​Hrvatska ponovo zove

Sputane su mi ruke, ali, ja još se ne dam

 

 

Ja iznemoglo vapim, dok srce mi bolno jeca.

Iznemoglost mi steže lancima sputane ruke.

Ja gledam marševe smrti, kojima su mi djeca

Krvlju kvasila zemlju kroz muke i jauke.

Pitam se, kome smo smetali na planetu,

Tek samo zato, jer smo žudjeli slobodu,

Da moja nestanu djeca u najljepše mladosti cvijetu,

Mučena sotonskom mržnjom u smrtnom mimohodu?

 

I, nakon svega toga i sad se laži šire

I zločinačka ruka ni sad ne želi stati.

Ni milijunske žrtve ne zasitiše vampire,

I još su im i danas nepoželjni Hrvati.

 

Oni bi opet klali, dok ja bespomoćno gledam

Razjedinjenu i raseljenu mi djecu, a moj zov se gubi.

Sputane su mi ruke, ali, ja još se ne dam

I zovem svako dijete, jer sve ih srce mi ljubi.

 

Zovem ih ljubavlju majke. Nemoćna. S postelje smrti.

Ustajte već jednom, posljednji došli su časi!

Dušman nas razjedinjene želi zauvijek strti…

Ima li itko hrabrost, da ovaj narod spasi?!

 

Zar će se lešinari opet zlurado nad nama viti

I krvožednom strašću kljuvati naše zjene?!

…Ustati moramo žurno, ili nas ne će biti,

Tek će nas grobovi – šutnjom – proklinjati iz sjene.

 

…Nek stijeg zaleprša sveti, taj neuništivi znamen.

Za Domovinu spremni i Domovini vjerni.

U svako našoj riječi poklik – SLOBODA i AMEN!

Nek zavijek nestanu Jude, jalni i licemjerni.

Žarko Dugandžić, Perth