Žestoko se protivila priključenju Kosova (većinski naseljenog Albancima) Srbiji i Jugoslaviji
Mary Edith Durham (London, 8. XII. 1863 – London, 15. XI. 1944.), engleska je putnica, umjetnica i spisateljica koja je postala poznata po antropološkim zapažanjima o životu Srba i Albanaca s početka XX. stoljeća. Durham je bila suradnica britanskog Kraljevskog antropološkog instituta, članica Kraljevskog instituta za međunarodne poslove i autorica nekoliko antropoloških knjiga. Dobar poznavatelj balkanskih prilika, Durham je od 1900. godine boravila bar petnaestak puta na Balkanu (Crnoj Gori, Bosni, Srbiji, Albaniji), najprije u službi britanskog Foreign Office-a (Ministarstva vanjskih poslova), a potom zbog vlastitih antropoloških istraživanja. U početku je podržavala ujedinjenje Srba, ali kasnije kritizira srpsku vladu i njezin odnos prema Albancima, zbog čega je došla u sukob s Foreign Officeom.
Edith Durham je bila najstarija od osmero djece. Njezin otac je bio Arthur Edward Durham, istaknuti londonski kirurg. Bila je talentirana za crtanje i slikanje i pohađala je Kraljevsku akademiju umjetnosti i Bedford College u Londonu. Svoje radove je izlagala na brojnim izložbama, a njeni detaljni crteži vodozemaca i reptila su objavljeni 1899. godine u Povjesti prirode u izdanju Sveučilita Cambridge. Kada joj je umro otac nekoliko godina se starala o svojoj bolesnoj majci što je za nju bilo previše iscrpljujuća aktivnost zbog koje joj je, kada je imala 37 godina, doktor savjetovao da se odmori u inozemstvu.
U 37. godini života (1900. godine) po savjetu doktora putovala je brodom po Dalmaciji od Trsta do Kotora, a zatim na Cetinje, prjestolnicu Crne Gore. Na putovanju se upoznala sa životom na jugu Balkana i to iskustvo će biti presudno za njezin daljnji život. Tijekom slijedećih 20 godina često je putovala na Balkan radeći u raznim potpornim organizacijama, slikajući akvarele iz seoskog života, sakupljajući narodne rukotvorine i zapisujući antropološka i politička zapažanja.
Putujući 1906. godine kroz Bosnu, Edith Durham je primijetila da su odnosi Austro-Ugarske i Srbije vrlo pogoršani, da se priča o mogućnosti da carevina zauzme Srbiju, i da se proširi čak do Soluna. Ona piše da je:
„Austrijancima… stalo do toga da učvrste svoj položaj u Bosni što bolje mogu, kako bi bili spremni za daljnje napredovanje. Omiljena je tema razgovora 'Nach Salonik'".
U svojoj čuvenoj knjizi „Borba za Skadar“ (vidi: opsada Skadra) ona piše o događajima prije, za vrijeme i poslije Prvog balkanskog rata, kojima je svjedočila. Ona govori o ratnim razaranjima u selima oko Skadra i agoniji stanovništva koje pokušava shvatiti razlog svoje patnje: „Neka sela su bila tako raštrkana da mi je trebalo tri dana jahanja, po 10-12 sati, da ih obiđem, ukažem pomoć i vratim se u Skadar. Sve u svemu, obišla sam 1022 porodice u okolini Skadra kojima su spaljene kuće. Najtužnije od svega mi je to što neke od tih nesrećnih žrtava nisu imale pojma zašto im se to zlo događa. Žene sa izgladnelom decom su pitale: „Zašto su veliki vladari dozvolili da vojnici dođu, da nas pljačkaju i ubijaju? Nikom nismo učinili ništa nažao. A oni su uzeli naše koze, naše ovce, sve. A kad je moj muž pokušao da spase ovce, oni su ga ustrelili. Naša kuća je spaljena. Umiremo od gladi na ovom putu.
Durham je smatrala da je Sarajevski atentat isplanirao šef obavještajne službe srpskog generalštaba Dragutin Dimitrijević Apis. Ona je govorila da su srpski premijer Nikola Pašić i ministar unutrašnjih dela Stojan Protić znali ko je ubojica austrijskog prjestolonasljednika. Ona pretpostavlja da je Pašić očekivao da se Austrija neće usuditi ući u rat sa Srbijom, a atentat, ako uspije, donijeti će mu veću političku moć koju to tada nije imao.
Durham je opravdavala ultimatum austrijske vlade upućen Srbiji, čak i spornu odredbu o sudjelovanju austrijskih oficira u istrazi ubojstva na njezinom teritoriju. Smatrala je da je Austrija u pravu kada optužuje Dimitrijevića, Tankosića i Ciganovića za sudjelovanje u atentatu, kao i srpsku vladu, jer prvu dvojicu nije otkrila i uhapsila, a trećem je dozvolila da kao njen službenik pobjegne i tako se spasi kazne za zločin.
Edith Durham se žestoko protivila priključenju Kosova (većinski naseljenog Albancima) Srbiji i Jugoslaviji. Ona je kritizirala srpske vlasti koje, kako piše „nisu stvorile Jugoslaviju nego su se držali svog originalnog cilja stvaranja Velike Srbije…. Daleko od oslobođenja, masa ljudi živi pod mnogo okrutnijom vlašću od prethodne."
Srpski autori uglavnom hvale njezine rane radove, kada je Srbe predstavljala kao potlačene, a kritiziraju kasnije, kada je pisala o ekspanzionističkoj politici srpske vlade prema Albancima (vidi: Srpska okupacija Albanije). Neki srpski povjesničari čak govore o njenom "pomračenju", nakon što je obišla zemlje Albanaca: „Meri Daram je autor nekoliko studija o Balkanu i Srbiji. Njena veoma objektivna knjiga „Kroz srpske zemlje”, iz 1903. godine, prevedena je i na srpski. Tu je realno predstavila političke prilike, navela da su Srbi patili najpre pod turskom, a potom austrijskom vlašću, pisala je o geografiji i kulturi srpskog naroda. Potom se 1911. desilo potpuno „pomračenje”, odlazi na prostor Albanije, počinje da radi u prilog albanske nezavisnosti, postavši njihov vatreni lobist što će ostati do kraja života.“ (Aleksandar Rastović)
