Čemu i komu je u nas “odzvonilo”?

Poticaje iz EU-a dobivali oni koji se uopće nisu bavili onim za što su dobivali poticaje

Poznato je da se „zvona“ oglašavaju prigodama događaja poput misa, sahrana, svečanih događaja od općeg interesa, ili pak prigodom neke opasnosti, kao što su elementarne nepogode, požari, potresi ili neke ratne opasnosti. Naslovno pitanje je zato postavljeno retorički, parafrazirajući naslov romana Ernesta Hemingwaya Kome zvono zvoni…, ali sasvim opravdano, jer je bjelodano jasno da u nas nema toliko 'sretnih' događaja koja bi zaslužila da se slave općim oglašavanjem zvonjavom, ali zato ima dovoljno razloga da se tvrdi da je mnogo čemu, i mnogima u nas doslovno „odzvonilo“ u najširem negativnom kontekstu značenja te riječi.

Pokušat ću ukazati na neke moguće odgovore na pitanje u naslovu, na to kome se „zvoni“ u čast, a komu je „odzvonilo“. Iskreno rečeno od 1990. do danas, po mojoj prosudbi, samo se jedan jedini put u Hrvatskoj pružila prava prigoda za slavljeničku „zvonjavu“, a to je bilo onda kada je Hrvatska definitivno postala međunarodno priznata država, što je postigla pobjedom u Domovinskom ratu, uz znatne ljudske i materijalne žrtve. I to je nešto što zavrjeđuje da postane razlog za tradicionalno slavljeničku „zvonjavu“. Ali sve ostalo od tih 'slavnih' dana do danas ne zavrjeđuje da se slavi, već više zavrjeđuje epitet 'odzvonilo nam je'? Jer u hrvatskoj državi, politici, upravljanju državom, zakonodavstvu i vladavini prava i jednakosti pred zakonom, je po mnogo čemu, kao i većini hrvatskih građana „odzvonilo“! Anto Kovačević je u jednoj nedavnoj dokumentarnoj TV emisiji indirektno to i dao naslutiti, a njemu se nikako ne može osporiti da je domoljub u najplemenitijem smislu te riječi, kada je na pitanje „Što mislite o današnjoj Hrvatskoj državi?“ – odgovorio da je „Dobro što imamo hrvatsku država, ali nije dobro što ona nije onakva kakvu su je zamišljali oni koji su se zalagali i borili za nju!“.

Jer prvo čemu je „odzvonilo“ od '90-ih do danas, su poštenje i moral, koji su zamijenjeni paradigmama „tko je jamio, jamio je!“, i „sve što nije doslovno zabranjeno, dopušteno je!“, pa su stručan, pošten i predan rad zamijenjeni sa uhljebništvom, podobnošću, pljačkom i zlorabom funkcija, a nemoralnost proglašena, naravno ne javno i službeno, nego posredno i dobro prikriveno, poželjnim obrascem ponašanja. Brojne činjenice to potvrđuju i tijekom Domovinskog rata, i nakon toga. Poznate su činjenice da oružje za branitelje Vukovara, koje je krenulo iz Zagreba često do njih nije nikad stizalo, da je novac namijenjen obrani od agresora, o čemu je zastupnik Miro Bulj često govorio u Saboru, završio kod „uspješnog“ domaćeg poduzetnika, da je vozač preko noći, dok su dečki ginuli po hrvatskim bojišnicama, postao jedan od prvih hrvatskih tajkuna, i poznato je da je neki drugi vozač pokrao i upropastio sve čega se 'dotakao', i da su tvornice doslovno „očišćene“ od ljudi koji su znali i htjeli raditi, te su oni zamijenjeni kadrom odanim i poslušnim stranačkim vodstvima, te koji su postupno ali uporno vršili zadanu funkciju dokazivanja da su proizvodnje nerentabilne, pa ih valja u induciranim stečajnim postupcima likvidirati. Nestali su ili su temeljito opustošeni Šavrić, Jedinstvo, Prvomajska, Ventilator, Dalmatinka, Bagat, TLOS, Končar, TEP, Brodarski Institut, Imunološki zavod, TEŽ, TLOS, i još puno drugih gospodarskih proizvodnih subjekata, gotovo isključivo radi toga što je politika nestručno, nepošteno i pljačkaško orijentirano, svu do tada stvorenu imovinu, proglasila „nerentabilnom“, koja se može „spasiti“ samo ekspresnom i pljačkaškom privatizacijom. I time je praktično „odzvonilo“ gotovo cijelom hrvatskom proizvodnom gospodarstvu, i naravno svima zaposlenicima u njima.

„Odzvonilo“ je zatim hrvatskom snu o „hrvatskoj lisnici, u hrvatskom džepu, jer je izvršena ubrzana privatizacija hrvatskih banaka, hrvatskih telekomunikacija, i praktično svih značajnijih medijskih tiskovina, pa je sve to postalo vlasništvo stranih korporacija i tvrtki, mada hrvatska vlast sve do danas uporno laže građane, da su Erste, Raiffeisen, PBZ, Zaba i ostale banke „hrvatske banke“, jer posluju u Hrvatskoj, dok je činjenica da hrvatska država nema nikakve ingerencije u svezi poslovanja tih banaka, te posljedično ni hrvatski novac nije u hrvatskoj lisnici, već se zarada tih banaka transferira u njihove matične zemlje, što hrvatska vlast sluganski podržava, pa time praktično strancima dopušta vođenje gospodarske i ine politike zemlje, putem financijskih transfera u one sektore koje hrvatsko gospodarstvo pretvaraju u turistički sektor, uz rapidno urušavanje svakog imalo značajnijeg proizvodnog gospodarstva u Hrvatskoj.

„Odzvonilo“ je i hrvatskoj samostalnosti u bilo kome bitnom dijelu državničke samostalnosti, jer hrvatski politički vlastodršci i Hrvatski sabor praktično donose samo odluke diktirane iz političko-gospodarstvenih sfera izvan Hrvatske, uglavnom iz EU-a i zapadnije od njega. „Odzvonilo“ je tomu da Hrvatska donese bilo kakvu vanjskopolitičku ili unutarnjo-političku odluku bez suglasnosti 'moćnika' izvan Hrvatske.

„Odzvonilo“ je mogućnosti svakoj zaštiti hrvatskih interesa, ako EU 'gospodari' to smatraju ometanjem ostvarivanjem postojećih profita stranih subjekata na tržištu tobože neovisne hrvatske države. Time se zapravo utječe na ometanje razvoja hrvatskog proizvodnog gospodarstva, a u najvećoj mjeri hrvatske poljoprivredne proizvodnje. Hrvatskoj je izričito zabranjeno donositi bilo kakve odluke, propise ili zakone, kojim bi se utjecalo na smanjenje profita inozemnih kompanija i tvrtki na hrvatskom tržištu ili tržištima izvan Hrvatske.

„Odzvonilo“ je istinitom i transparentnom informiranju građana, budući da su gotovo svi tiskani, audio i video mediji u funkciji netransparentne i lažne (dez)informacije građana. Ovo je uzrokom da se često građani pitaju žive li u istoj zemlji kao vlast, političari i mediji, koji ih tobože „informiraju“ o stanju u inozemstvu, zemlji i društvu. Predsjednik Vlade se hvali svojim i vladinim „postignućima“, dok je Hrvatska istovremeno na dnu liste država EU-a po svim pokazateljima uspješnosti ali je na vrhu popisa zemalja EU-a po raširenosti korupcije i iseljavanju iz zemlje. Poljoprivredni poticaji i poticaji financirani iz EU fondova, toliko su netransparentno dijeljeni, da je čak iz Europske komisije stiglo upozorenje na to, a u nas je opće poznato da su poticaje dobivali osobe koje se uopće nisu bavile onim za što su dobivali poticaje. Predsjednik Vlade 'slavodobitno' govori o novom masovnom zapošljavanju u nas, dok istovremeno godišnje najmanje 50.000 ljudi napušta Hrvatsku. Predsjednik Vlade i ministar financija Zdravko Marić slavodobitno hvale se s mjerama za povećanje standarda hrvatskih građana, dok u isto vrijeme nije nikada bilo tolikog jaza između malog broja bogatih i veoma bogatih i onih na rubu siromaštva, čak i po procjenama nekih relevantnih institucija iz EU-a.

„Odzvonilo“ je jednakosti pred zakonom za sve građane, jer svaki dan svjedočimo tome da tome nije tako. Kutli su sve sudske optužbe otišle u 'zastaru', Vidoševiću se priprema isti scenarij, Todoriću će se vjerojatno morati platiti za pretrpljene 'duševne boli', a Merzel će vjerojatno biti oslobođena zbog nedostatka dokaza. A za slična, ali puno manja nezakonita djela 'običnom' Hrvatu se presude uvijek donose  ekspresnom brzinom. Predstečajne nagodbe su smišljene da 'krupne ribe' ne moraju platiti ni kazneno ni materijalno, za nezakonita poslovanja, ali do takve 'nagodbe' ni slučajno nije mogao doći neki mali obrtnik, ili mali d.o.o., oni bi se stečajno 'likvidirali' po kratkom postupku.

„Odzvonilo“ je i demokraciji, jer upravljati zemljom uz dobivenih 17 % glasova glasača s pravom glasa, je farsa a ne demokracija. Falsificirati i onemogućavati referendumska izjašnjavanja je također dobar pokazatelj onoga što se tobože naziva „demokracijom“, a ustvari je sve drugo samo ne to. Političari su pojam demokracije, toliko izvrgli ruglu, da se 'kupovina ruku' u Saboru, imenovanje na ministarske funkcije osoba s karakternim osobinama, blago rečeno, sklonim korupciji, i poznate katastrofalno loše sudske odluke, smatraju demokratskim 'postignućima'. Uostalom svatko tko je bar jednom pogledao prijenose sa sjednica Vlade, ili donošenja odluka u Saboru, mora priznati da to više sliči na skup „vrtnih patuljaka“, nego na skup ljudi koji o nečemu demokratski odlučuju. Čak je javno rečeno, da zastupnici u Saboru ne smiju glasovati prema svojoj pameti i savjesti, već isključivo prema uputama stranačkog vodstva. To je čisto izrugivanje onome što prava demokracija jest, ali kako je rečeno ranije, demokraciji je u nas već davno „odzvonilo“, jer vladajuća politika svaku pojavu istinskih demokratskih težnji proglašava populizmom, dok u isto vrijeme populističko-demagoški „trubi“ o demokratskim 'postignućima' u Hrvatskoj. Sve manji broj građana koji izlaze na izbore, jasno pokazuje što građani misle o toj „demokraciji“. A oni koji izlaze na izbore uvijek podržavajući 'unipol ili duopol' koji ih već 30 godina laže i vara, smatraju da je sve dobro i demokratsko-dok vas NE TUKU!

Konačno “odzvonilo“ je svemu što se podrazumijevalo nekada pod pojmovima moral, i moralno ponašanje, te transparentnost u stjecanju imovine, budući da je danas 'glupo' i gotovo „nemoralno“ biti moralan! Jer nemoralnim i populističkim se smatra postavljati pitanja o  nemoralnim postupcima vlastodržaca i od njih podržavanih „poduzetnika“ i „džepara“ iz državnog proračuna. Tako je na primjer „nemoralno“ i indirektno gotovo zabranjeno svim „institucijama države“ i medijima istraživati i javno propitivati podrijetlo imovine najvećih hrvatskih tajkuna/bogataša kao što su na primjer Tedeschi, Rajić, Dalić, Jakovčić, Čačić, Kuščević, Hanžeković (pokojni), grupa Borg, Mudrinić, Vlahović, Andabak, Cuccurin, Župan, Eltz, Pivac, Grbešić, Ergović, Leko, Hrkać i onih ostalih desetaka tisuća hrvatskih ratnih profitera i bogatuna, koji su nepoznati javnosti jer su ostali 'ispod radara' hrvatskih institucija poput porezne uprave, inspekcija, DORH-a i pravosuđa.

I upravo radi svega naprijed rečenog, kako je to lijepo rekao Zvonko Bušić prije nego se ubio, „…stanje u zemlji je takvo da se rasprodaju državni i narodni interesi, Hrvatska se trga kao prosjačka kabanica, i mediokriteti se nadmudruju i povode za kojekakvim domaćim i međunarodnim vjetrovima. Užasno sam nezadovoljan…“, došlo je do toga da je „odzvonilo“ svemu što je moralno, pošteno, domoljubno, zakonito, vrijedno i stručno, u korist nemorala, nepoštenja, nedomoljublja, uhljeba, nejednakosti pred zakonom, i nemogućnosti da se vrijednim, stručnim i poštenim radom može ovdje pristojno živjeti, pa ono najvrjednije i najbolje što Hrvatska ima bježi iz nje, a ostaje „elita“ izrasla na negativnostima i na zatiranju svega vrijednog. Pretvarajući Hrvatsku u zemlju sluga loših gospodara, sobarica i konobara.

Laslo Torma