Kako su Srbi partizani prebjegli u četnike

Partizani, da sačuvaju živote, "beže" od partizana

 

 

Izvadak iz knjige Mile Gligorijevića, Srbija na zapadu, izdanje Politika, Beograd, 1991. godine. U knjizi autor opisuje „Slike iz života emigranata“ – srpskih. Na stranici od 162. do 173. autor navodi svjedočanstva Steve Kosanovića i Joce Eremića. Oni su bili kolovođe srpskog ustanka na Kordunu. Joco Eremić je bio zapovjedniki  IV. kordunaškog partizanskog bataljuna, 26. kolovoza 1942.,u vrijeme napada na Jastrebarsko i Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom. Oni su u vrijeme tog napada bili zapravo dio srpsko-četničke pobune na Kordunu. Kasnije su osuđeni na srmt od strane partizanskog suda, odbjegli iz partizanskih redova i pridružili se četničkim postrojbama popa Momčila Đujića i kao takvi poslije rata završili na području Sjeverne Amerike. Evo što su oni rekli o događajima u Jastrebarskom iz pera Mile Gligorijevića.

»Vojvoda Momčilo Đujić mora biti pomenut i u priči koja sledi, a koju kazuju Stevo Kosanović, u američkom gradu Detroitu, i Joco Eremić, u kanadskom Vindzoru. I jedan i drugi proveli su gotovo ceo rat pod partizanskom uniformom, a na kraju, 1944. obreli se među četnicima. Sa gledišta zvanične jugoslovenske istorigrafije, oni su izdajnici. Po sopstvenom ubeđenju oni su begunci od partizanske „pravde“.

Stevo Kosanović, zvani Jabučar, bio je komesar bataljona, pa komesar Kordunaškog odreda, najposle pomoćnik komesara grupe odreda. Joco Eremić je bio komesar bataljona, komesar brigade i na koncu komandant kordiunaškog područja. Narod Korduna i dan-danas pamti pesmu:

        Oj ustaše, bjež'te preko bića,

        Evo vojske Joce Eremića!

Kosanović, penzionisani hemičar i pogonski inženjer Đeneral motorsa, suvonja oduvjek upadljivo hitrog pogleda, kaže da su se Srbi u Hrvatskoj borili u partizanima za autonomiju. Hebrang je to shvatio i zato je je usledio udarac njegovog „oštrog mača“.

U odborima našim, opštinskim i sreskim, čak u orkužnom odboru, bili su ljudi koji nisu provađali partijsku politiku, nego ono što je korisno za Srbe. To je primjetio Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske, ali dugo nije preduzimao ništa, nije se osjećao jakim. Tek 1944. u maju, Andrija Hebrang šalje Josipa Đerđu, svog šefa obavještajne službe, pohrvaćenog Albanca, i on hapsi Ljubu Vujičića, Veljka Koraća, Iliju Žegarca i desetak drugih koji su se često sastajali sa mnom i koje sam ja upozorio, rekao im da budu oprezni, da će biti pohapšeni. Bio sam na frontu kad su me o tome izvjestili, kad su mi javili da je pobjegao Joco Eremić da i njega ne uhapse. Sad zovu mene telefonom, a ja znam zašto zovu. Tražim komesara korpusa Vecu Holjevca, neće da razgovara sa mnom. Pošaljem jednog oficira u Okružni komitet, da ispita što se dešava. Vrati se on i kaže: Stevo, bogami, svi se interesiraju za tebe. I onda sam pobjegao.“

Pitam Stevu Kosanovića kako su na partizanskom sudu prošli uhapšeni partizani.

"Strijeljali su petoricu, dvanaestoricu osudili na prisilni rad. Interesantan je bio taj sud, jer su Ferdu Čulinovića zadužili da piše optužnicu. Ćanica Opačić je bio narodni tužilac, državni Bogdan Opeščanin, sve Srbi… Poslije su strijeljali još neke, Mila Martinovića, koji je oslobodio srpsku djecu u Jastrebarskom. Ubili su tog učitelja, strijeljali ga u oktobru 1944., a onda kazali da se sam ubio. Kasnije, general Bulat je pomenuo negdje njegov misteriozni nestanak."

Upitan koliko je bilo tih misterioznih nestanaka, Kosanović veli:

"Nestao je moj komandant Karas, nestao je Dušan Kosanović, oficir, nestalo ih je nekoliko iz Osme divizije, jer se ona pobunila posle strijeljanja prvoboraca… Ubijena je masa ljudi, mislim sto ili stopedeset partizana najmanje. Svaki je od ubijenih nešto značio u narodu i zato ga nisu mogli javno ukloniti nego su se odlučili za tajne likvidacije."

Sledeće pitanje:

"Kuda ste se vi uputili, gospodine Kosanoviću, posle bekstva iz jedinice?"

"Bio sam u šumi dva mjeseca. Sa dezerterima iz partizanskih redova u Gackoj dolini formirali smo dva bataljona. Nismo se zvali četnicima nego narodnom vojskom. Posle smo uhvatili vezu sa vojvodama Momčilo Đujićem i Dobroslavom Jevđevićem. Vojvoda Jevđević je poslao svoje kurire u Gacku dolinu i rekao nam da se povežemo sa Đujićem. Poslali smo prvu grupu, da se sastane sa Dinarskom divizijom, i ona je uništena, naišla je na partizansku zasjedu. Druga je uspjela. Onda smo formirali korpus, hiljadu i dvjesta bivših partizana. Sa mnom je došlo šezdeset partijskih funkcionera, šezdeset oficira i funkcionera!"

„Vi ste, dakle, zajedno sa Đujićem i Jevđevićem, preko Slovenije izbegli u Italiju?“

„Da, zanimljivo je bilo u Sloveniji. Ja branim jedan položaj, a partizani viču: – Neće nas ni Jabučar spasiti, uhvatićemo Jabučara u Rimu!“

„I sada, posle svega što ste premetnuli preko glave, kako odgovarate na pitanje: Zašto ste se 1941. obreli u partizanima? Zašto ste u partizanima ostali četiri godine? Koji su bili vaši motivi?“

„Mi smo se u partizanima, rekao sam, borili za srpsku autonomiju u Hrvatskoj. Eto, zaboravio sam navesti ono najvažnije: jedan od onih koji su ubijeni razgovarao je sa Mošom Pijadeom o potrebi stvaranja takve pokrajine. Đilas je napisao da se Moša zaletio predviđajući takvu pokrajinu. On mu je, piše Đilas, i mapu pokazao. Na osnovu čega je Moša Pijade izradio takav prijedlog, s kim je prethodno razgovarao, to Đilas ne zna. Ali, ja ću vam to reći: sa našim ljudima je razgovarao, to Đilas ne zna. Ali, ja ću vam reći gdje i kad. U Slunju, oko 20. decembra 1942. godine. Došao je iz Bihaća u Slunj, navratio kod nekog Vujića, a taj je bio intelektualac, član partije od 1937., i Moša mu je vjerovao. I taj Vujić je streljan. Dakle, mi smo se za to borili, za autonomiju. Hebrang je to vidio i zato je fijuknuo taj njegov oštri mač.“

Sličnu gorku priču o srpsko-hrvatskim odnošajima u ratu, i o jugoslovenskoj zajednici, ima i Joco Jeremić. Jedne noći, u Vidnzoru, razgovarali smo dugo. Njegova priča, u početku, dotiče se predratnih prilika u Karlovcu, gdje mu je otac službovao. Veliki deo mladih ljudi, njegovih godina, ništa nije znao o srpskom pitanju. Rugali su se onima koji ga postavljaju. Išli su za doktorom Zecom i vikali: „Srbine, pazi, čirilica u opasnosti!“

„Stevo Kosanović mi je pričao kako je bilo dosta Srba, među partizanima, koji se nisu držali direktiva sa vrha nego su radili onako kako je nabolje za srpski narod. I tako su, veli on, mnogi nastradali, i zato su neki pobegli. Vas je pomenuo kad je govorio o beguncima.“

„Ja sam otišao sa položaja komandanta kordunskog područja. Niz događaja prethodio je toj odluci. vi znate da su ustaše na Kozari poklale mnogo djece. Ali ostalo je malo njih, oko sedam stotina, i bila su smještena u samostanu, u Jastrebarskom. Jedan čovjek, srbin ili Hrvat, došao je kod Mila Martinovića u Četvrtu brigadu, i rekao:

– Pazite kako pucate, pobićete djecu!

– Brigada je odmah jurnula i oslobodila sedamstvo dvadeset i sedmero srpske djece i odmah ih prebacila dalje preko Korane. Ja sam ih lično vidio. Jadna djeca“ Ali Naprijed, ogran Komunističke partije Hrvatske, objavljuje laž da je hrvatska brigada oslobodila srpsku djecu! Nastala je među nama strahovita uzbuna. Mile Martinović ode kod Bakarića i kaže da će taj naslov ojaditi srbe. Bakarić odgovara kako ga čudi Martinovićevo neshvatanje prilika. I pita Martinovića zar ne razumije da će taj naslov imati velikog odjeka u Bosni, u Crnoj Gori, u Srbiji. 

„Kosanović kaže da su Martinovića ubili, a onda kazali da se sam ubio.“

“Oni su obrazovali sud, načinili jednu sudsku lakrdiju, našli Brankoviće među Srbima. Dotle, do tog slučaja (posle smrti Končara), Srba i nije bilo u Centralnom komitetu. Tada su kooptirani: Dušan Brkić, Rade Žigić i Mile Počuča. Brkić je postao državni tužilac i zamjenik komesara glavnog štaba Hrvatske, Ćanica Opačić je postao narodni tužilac. Na smrt smo osuđeni Stevo Kosanović i ja, u odsustvu. Na smrt su osuđeni i strijeljani: Ilija Žegarac, sudija, Veljko Korać, student, Đoko Vujičić, selja, Milan Momčilović, radnik, i Marko Mrkić, ne sjećam se njegovog zanimanja…“.

A posle Kosanovićevog i njegovog bekstva, kaže Eremić, nastalo je masovno dezertiranje iz partizana. Sve te ljude, begunce, okupio je Ilija Vlašić, poznat u tom kraju, u Gackoj dolini, čovjek koji je bio kod Ćujića. Od vojvode su tri pisma dobili: pozvao ih je da mu se priključe.

Nije ta odluka o priključenju četnicima bila tako jednostavna za dojučerašnje partizane. Eremić veli da je već bila smenjena Purićeva vlada u Londonu, već su pri partizanskim jedinicama postojale velike savezničke bojne misije, već je kralj Petar pozvao Dražu Mihailovića da se stavi pod Titovu Komandu.

Pitam Jocu Eremića, na kraju, kako je na njega delovao taj kraljev poziv.

„Ja sam ga, iskreno govoreći, saslušao bez velikih uzbuđenja. Ali na onaj narod, na borce, djelovao je strašno. Govorilo se da je kralj sigurno bio prisiljen, ali da ga nitko na svijetu na to nije smeo, ni mogao, prisiliti. Govorilo se da je to izdaja. Ljudi su vikali: treba da se odrekne kraljevstva, da abdicira u korist onog Čerčilovog sina, Randolfa, koji je pio rakiju sa nama u Slunju.“«    

 

Ante Beljo