je  trebala za svaku od njih biti sazvana posebna tematska sjednica, sa zaključcima koji bi obvezivali Hrvatsku vladu, kako aktualnu, tako i svaku buduću. Naime, ako je Hrvatska članica EU-a, a jest, tada bi Rezolucije EU-a trebale učinkovito obvezivati svaku hrvatsku vlast. Načelno bi se trebale poštovati, razmotriti i provesti rezolucije koje se odnose na velika zla koja su harala hrvatskim prostorima u prošlosti. To nije učinjeno, ponajviše zbog toga što u Hrvatskom (ex-državnom) saboru i danas velikim dijelom sjede (na)slijednici jedne te iste ideologije, bivši komunisti, partijaši i skojaši ili njihova djeca, koji čine u potpunosti strukturu SDP-a i njihovih satelita, dok su istovremeno slični likovi infiltrirani i u HDZ-u. Te strukture u svim porama hrvatskog društva koče strašnu istinu o komunističkom i titoističkom genocidu nad hrvatskim narodom za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, sve do osamostaljenja Hrvatske. I poslije 90'-ih, u samostalnoj Hrvatskoj državi te partijaške strukture nisu raskrinkane, naravno ni lustrirane, pa i nadalje šire zločinačku komunističku ideologiju i praksu.

• Autor ste brojnih knjiga i tekstova u kojima se stručno i argumentirano borite za istinito prikazivanje partizanskih zločina nad hrvatskim vojnicima, civilima, svećenicima i vjernicima, mladima, starima i nemoćnima, raznolikim neistomišljenicima bez suda i suđenja, a napose počinjenim zločinima po završetku rata, a za koje nitko nije odgovarao.

– Postoje razlike u tragovima, povijesnih dokumenata o tim zločinima, ali se ništa bitno ne mijenja u pristupu i izvršenju. Jednostavno, radi se o konceptu velikosrpskog i novojugoslavenskog uništavanja mogućnosti opstanka bilo kakve hrvatske države kao samostalne, samosvojne,  gospodarski neovisne i bez kolonijalnog tlačenja iz Beograda.

Zrin je dio te priče. Zapovjednik napada na Zrin bio je hrvat Petar Kleut, jedan od zapovjednika ranijeg napada na Krašić i prvih žrtava u jami Jazovka. Izvršitelji su bile partizanske brigade miješanog sastava i okolno srpsko stanovništvo. Cilj je bio poubijati muško stanovništvo u Zrinu, opljačkati i spaliti mjesto, preživjele žene i djecu raseliti. Čisti genocid! Tko želi samostalno  promišljati i zaključivati, može analizirati Zapovijed i Izvještaj štaba Unske operativne grupe i druge objavljene dokumente u mojoj knjizi ZRIN 1943. – svjedoci komunističkog zločina (Sisačka biskupija, 2016.), pa sve postaje logično i jasno iz originalnih dokumenata samih partizanskih terorista.

Macelj je tragedija sa završetka Drugog svjetskog rata. Okrutna istina o postupanju s zarobljenicima, bez milosti i prava, primjerice na Ženevsku konvenciju. Jednostavno bila su to bešćutna i okrutna ubojstva. Partizanski pokajnik Mladen Šafranko spominje oko 13 tisuća žrtava, imenuje i organizatore i počinitelje genocidnih pogubljenja. Svi su hrvati iz Hrvatskog zagorja. Zaslijepljeni ideološkim pobudama ideologijom "vjera je opijum za narod", počinili su i serijsko ubojstvo 21 svećenika, redovnika i svećeničkih pripravnika, u okrilju noći, u tajnosti bez ikakvih suđenja, bez pisanih tragova egzekutora. Ostao je zapisani trag u Kronici Franjevačkog samostana u Krapini iz lipnja 1945. i zapis preživjelog svjedoka Frana Živičnjaka – U vječni spomen (Udruga Macelj 1945., 2018., 4. izdanje). Većina organizatori i izvršitelja doživjela je našu neovisnu državu i bila poznata našim institucijama, no nitko nije odgovarao za te stravične zločine. Jer ih je vlast zapravo zaštitila!

• Kako objašnjavate ponovno veličanje monstruoznog zlikovca Tita u pojedinim partijama, poput SDP-a i sličnima, te medijskom prostoru, bez obzira na brojne knjige, tekstove, znanstvene skupove i simpozije u zemlji i svijetu u kojima je taj zlotvor svrstan u desetoricu najvećih ubojica u svijetu u prošlom stoljeću?

– Postoje partijaške strukture koje su na tuđim preotetim dobrima izvrsno živjele cijelo vrijeme komunizma. Za svoje partizanske zasluge dobili su tuđe stanove, kuće i vile, onih koji su likvidirani kao trgovci, obrtnici, veleposjednici i kulaci ili nisu bili skloni komunističkoj ideologiji, pa su neki osuđeni na dugogodišnje robije. U stanovima im je pripao i sav inventar, namještaj i umjetnine, korištenje tuđe cjelokupne imovine, na kojoj su gojili svoju djecu. Vrlo je dobar primjer oduzimanja cjelokupne imovine te smrtna presuda apotekaru Josipu Salopeku, vlasniku apoteke na Zrinjevcu u Zagrebu, poslije tzv. oslobođenja Grada. Osudio ga je poznati ozloglašeni partizanski kapetan Vlado Ranogajec, a njegovu suprugu i kćer poslao na dugogodišnju robiju. Cijeli slučaj beskrupuloznog zločina detaljno je i dokumentirano rasvijetljen u već spomenutoj knjizi ZRIN 1943. – svjedoci komunističkog zločina (str. 158.-165.), uključujući i lopovsku preprodaju znamenite slike Zrinskog, umjetničkog djela Bele Čikoša Sesije, od prodavača, partizanskog komesara Oskara Kučana. Nekima je i rad u službama sigurnosti koje su odlučivale o zatvaranjima i smrti ideoloških protivnika, donosio izuzetne povlastice. Čak i one poslije smrti. Primjerice, sudac Vlado Ranogajec, dobio je počasni naziv ulice na Jarunu, u blizini crkve Sveta Mati slobode. Sličan povlašteni status imali su i razno-razni sekretari partije. Uvijek je odgovor bio u odanosti i veličanju "ljubičice bijele", za dobivanje privilegija, ne samo njima već i članovima obitelji i prijateljima. 

• Što sve trebamo činiti da budućim generacijama ostavimo istinitu sliku naših povijesnih tragedija, napose u 20. stoljeću? Kako se boriti protiv zaborava toliko prisutnog u našem narodu?

– Nužno bi bilo posvuda i stalno raskrinkavati svaku komunističku podvalu i stalno se boriti protiv zaborava. Primjerice: Zašto komunisti i ateisti, na svojim raznim komemoracijama uopće pale svijeće, taj znamen Kristove ljubavi? U vrijeme druga Tita nisu palili svijeće. Čemu sada paliti svijeće ukoliko ne vjeruju u Boga? U Krapinsko zagorskoj županiji aktualni SDP-ov župan Željko Kolar, uvjereni ateist, koji nikada nije javno posjetio Macelj i pokušao se skrušiti nad nedužnim svećeničkim komunističkim žrtvama, godinama već izvodi svoj program za naivne. Na dan Svih Svetih, na blagdan kad se katolici sjećaju svojih najdražih pokojnika, Željko Kolar predvodi putujući zagorski cirkus. Najprije, predvodi županijsko izaslanstvo i počasnu stražu pred rodnom kućom i spomenikom Franji Tuđmanu u Velikom Trgovišću. Polaže vijenac i pali svijeće. No, odmah potom vodi svoju svitu u Kumrovec. Tamo se na katolički blagdan Svih Svetih, klanja brončanom šinjelu komunističkog zločinca Tita, polaže vijenac i pali svijeće. Pozor – to su svijeće u bojama hrvatske trobojnice, bez crvene petokrake – već sa hrvatskim grbom! Mili Bože, koliko bi to za Željka Kolara bilo godina robije na Golom otoku da je to učinio za vrijeme Titova života, ili čak koju godinu poslije njegove smrti? Tada bi Kolar bio osuđen kao najzloglasniji klerofašist. Osudili bi ga njegovi sadašnji SDP- pajdaši. Pitam se čemu služi danas ta Kolarova blasfemija? Je li zagorski župan podjednako suosjećajan za pokojnog Tuđmana i Tita ili je to igrokaz kako bi i lijevi i desni glasali za njega? Ipak mu je Tito draži, posve je jasno, njega ostavlja kao "šećer na kraju" svojih pohoda. Ostaje samo pitanje: Paliti svijeću s hrvatskom trobojnicom i s hrvatskim grbom drugu Titu na dan Svih Svetih je li to priglupa politička provokacija ili komunistička idiotarija?

Mijo Ivurek, Hrvatski tjednik