Izložba Tee Morić Šitum “Metanoia – Bezdan”

Tea se dulji period okrenula figuraciji s posebnim naglaskom na motive mora i planina te urbanih motiva

U Hrvatsko francuskoj udruzi – Alliance française de Split u petak, 25. rujna 2020. otvorena je izložba Tee Morić Šitum pod nazivom „Metanoia – Bezdan“. Kustosica izložbe Dora Derado u katalogu izložbe piše: „Tea Morić Šitum iznova se okreće apstraktnom likovnom izričaju u svom slikarstvu, ponekad s ciljem propitivanja vlastitih kreativnih granica, a ponekad s ciljem duhovnog istraživanja. Koketirajući s apstrakcijom za vrijeme umjetničkog sazrijevanja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Tea se dulji period okrenula figuraciji s posebnim naglaskom na motive mora i planina te urbanih motiva, uz povremene, iako vrlo pronicljive, psihološke studije ljudskog lika.

Radeći u ciklusima, kroz intimni umjetnički eksperiment, istraživala je vlastite dosege, interese i potencijale. Tea se u konačnici, kroz postepenu stilizaciju prvenstveno motiva mora, neba i planina te njihovo prožimanje i pretakanje, vratila apstrakciji u ciklusu „Metanoia – Bezdan“.

U grčkoj mitologiji božica Metanoia slijedi Kairosa, boga sretnog trenutka poznatog po slavnom čuperku kojeg je potrebno uhvatiti prije nego što nam nestane s vidika, a prilika ostane propuštena. Na prvi pogled Metanoia se doima kao božansko utjelovljenje žaljenja za propuštenim trenutkom, donositeljica očaja i grižnje savjesti. Međutim, drukčije tumačenje odnosa između ovih dvaju božanstava ukazuje na neprestani proces osobnog rasta kroz refleksiju.

Kada nam Metanoia pristupi nakon što nam Kairos pobjegne , ona ne uzrokuje samo naglu promjenu u razmišljanju povodom nesreće, propuštene prilike ili druge životne okolnosti, ona omogućuje samospoznaju. Ona pruža mogućnost postavljanja pitanja kao što su: što mogu drugačije napraviti slijedeći put? Što mogu izvući iz ove situacije? Čemu me ovo naučilo? Kako mogu postati bolja osoba?

Alternativna interpretacija poistovjećuje izraz metanoia s bezdanom, beskrajnim ponorima i provalijama. Ako se pitanja poviše previše shvate negativno, takva interpretacija ima smisla. No, tome ne mora biti tako. Ona ne moraju voditi u negativnu spiralu, u auto destruktivni ponor sumnje, samosažaljenja, očaja i grižnje savjesti. Umjesto toga, putovanje u takav bezdan može postati gotovo šamansko putovanje u dubinu vlastite psihe pri čemu se ona rastače i ponovno gradi – a psihopomp – putnik između duhovnog i zemaljskog svijeta, pojedinac, umjetnik – vraća se na svjetlo dana mudriji i agilniji, spreman uhvatiti Kairosa slijedeći put kada ga ugleda.“

Apstraktna djela u ovom ciklusu odjekuju ranijim motivima, ali su suštinski bitno udaljena od njih. Proces redukcije izvorno prepoznatljivih motiva trajao je iznimno dugo; moglo bi se čak  reći da je cijela Teina slikarska karijera niz izranjanja i uranjanja u domenu eteričnog. Sa svakim valom rada, redukcija je bivala sve veća, a s njom i stupanj emocionalne i umjetničke zrelosti. Otac apstraktnog slikarstva Wassily Kandinsky napisao je: „U svakoj manifestaciji nalazi se sjeme stremljenja ka apstraktnom, nematerijalnom. Svjesno ili nesvjesno, oni slušaju Sokratovu zapovijed – spoznaj sebe samog Svjesno ili nesvjesno, umjetnici proučavaju i dokazuju svoj materijal, dovodeći u ravnotežu duhovnu vrijednost onih elemenata s kojima imaju posebnu privilegiju raditi.“

Koincidentno ili ne, svjesno ili nesvjesno, Tea je oblikovala sebe u procesu eksperimentiranja i proučavanja akrila jer proces samospoznaje nalik je procesu građenja slike, a posebice onih unutar ciklusa „Metanoia – Bezdan“. Njihovim pomnijim proučavanjem, uočava se ritam boja koji je nastao upravo zahvaljujući gestualnom radu (oštrim potezima kista, razvlačenjem boje rukama, grebanjem noktima, itd.)

U ovom ciklusu Tea se pronašla u gestualnom slikarstvu nalik apstraktnom ekspresionizmu. Radeći u akrilu kojim je mogla manipulirati na platnu, podjednako kistom, rukama i raznim drugim alatkama, pokušavala je postići ravnotežu između sklada i kaosa. Kaotičnost i frenetičnost slikarske geste profinjeno je izbalansirana pomnim odabirom palete boja koja su na nekim mjestima tonski usklađene, a na drugima komplementarno kontrastirane. Gestualni rad omogućio je ovoj slikarici potpuno slobodno izražavanje i istraživanje, a ritmičnost slika, vidljiva u obrascima linija i boja, prenosi barem dio ovog transcendentalnog stanja na promatrača. Uočljiv je još jedan obrazac – neprestani eksperiment s lazurom. Svaka slika u ciklusu nastajala je u slojevima; postepenim, ciljanim dodavanjem tonova i slojeva akrilnih boja, ispočetka prozračno, a kasnije u gustim, punim nanosima, čime se postiže dojam dubine usprkos nedostatku formalne perspektive. Takva slojevitost ukazuje na umjetničku intenciju koja prožima cijeli ciklus.

Tea Morić Šitum (1987.) nalazi svoj slikarski izraz u bogatoj paleti boja i ekspresivnim potezima kista. Njezino slikarstvo odraz je višegodišnjeg umjetničkog eksperimenta koji je započeo s fotografijom tijekom srednje škole, a kroz studij se proširio na područje performansa i digitalne fotografije da bi se naposljetku pronašla u slikarstvu. Po završetku studija Likovne kulture pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2012. godine, posvetila se upravo slikarstvu (iz iskrene ljubavi, ali pomalo i iz razigranog dalmatinskog dišpeta) shvativši stajalište suvremenih umjetničkih struja – da je slikarstvo passé. Pristupajući slikarstvu kao svojevrsnom eksperimentu, ali ujedno i igri, produbila je svoj umjetnički izraz kroz ukupno 10 samostalnih izložbi, ali i sudjelovanjem na preko 20 žiriranih grupnih izložbi, što u Hrvatskoj, što u inozemstvu. Na ovoj putanji je pokazala kako se tradicionalne slikarske tehnike ipak mogu prilagoditi potrebama, estetici i duhu suvremenog društva, kako paletom boja, (pre)oblikovanjem tradicionalnih motiva i kroz poruke koje se skrivaju pod gustim nanosima boje. Izuzev slikarstva, njezina radoznalost joj je omogućila i ponešto kustoskog iskustva. Tea je idejna začetnica „Splitske tiramole“, manifestacije koju je organizirala 2006. i 2007. godine, a koja opstaje do danas. Nastavila je bogatiti svoje iskustvo u ulozi voditeljice Galerije Centra za kulturu Bol na Braču (2010.), ali i kasnije kroz suradnje u organizaciji više grupnih izložbi među kojima se ističe „Natura maris“ (Split, Hrvatska – Vannes, Francuska, 2015.). Svoje znanje nastavlja bogatiti sudjelovanjem na radionicama likovne kritike, likovnim kolonijama te angažmanom u likovnom i kulturnom životu grada Splita (primjerice, izradom godišnje nagrade „Vinka Luković“ Udruge Mi za promociju i razvoj volonterstva, 2016.-2017.). Članica je HDLU-a i HULU Split, te je odnedavno dobila status samostalne umjetnice kao punopravne članice Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Izložba će biti otvorena do 15. listopada 2020.

Nives Matijević