Marginalije o Ivi Vojnoviću

"Dokle se Rusija ne uredi nema mira!"

Vrlo je dragocjena knjiga Benkovčanina slavista Mirka Žeželja Gospar Ivo – Biografija Ive Vojnovića, (Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1977.) gdje se dojmljivo i temeljito dokumentirano riše psihološki, politički i umjetnički portret književnika Iva Vojnovića i njegova okruženja. Obitelj Vojnović potječe od katunskih knezova istočne Hercegovine koji se spuštaju u Boku (Herceg Novi) i nastupaju kao kapetani u rusku službu gdje stječu plemićki naslov, sa kojim se rado kasnije kočopere i nazivaju sebe i grofovima. Đorđe Vasiljev Vojnović radi za Austrijance i Ruse, pregovarajući o prepuštanju Boke Austriji; nastupa i kao pregovarač antinapoleonskih snaga s Dubrovačkom republikom.

Ivo Vojnović

Od 28. 3. do 3. 4. luta porušenim Beogradom po ministarstvima i francuskim komandama. Piše: “Francuzi su pravi gospodari Jugoslavije. Oni nas nadziru i… skoro preziru.“ Emki Krstelj kaže 4. 9. 1919.: “Mislim da nigda u većem času nijesmo imali manjih ljudi i da će biti čudo da nam ne svuku kožu sa tijela, kad u Zagrebu i u Beogradu vlada samo partikularizam sićušnih duša, a ogromnih taština“.

14. 4. 1919. na ručku kod Pašićevih (na kojega se i odnosi gornji navod, T.T.) u Parizu. “Giorgina! Une…ruine! (jedna ruševina, T.T.) Razgovori sa Pašićem! Glava i šaka! Sve ono što treba naš narod! Grehota da je stari orijentalac – Balkanac! Giorgina je kćer tršćanskoga trgovca Dukovića, rodom iz Herceg Novog. (Pašić je bio prepredeni materijalist i egoist, T.T.) Orsat Ligorio u korespondenciji Iva i brata Luja nalazi (29. 4. 1913.) „Došo je dragi Štefi Račić iz Londona na dva mjeseca. Doći će ovih dana u Cetinje. To je tip nasilnika iz salona i iz rubova grada sa svim šarmom njegove karijere“. Štefi uzima poslije Pašićevu kćer za suprugu.

A kad je 30. 5. stigla vijest da gubimo Zadar, Šibenik,Vis itd. pita se Ivo ima li sad smisla Preghiera? (djelo koje je trebalo stopliti talijansko jugoslavenske odnose) Izgledalo bi da moli Talijane da budu dobri sa nama. Ne piše se dobro Trumbiću, nakon takvoga sporazuma morat će demisionirati.

Spasite Šibenik, a vrag neka odnese onaj birokratski pissoir Zadar! (ispričavam se Zadranima, T.T.) Uostalom (piše 12. 6.) revolucija koja mora doći riješiće sva ta ocijozna i odijozna pitanja. (revolucija ako deus es machina, rješenje s neba?, T.T.) To je kad starci raspravljaju. Sramota! Nema čovjeka ispod 50 godina! Revolucija je neizbježiva piše 26. 6. 1919.

Ovakav mir nije nego Aufforderung zum Tanz. (poziv na ples)

Držim da poniženje Njemačke nije smjelo da bude tako veliko, jer ona će se domalo oporaviti – a ko će tad platiti „les frais de la Conference?“ (troškove konferencije, tj. cijenu takvog mira koji neminovno vodi u novi rat, op., T.T.)

Dokle se Rusija ne uredi nema mira! To je moje mišljenje, a što se nas tiče je suis tres pessimiste, comme tojours (ja sam vrlo pesimističan kao i uvijek). 3. 9. dodaje: “Rat je uništio sve iluzije. Pa i naš sentimentalizam za Italiju (donekle i za Franču) i ostavio nas je same i gole na cesti kao pogorelce. Finalmente sad ćemo znati jesmo li uopće za što na svijetu. Ko će da živi moraće računati samo sa sobom. Teško ali korisno. Francuska je jetra čovječanstva, sve rastvara i pročišćava; ali snagu želuca i crijeva daju Nijemci…“

11. 9. 1922. piše Luju: “Ja neću nikakovih službenih položaja, nego penzijon. Samo u Zagrebu kada bi bilo jedno umjetničko odjeljenje primio bih da najedim druge. Prije svega ne znam pisanu ćirilicu,i ne ću da je naučim,zatim teatar mi je oduran.“

U proljeće 1921. jednom Hrvatu kockaru u Monte Carlu, koji je sve izgubio, dao mjenicu na 3.000 frs i zlatni sat kao zalog pa ovaj dobio pola milijuna i više na „trente et quarante“ i Ivu iz zahvalnosti dao veću svotu, Ivo je dao Luju 5.000 frs, zatim mu poslao 3.000 frs, pa još 1.000 frs, a nejgovoj Marici 1.000. Ostatak je 18. 6. 1921. vratio svom milijunašu kockaru da može nastaviti igrati jer je u međuvremenu opet sve izgubio do novčića.“

U Gruž se povukao (svibanj 1923.) razočaran političkim besmislom i besplodnim politiziranjem koje nikada neće dovesti ni jedinstvu ni kulturi. Gruž je izabrao jer je dalje od amerikaniziranoga Dubrovnika. Tu živi pored svojih albuma, ilustracija… Apolitičan je, gotovo mrzi ovakvu politiku, izborne borbe, strasti, netrpeljivosti, mržnje. Beograd nije ono što je sanjao 1917. O njemu kada je ljubio srpsku zastavu.

18. 5. 1923. O dragome mirnome Beogradu prije rata nema traga. (na.fr.) “to je metež skorojevića i evidencija razbojnika (!) “Ko će više i ko prè c'est le mot de ordre (riječ reda, tj. zakona)… U tom kačulu gdje se kuha budućnost, bačeno je sve, a kašike su u rukama onih koji imadu jače mišiće da istisnu druge kašike i jače nerve da izdrže smrad što iz kačula isparuje… Ko ima novaca može uživati u Beogradu. Malo gdje se kod nas vidi tako elegantna ženska i muška publika koja napunja sve ulice, sve kafane i sva zabavišta i sve salone kako ovdje  a da je pak svaki pojedinac  te publike tip najhumorističnijega i najnevjerojatnijega romana.“

Stari Beograd u svom primitivnom seljačkom obliku imao je puno više stila i ljepote negoli današnji velegrad iznakažen nevjerojatnim arhitektonskim strahotama. (e da vidiš Tita Ivo!) Npr. Srpska Akademija nauka, koja naliči prije filijali kakvog pariškog magazina, u kome bi se nalazili barovi, šantani i banke, i sve što je potrebno za zabavu ljudstva, a nipošto ne za nauku i umjetnost.

Bankovne palače s nakitima od opeke i gline, a ne od kamena i mramora. (a Ivo kaže nadomak Rosandić i sjajni kipari) Narodno pozorište (kazalište, T.T.) naliči Vojnom Arsenalu. Čim je Beograd arhitektonski ružniji, time je publika postala elegantnija. Bez pretjerivanja moram kazati da se gospođe i mladići u Beogradu tako lijepo nose kao što sam jedva i u Francuskoj vidio….

Uopće, činilo mi se opaziti dvije struje… jednu vidljivu… a to je svijet koji se nakon užasnih patnja Srbije dao na uživanje…

I drugu, nevidljivu…, to je ona vrtoglava rijeka poslova, trgovačkih kombinacija, novčanih spekulacija itd. koja je nažalost previše uzela maha te joj se neugodne posljedice danomice osjećaju.

Jugoslavija i čitav naš narod samo je jedna nebuloza, iz koje će se vremenom nešto kristalizirati, ali ja nemam kad da se bavim  našim kaosom i jadom… Važnije je samo jedno lijepo djelo, pisano ili slikano nego sva politika zajedno… Moje ideje jesu one za koje se nekad zagrijavao i Zagreb, a to su Strossmayerove ideje. Mogu li se ja pod stare dane odreći sebe? A to i ne ću.

Čitajući Vjekoslava Klaića i dr. naše kulturnjake, povjesničare i političare mislim da su mnogi bili daleko od realnosti, ili pak ljuti na Austriju, u panslavenskim snovima.

Prirodno je i bilo da anemičnim Khuenovim činovnicima imponiraju balkanski hajduci, ali zaboravili su da hajduk razmišlja hajdučki, i kada nestane Turaka da im se „osveti“ za sveto Kosovo doći će na red i drugi za silu i pljačku.

Teo Trostmann