Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Počelo je spaljivanje knjiga

Dovodeći u pitanje moju svijest o čistoći vlastitog nacionalnog identiteta sve nas vraća u 1933. godinu

 
 
Kada netko poremećenog uma pridobije moć on postaje apsolutist i tiranin i tako nastaju ljudske tragedije. Što je veća moć takvog pojedinca veća je tragedija koju izaziva; od „malih“ tiranina, koji sprovode nasillje u obitelji, preko onih malo većih, koji sprovode tiraniju u sredini u kojoj žive, do onih koji su izazvali tragedije čitavih naroda, tragedije svjetskih razmjera. Nasilje u obitelji, nasilje na poslu, nasilje u vođenju naroda i sl. je poznato i bezbrojni su primjeri toga, no nasilje u kulturi je relativno rijetko i teže ga je prepoznati jer se vrši prikriveno, „kulturno“, perfidno, „u rukavicama“. Ali ga ima i može se prepoznati. A ono što je u njemu najopasnije je to što se pokazalo da je onaj koji vrši nasilje u kulturi spreman učiniti i svako drugo nasilje.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2020/10/burnbook.jpg
Njemački pjesnik židovskog podrijetla Heinrich Heine, poznat po svojoj britkoj ironiji, duhovitosti, smionosti i borbenosti te je zbog toga zabranjivan za života, rekao je u jednoj svojoj rečenici: Das war ein Vorspielen, dort wo man Bücher verbrennt, verbrennt man Ende auch Menschen. U slobodnom prijevodu: "Tamo gdje spaljuju knjige na kraju će spaljivati i ljude." Najtragičniji oblik ove konstatacije obistinio se u masovnom spaljivanju knjiga u Berlinu 10. svibnja 1933. godine od strane maloumnih sprovoditelja  Hitlerovih ideja. Kako se to završilo svima je poznato.
 
U hrvatskoj nacionalnoj zajednici u Srbiji, koja broji 57.900 duša, iznikao je, godinama grabeći moć i novac, jedan takav apsolutist i tiranin u liku Tomislava Žigmanova. Predstavljajući se, preko toga što je završio filozofiju, kao veliki pjesnik, književnik, vrsni književni kritičar i još štošta toga takvoga. Žigmanov je prvo uzurpirao sve poluge kulture kada su u pitanju ovdašnji Hrvati ali se na tome nije zaustavio i vremenom je uzurpirao i sve poluge njihovog političkog života i pretvorio se u pravog apsolutistu. No, kako nema viziju velikog vođe, sve čega se latio počelo se urušavati. Kao predsjednik nekada respektabilne političke stranke DSHV-a sasvim ju je uništio, a na polju kulture Hrvati u Srbiji su potpuno marginalizirani i Žigmanov još jedino i prije svega propagira samoga sebe kao „jedinog živog velikana hrvatske književnosti“ i još nekoliko onih koji su njegovi najveći poltroni. Rezultat toga je očiti debakl na političkom planu na nedavnim izborima, a u kulturi sve manje značajne, odnosno beznačajne manifestacije s hrvatskim predznakom. O svemu tome sam detalnjo pisao i ranije u svojim otvorenim pismima, a nemajući argumente da pobije bilo što od onoga što sam pisao Žigmanov se okomio na mene kao osobu.
 
I o tom sam pisao u otvorenom pismu koje je, pod naslovom Beskrajna mržnja prema autoru zbirke pjesma, objavio u svom 388. broju Tjednik za kulturu, znanost i društvena pitanja „Hrvatski fokus“ iz Zagreba 27. listopada 2017. godine. Povod tom otvorenom pismu je to što je u časopisu za književnost i umjetnost „Nova riječ“, dvobroj 1.-2. iz 2016. godine, Tomislav Žigmanov, kao glavni i odgovorni urednik tog časopisa, dao „književni prikaz“ moje zbirke pjesama Salauka, koji je bez presedana u kritičkim književnim analima jer odiše beskrajnom osobnom mržnjom prema autoru zbirke. Žigmanov tu mržnju otkriva kroz niz uvrjeda i diskvalifikacija autora kao čovjeka, pa čak i njegove supruge (koju inače ne poznaje), a sve uz „književnu kritiku“ samog djela. Ta kritika je potpuno nakaradna i nema nikakve veze sa književnošću i Žigmanov u njoj otvoreno otkriva uzrok patološke mržnje prema meni riječima »da je autor osoba znana po tome što svoje uvelike praznoslovne uratke emailom šalje diljem svijeta, u kojima se bez ikakvih kompetencija i racionalnih uvida okomljuje na događaje i procese unutar hrvatske zajednice u Vojvodini, iako peva na jeziku većine, svjedočeći tako licemjerni pristup spram vlastitih identitetskih sastavnica.«
 
Ne upoređujući sebe u bilo čemu s velikimHeinrichom Heineom, ali poznavajući njegov život i djelo, prepoznao sam u njegovoj gore navedenoj rečenici Tomislava Žigmanova kao potencijalnog spaljivača ljudi jer je tražio da se spali knjiga! Na svijetu ne postoji književna kritika bilo kojeg književnog djela koja se završava zahtjevom da se to književno djelo spali, a dovodeći u pitanje i moju svijest o čistoći vlastitog nacionalnog identiteta, prepoznao sam u Žigmanovljevim stavovima odnos maloumnih provoditelja Hitlerovih ideja prema Židovima.
 
I moje kolegice i kolege u Književnom klubu HKUPD „Stanislav Preperek“ iz Novog Sada bile su šokorane „književnom kritikom“ „velikog“ Žigmanova pa je objavljena zbirka mojih pjesama pod nazivom Pjesme koje treba spaliti.Uz nekoliko novih pjesama sve ostale u toj zbirci su iz zbirke Salauka (koju treba spaliti!), a na prvoj stranici je citirana Heineova već spomenuta konstatacija, kao upozorenje da se nacističko spaljivanje knjiga ne smije nigdje i nikada ponoviti. I koliko god je Heine bio u pravu, jer su fašisti poslije nekoliko godina izazvali Drugi svjetski rat, nitko ipak nije očekivao da će i Žigmanov početi spaljivati ljude. Za sada ne doslovno, ali ako ovaj (ne)čovjek:
– šahiste HAŠK „Zrinjski“ optužuje da su „ušli u područje parapolitičkog djelovanja protiv njega” (!?!)i onemogući im dalje sudjelovanje u ligi u kojoj se natječu već devet godina, ili
– Darka Sarića Lukendića proglašava jedinim krivcem za neuspjeh stranke DSHV na izborima (!?!) te provodi protiv njega stegovni postupak u stranci i skida ga sa mjesta glavnog čovjeka za kulturu u HNV-u, ili
– mene sa svojim Hrabrim i anonimnim maloumnim sprovoditeljima njegovih ideja provlači kroz blato, i još štošta nečega takvoga, onda je spaljivanje ljudi počelo!
Ja sam u svemu tomu najmanje važan i najmanji problem. Problem je da 57.900 Hrvata u Srbiji i dalje, u politici i kulturi, vodi Tomislav Žigmanov. Spriječite tog palitelja knjiga da dalje „pali i žari“, dok nas on i njegovi maloumni (s)provoditelji njegovih ideja nisu sve popalili!
 

Miroslav Cakić

Povezani članci

Iz iseljeničke povijesti

HF

Podvikuje bunjevačka vila

hrvatski-fokus

Amerika nije više uzor i snaga!

hrvatski-fokus

Mati, još nas ima!

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...