AFORIZMI – Inat i dika

Fokus čitaju i učeni i mučeni

 

 

Afrička šljiva najviše pomaže apotekarima.

Ako demokrat traži promjene, znači anarhiju.

Ako cura poželi vatrenog muža najbolji je privremen izbor vatrogasac.

Bilo bi dobro da i novinari završe kakvu školu ili fakultet.

Covid je preživio žegu, hoće li i ciču zimu?

Da je Dinamo pobijedio Hajduka, a Osijek Rijeku više nisu neke vijesti.

Definitivno je za neke sigurno, za neke konačno, a za neke zauvijek.

Fokus čitaju i učeni i mučeni.

Inat je prkos, a dika ponos.

Je li abort zatvor ili zahod?

Je li bolji nockdaun ili lockdaun?

Je li socijalna radnica štićeniku šefica ili pomoćnica?

Jesu li naši nogometaši ateisti ili agnostici kad se ne znaju ni prekrižiti?

Kad štićenik u staračkom domu izdrži deset godina stječe status i funkciju

samrtnika.

 

Koliko ima vrsta ljubavi?

Kakav je Hrvat koji ne zna i ne želi učiti hrvatski?

Ljudi nose maske kao životinje brnjice.

Muž pravi, a žena abortira.

Nema više vršidbe, kositbe, koljitbe, guljitbe, oritbe, plinitbe, ali ima prosidbe i ženidbe.

Na Maksimiru nogometaši, u Maksimiru majmuni.

Najveća je čar postati političar.

 

Neki imaju proljev, a neke menzu.

Neki vam ne odgovaraju jer vas ogovaraju.

Neki bi se nadovezali umjesto dodali, nastavili ili se osvrnuli.

Neki naši europarlamentarci govore nekoliko jezika: anglo-kroacki, šatrovački i gegavački.

Nekim ženama ne mogu pomoći ni vatrogasci.

 

Nekoć su nas jedni učili rukovanju, a sada nam drugi savjetuju boksanje.

Netko voli figu, a netko šipak.

Od nevinih nastale su nedužne.

Ovaj bi se virus mogao provesti kao i osječki komarci.

Odgovorne socijalne radnice gnjave starce zbog svoje guzice.

 

Nogometaši se više ne izjavljuju koliko posto će dati za Hrvatsku.

Političari se bave samo rupama u zakonu i proračunu.

Politika svemu svitu dika i prilika.

Ponosni smo što se u naš hrvatski jezk povraćaju stare, zaboravljene narodne  riječi: lockdown, shutdown, blackout, background, wan-wan.

Pozdravljali smo se rukom, pa poljupcem, pa laktom, pa šakom, ali još nismo koljenom.

 

Martin Jakšić