Što se kuha u susjedstvu?

U Hrvatskoj nema plana, nema strategije, niti imamo jedinstvo nacije u bitnim pitanjima

Bio sam vrlo iznenađen kada su šovinistički orijentirani Srbijanci hvalili američkoga predsjednika Donalda Trumpa, jer oni ništa ne rade bez sebičnoga razloga. Čovjeku nije jasno što su to Avdulah Hoti i Aleksandar Vučić potpisali; jasno je samo da Kosovo i Srbija priznaju Jeruzalem kao glavni grad Izraela, te da Izrael priznaje Kosovo. Sve ostalo je nejasno, visi u zraku. Davno već kada je Vučić žonglirao između Kine, Rusije, Njemačke, Arapa, Turske i tko zna koga kazao sam da će morati odabrati stranu, kao što kažu da je morao  knez "car" Lazar na Kosovu polju.

Što je utjecalo na Vučića da odbaci kinesku 5G tehnologiju i naljuti svoje arapsko-turske prijatelje, i što je zauzvrat dobio? Mnoge stvari možemo samo naslućivati, ali poraz crnogorske struje na nedavnim izborima i pobjeda srpske stranke u zajednici s građanskim liberalima Albanca Dritana Abazovića, koji je (jug)ovićizirao prezime, ojačava pozicije bosanskih Srba, a i pripojenje nekih općina na sjeveru Kosova Srbiji bi nekako olakšalo nelagodu gubitka svetinje nad svetinjama, kolijevke srbijanske države (iako je povijesno kolijevka Srbije Sandžak). Što Albanci dobivaju? Bujanovac i Medveđu u Srbiji, te gotovo konstitutivnost u Makedoniji, koja bi mogla dugoročno završiti i pripojenjem dijelova zapadne Makedonije Albaniji. Što želi SAD, što žele druge velike sile na balkanskom šahovskom polju?

Njemačka geopolitika želi otvoriti sebi tržišta mnogoljudne Azije, te osiguranje ruskih i arapskih energenata. Mnogi ljudi sa Balkana, posebice mladi, rade i žive u Austriji i Njemačkoj. Rusija u biti i ne treba Srbiju, ali zgodno je imati jednoga pijuna koji će na strateški zgodnom mjestu biti neugodno blizu Italiji i Austriji. Turska ima problema sa precjenjivanjem svoje snage, što uslijed svoje političke nestabilnosti (liberali u Istanbulu i drugim gradovima, te Kurdi na istoku zemlje, kao i raskol Erdoğan – Gülen), što zbog nepovjerenja arapskog svijeta u Tursku, te zbližavanja Izraela, Grčke i Francuske. Ta Turska ima želje projicirati svoju moć i utjecaj (zasad ekonomski) na hrvatsko susjedstvo.

SAD i Britanija imaju u Albaniji zgodan "mostobran" kojim mogu uvijek intervenirati i kontrolirati ne samo Balkan! Sada dolazi najvažnije pitanje; što može i treba napraviti Hrvatska? Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je bila za zbližavanje s nama povijesno dragim državama od Baltika do Jadrana (katolička okomica koju čine Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka, baltičke republike), uglavnom konzervativne i osim Mađarske rusofobne zemlje. Predsjednik Zoran Milanović predstavlja drugu struju, ali i njemu je jasan odnos snaga i zato je putovao u Albaniju koja je naš strateški saveznik. Admiral Davor Domazet-Lošo je mudro postavio stvar rekavši da trebamo učiti od Dubrovačke Republike i ne igrati samo na jednu kartu. Hrvatska ipak nije malena kao Dubrovnik s okolicom i njezin položaj je takav da je 1526. na 1527. u gradu Cetinu plemstvo (uglavnom iz južne Hrvatske!) odlučilo (za razliku od većine Slavonaca i Kaptola) da u situaciji turske najezde prizna vrhovništvo kuće Habsburg. Nesvrstanosti tu nije moglo biti. Dubrovnik je odlučio biti u miru, turski haračar, jer bi križarski rat (poput onoga koji je htio Pijo II.) Grad vjerojatno učinio ruševinom ili venecijanskim podložnikom. Balansirati između Istoka i Zapada bilo je umijeće, vidjeti: https://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/povijest/28059-kapiteli-knezeva-dvora-u-dubrovniku

Čega se Vučić preplašio? Organiziranih nemira, nekoga detalja iz svoje prošlosti ili jednostavno nije više imao manevarskoga prostora te je odabrao dobru ponudu ili ponudu koju nije moguće odbiti? Hrvatska više nakon korone nema ozbiljne ekonomije, već smo pisali kako je uništavala poljoprivredu, industriju, banke, rasprodala zlato, uvećala administraciju, te se oslonila na turizam, građevinu i izvoz mladih i pametnih – dočim je strateške tvrtke poput HEP-a, INA-e, Plive, Agrokora i dr. prodala ili oslabila. Amerikanci su zainteresirani za ukapljeni naftni plin (UNP) na Krku što je stvar europsko američkih odnosa i nemoguće je nekome se tu ne zamjeriti. Niti Njemačkoj niti SAD-u nije u interesu ulazak ruskoga kapitala u Hrvatsku, iako za to ima potencijala.

Ulazak kineskoga kapitala kroz  projekt kineskoga mosta je stvar EU-a, koja je to i kreditirala – to nije uspjeh naše politike, iako je jedna mala stranka uz potporu javnosti (npr. pukovnik Marko Mujan) tu temu progurala. Kineske želje da moderniziraju Rijeku, Ploče i Vukovar te izgrade novu željeznicu Rijeka – Zagreb vrlo su povoljne Hrvatskoj. Po mojem mišljenju hrvatsko turska suradnja nije poželjna, dok druge islamske zemlje nisu zainteresirane za širenje svoga utjecaja u Hrvatskoj. Zašto Hrvatska sa svojim brodogradilištima ne bude partner francuskoj i talijanskoj mornarici i osigura joj logistiku? Puno je pitanja otvoreno, ali mi nažalost niti imamo plana i strategije, niti imamo jedinstvo nacije u bitnim pitanjima.

A BiH? Bakir Izetbegović bi unitarnu BiH, a ako to nije moguće tada dominaciju nad Hrvatima u Federaciji. I oslonac na Erdoğana! Dodik ima svoju polovicu BiH, te podršku Rusa. Osigurati Hrvatima treći entitet i oslabiti hrvatsko bošnjački savez izgleda trenutno kao lak zadatak; time bi se osiguralo jednoga dana pripojenje Republike srpske Srbiji. A što se demografije tiče, ona ide samo Albancima u pozitivu! Dakle, mi smo sada brod nasukan bez jarbola i sa tisuću rupa, s kapetanom koji na sreću nema gripu, ali gripe ima! Iako je nas daleko više ljudskih žrtava koštalo jugoslavenstvo nego čuvena gripa španjolica.

Teo Trostmann