Malo su se zabunile samoprozvane ikone ljevice

Predsjednik države ne laže. Možda ponekad u nečemu uveličava, ali ne laže…

»Četiri su glavna zla vlasti: odgađanje, podmićivanje, grubost i povodljivost.«

(Francis Bacon)

Zoran Milanović je predsjednik Republike Hrvatske. Sami smo ga izabrali. Kakav je takav je. Sve smo znali i očekivali. Dobar je i koristi sve svoje ovlasti, mogućnosti i nemogućnosti, da govori o svemu, naročito o onome što nije dobro, što treba promijeniti i savjetuje kako bi bilo to najbolje promijeniti. U tomu nema sugovornika, niti potporu na drugom brdu, odnosno u vlasti, Vladi i premijeru. Prepucavanje, podbadanje, omalovažavanje, opovrgavanje, politička i stranačka nadmoć, bildanje mišića, podrugivanje, ismijavanje, ruganje, ironija, neprihvaćanje prijedloga i suradnje, podcjenjivanje funkcije predsjednika države i aktualnog predsjednika, kao osobe i stručnjaka, nikuda ne vodi, osim što dovodi do kaosa, nesigurnosti, straha, gacanja po blatu, bauljanja u mraku, zamagljivanja i razvodnjavanja pojedinih afera, svođenja na zajednički nazivnik žrtve i počinitelje zločina, prilagođavanja novom normalnom, štogod to značilo i bilo. Uglavnom, to je izgovor i bijeg od problema, umjesto da s njima svi nadležni uhvate u koštac i pokušavaju ih riješiti, što brže i bezbolnije.

Samoprozvane ikone ljevice su se malo zabunile. Umjesto table koju su stavile na Kovačevićev (?) klub, trebale su staviti tablu s natpisom Vlada Republike Hrvatske. Pritom, apsolutno nema veze koja i čija vlada. U klub su dolazili, zalazili, tamo boravili, jeli, pili, zabavljali se, neki i poslovali, članovi iz više bivših i sadašnje Vlade: ministri, predsjednici, njihovi suradnici, državni tajnici, suci (na svim razinama), odvjetnici, policajci (od prometne policije do onih na vrhu), kolumnisti, umjetnici, glazbenici, slikari, pisci…, puno prije nego je Kovačević postao vlasnik tog okultnog i opskurnog mjesta, koje je premještano, u zadnjih dvadesetak godina, ovisno o potrebama vlasnika, njegove klijentele, o političkoj i ekonomskoj situaciji, krizi koja galopira baš kao i 2008.

Istina, mnogi od spomenutih, iz svih profesija, naročito poznatiji i moćniji, su namagarčeni, kako reče predsjednik države. Dovedeni su tamo da budu smokvin list. Uz njih su tu dolazili pravi maheri, prekupci, nakupci, tajkuni, tajkunčići, gazde, Gazde, gradonačelnici, župani…, oni koji su mutno i ispod stola poslovali, stvarali osobnu dobiti i pogodovali vlasniku kluba, odnosno, pretvorbeno-privatizacijskom skorojeviću (homonovusu), koji još uvijek nos briše rukavom brendiranog sakoa, čijeg nema veze čijeg (Boss, Armani…) koji je spretno i sretno uplovio u poduzetničke vode, ranih devedesetih, dok su drugi ginuli, bili ranjavani, protjerivani, silovani i uništavani, po svim odrednicama koje čovjeka čine čovjekom. Bilo je više takvih koji su se koristili i okoristili ratom i poraćem da bi se enormno materijalno obogatili, što im je dalo moć, stvorilo utjecaj i učinilo ih nedohvatljivim, nedostupnim, zaštićenim amoralnim oligarsima, koji su mnoge pojedince uništili, kao i njihove obitelji, te državu osiromašili, slabim obrazovanjem, lošim odgojem… Uz to su naravno išle i pozamašne donacije, mnogima od moći, utjecaja i vlasti, kako svjetovnim, tako i duhovnim vođama.

U ovaj ćumez je namamljen i naš predsjednik države, po istom načelu kao i oni koji su njega pozvali. Nije da ga branim. Ljutim se na njega, zbog ponašanja prema nekim ženama, koje ga napadaju. Zna on i može biti kavalir, kad to hoće. Zna i može šutjeti, kad je nešto državna tajna, kao na primjer nekakvo “kolindiranje”. Predsjednik države i predsjednik Vlade su najvažnije i bitne osobe u državi, s tim da skoro sve ovlasti ima predsjednik Vlade. Nije dobro da oni ne surađuju u svemu, a ne samo u potvrđivanju veleposlanika, državnog odvjetnika i sudaca. Piše se i govori kako je njihova “svađa” nekakav dogovoreni igrokaz, da se time nešto prikriva, odnosno da nam se nešto gadno valja, sa čega treba skrenuti pozornost. Ne vjerujem u to. Kad bi tu bilo imalo istine, ne bi valjalo. Svoje eventualne razmirice, netrpeljivosti, nekakve “dugove” iz mladosti, trebali bi rješavati u četiri zida. Bez svjedoka, verbalno, neverbalno, sasvim svejedno dok je to na intelektualno razini. Njih dvojica su naš najviši i najodgovorniji predstavnici. Bilo bi dobro da su i naši zaštitnici. To bi trebale biti osobe od najvećeg povjerenja, ugleda i časti. Mislim, da oni to i jesu, svaki na svoj način. Nažalost, to tako ne izgleda. Svojim trenutačnim međusobnim ponašanjem komunikacijom, ignoriranjem, neozbiljnim komentiranjem, dovode nas u situaciju stvaranja svakojakih mogućnosti, o državnoj nesigurnosti i još većem propadanju.

Naš predsjednik države ne laže. Ponekad možda, negdje u nečemu hiperbolira, približava se asimptoti, s jedne i druge strane u prvom i četvrtom kvadrantu. Takav je, kakav je. Što na umu, to na drumu. Ponekad ne bira riječi, niti rječnik, ali je iskren. Do boli. Uglavnom na svoju štetu. Ne mora svakom loncu, uvijek biti poklopac. Bilo bi dobro pogledati kakav i čiji je to lonac. Tada doživljava da ga stvarni lopovi, lažljivci, bekrije, gavani (gavuni), prebjezi, pobjegulje, posvoduše, sponzoruše, osmanlije, arivisti, sotonisti… prozivaju, uče ponašanju i dociraju mu.

Što je tu je. K vragu i klub. Važno je i bitno da su se tamo obavljali mutni i prljavi poslovi. Brojio se veliki novac, uglavnom prljav. Društvena i politička elita je pokrivala i prekrivala, znajući i ne znajući, rabote podzemlja, godinama. To se prelomilo na šefu Janafa, Draganu Kovačeviću. Započela je jedna nova, drukčija saga na ovim prostorima. Znalci kažu da podsjeća na kazačok.

Ankica Benček