Vrhunac Novog doba je čuveni sukob Wilhelma Steinitza i Johannesa Zukertorta
Plemenita igra šah začeta je tobože u Indiji, preko Perzije i Arapa došla do Europe. Do vremena Napoleona, uključivši i njegove igrarije šah je bio u romantičarskoj fazi labuđeg jezera, puka stihija i poezija. Vrhunac Novog doba je čuveni sukob Wilhelma Steinitza i Johannesa Zukertorta.
Wilhelm Steinitz (Prag, 17. V. 1836. – New York, 12 VIII. 1900.), austrijski Židov koji je iz siromaštine još kao dječak igrao po kavanama simultanke bio je genij sustavnoga mišljenja, genij doba strojeva i matematike, dok je poljsko-njemački šahist židovskoga podrijetla Johannes Zukertort (Lublin, 7. V. 1842. – London, 20. VI. 1888.) predstavljao umjetnički i aristokratski princip; svaka njegova partija bila je remek djelo nezavisnoga mislioca; obojica bi zapravo bila neusporedivo korisnija kao znanstvenici. Nakon što je uvjerljivo vodio u međusobnom sukobu Zukertort je iscrpio mozak i doživio doslovno psihički slom.
Wilhelm Steinitz i Johannes Zukertot
Tu se radi i simboličnom o slomu stare Europe (1886.) odnosno Austro-Ugarske koja je svojim kompliciranim balansom održavala zajedno različite klase, narode i uvjerenja uz formalno katolički puk u kojem je bilo poprilično i Židova i pravoslavaca, pa i nešto protestanata. Uloga Austro-Ugarske je bila i držanje ravnoteže u Srednjoj Europi; njezinim raspadom se pokazao niz malih država od Baltika do Jadrana nesposobnim održati tampon između Rusije i Njemačke i spriječiti ujedinjenje Europe. A možda su i države Baltičkoga štita svjesno žrtvovane, kao i Francuska, da bi krajem Drugoga svjetskog rata dobili Zapadnu naspram Istočne komunističke Europe u kojoj su bile sve austrougarske zemlje osim neutralne Austrije. U tom svjetskom šahu je nakon Prvoga svjetskoga rata Rijeka oduzeta Kraljevini Jugoslaviji da se suzbije ekonomija Srednje Europe, a nakon Drugoga svjetskoga rata je Jugoslavija razbijala veze Rusa s morem.
Vratimo se Steinitzu i Zukertortu, njihov šahovski sukob je karikaturalno prikazao veliki pisac i nikad dovoljno hvaljeni Stefan Zweig (Beč, 28. XI. 1881. – Petrópolis, Brazil, 22. II. 1942.) u "Šahovskoj noveli" gdje se radnja događa na brodu; tamo je jedan vojvođanski , tj. srednjoeuropski, austromađarski Srbin na proputovanju i izaziva ga obični putnik. Taj Srbin je čovjek izuzetnoga pamćenja koji igra hladnorezonski poput stroja. Zweig je u izbjeglištvu napisao roman, podsjećam da je on bio u svojoj naravi i osjećaju Europljanin, pa tek onda Austrijanac, pa tek onda Židov i da je njemački bio jezik koji je osjećao, na kojem je pisao i dio čije kulture jest bio.
Tragedija Europe je i tragedija Židova, od strašnih logora do nade u iseljeništvo ili započinjanja novoga života pod zvjezdanim nebom pustinjske Palestine. Dio Židova poput ministra vanjskih poslova Austro-Ugarske 1914. godine Leopolda Berchtolda (Beč, 18. IV. 1863. – Prisika, Mađarska, 21. XI. 1942.) se asimilirao, mali dio postao međunarodnim kapitalistima, dio zašao u komunističke snove, strahovita sudbina u kojoj su izbori često povijesno nametnuti. Zweig je okončao život u Brazilu u Petrópolisu pod ipak malo čudnim okolnostima 1942. godine; vjerojatno se ipak ubio jer je njegova druga žena uz koju je bio vrlo emotivno vezan bila teško bolesna.
Što je sa šahom u novije doba, je li čovjek zaista nemoćan u borbi sa računalom, i može li računalo samostalno stvarati nove kombinacije, tj. kreativno misliti? Ugledni znanstvenik Davor Pavuna boji se budućnosti u kojoj bi umjetna inteligencija nadvladala čovjeka; pritom mi nije jasno misli li na kiborge ili na orwellijansku stvarnost koju nam naslućuje postupanje u slučaju pandemije? Steinitz je bio Austrougar iz Praga, koji je postao Amerikanac (od Wilhelma postao William), nakon poraza od Emanuela Laskera (Barlinek, Poljska, 24. XII. 1868. – New York, 11. I. 1941.) duševno obolio! Pozicijski igrač Steinitz je bio relativno siromašan. Zukertort, podrijetlom također Židov je bio još vojnik, glazbenik, jezikoslovac, novinar i politički djelatnik. Rođen u poljskom Lublinu tada pod okupacijom Rusije, od oca protestantskoga misionara židovskih korijena i majke barunice Krzyżanovske (neki to dovode u pitanje). Završio je studij medicine i govorio 14 jezika. Dobio je sedam odličja za ratne zasluge Njemačkoj, između ostaloga Red crvenoga orla i Željezni križ. Živio je u Londonu; umro 1888. od krvarenja unutar lubanje.
Dalo bi se krasno pisati o Aleksandru Aljehinu (Moskva, 31. X. 1892. – Estoril, Portugal, 24. III. 1946.) i navodnom njegovom meču sa Lavom Trockim, o Joséu Raúlu Capablanci (Havana, 19. XI. 1888. – New York, 8. III. 1942.) i još novijima, o timskom radu, o šahistima SFRJ (analize tadašnjega izbornika SFRJ Ljubomira Ljubojevića tako lijepo otkrivaju šlampavost jugomentaliteta!), Bori Kostiću koji je mogao biti inspiracija Zweigu za lik Čentovića. U šahu osim Židova veliki je broj Rusa i Armenaca, a ni Mađari nisu bili loši.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više