Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

Tko to može oprostiti Milorade Pupovcu? Tko premijeru Plenkoviću? Pomirba? Suživot? Bez trunke kajanja?

Priča Vilima Karlovića o dječaku Ediju kojeg su silovali, mučili i ubili četnici, iz knjige Preživio sam Vukovar i Ovčaru.

I za kraj ovih bolnih sjećanja i tragedija djece, o kojima je teško pisati i razmišljati, a koja su uglavnom ostala nepoznata i neimenovana u javnosti, o kojoj se nisu snimali filmovi i kazališne predstave, o kojima se nije govorio u Saboru i na Hrvatskoj televiziji, o kojima nisu napisane stotine članaka, o kojoj se i danas malo zna (u javnosti je i dalje poznato imenom i prezimenom samo djevojčica srpsko-hrvatske nacionalnosti Aleksandre Zec (otac Mihajlo Srbin, a majka Marija Hrvatica), od sve 402 ubijene djece, od svih žrtava rata) i nikada dokazano Pupovčevo olajavanje o 11.000 pokrštene srpske djece. Prisjetimo se stoga dokazanih, brutalnih silovanja, mučenja i ubijanja hrvatske djece iz svjedočenja Vilima Karlovića, dečka iz Folnegovićevog naselja u Zagrebu, koji je preživio kalvariju Veleprometa i Ovčare, te svjedočio ubijanju djeteta.

"Krvnici iza vrata nastavljaju svoje veselje i pijanku, zadovoljni svime što su učinili. Glad i žeđ za hrvatskom krvi ne prestaje, na vratima se pojavljuje Dule s nožem u ruci:

– Ima koji dobrovoljac? Ha, je l’ ima? Postavlja pitanje kao da je uvjeren da će mu se netko javiti.

– ‘Ajde, bre! Nek se ne’ko javi! Nek bude junačina! Dok uživa u svojoj moći i našem strahu, sâm odabire nekoga iza mene pokazujući nožem.

– Ti, ‘ajde napolje! – govori.

– Nemojte! Nemojte! Molim vas! – govori dječak čiji je brat odabran.

Stariji brat pokušava krenuti, ali mu se mlađi objesio za nogu i ne pušta ga. Brat ga pokušava maknuti pomiren s time da mora poći, ali dječak plače i moli da ga ne vode. Događa se na trenutak da Dule popušta:

– ‘Ajde dobro! Sedi dole! – ali odmah zatim i novi šok. Bez obzira na svu okrutnost i zvjerstva koja sam vidio, ne mogu vjerovati da u tim ljudima nema ni mrvice ljudskosti.

– ‘Ajde ti, mali, napolje! – govori dječaku i kroz smijeh nastavlja:

– Spasi burazeru dupe! ‘Ajde, bre, napolje! Svi smo u šoku i nevjerici, ali i u velikom strahu, pa šutimo, i tako proživljavamo ovu agoniju. Sada zapomaže stariji brat, plače i govori:

– Pa nemojte njega! Molim vas! Ima 14 godina, molim vas, nemojte! Vodite mene, nemojte njega! Nemojte…!

– Sedi, bre, dole! Ajde, mali, ajde! Šta se čeka! – nastavlja četnik svoju ceremoniju.

Gledam ih potpuno zaboravljajući koliko je to opasno, gledam taj zagrljaj kao i većina u prostoriji. To je zadnji dodir i iskazivanje ljubavi jednog brata prema drugome. To je dijete sada živo, traži i daje ljubav, a za nekoliko minuta će od njega ostati beživotno tijelo negdje na ledini. To je veliko i nepopravljivo zlo! Ovo više nema veze s mržnjom prema Hrvatima, ovo je djelo samog sotone, đavla koji vlada u ovim ljudima. Dječak se naočigled svih pretvara u starijeg, u zrelog muškarca, jer on je sada taj koji tješi svog uplakanog brata. Njihove posljednje zagrljaje i rastanak za sva vremena ovozemaljskog života grubo prekida poziv krvnika:

– ‘Ajde, mali! Il’ će i burazer s nama! Dječak kreće prema vratima iza kojih umire i zadnja nada za životom.

Čudi me koliko je ovaj dječak, ovo dijete od četrnaest godina, ovog trenutka smiren. Na njemu se ne vidi strah i niti jednom riječju nije rekao da ne želi ići. Stariji brat ostaje u suzama. Ridajući i čupajući si kosu viče: Bože, zašto!? Zašto, Bože!? Što je on kriv!? Čim je dječak izašao, traže od njega da se svuče. Grlo mi je potpuno stegnuto, oči su mi pune suza koje cure same od sebe, bez kontrole. Prvi put otkad sam u Vukovaru plačem i ne mogu niti želim to spriječiti. Vidio sam puno groznih prizora i smrti, mrtvo dvogodišnje dijete, mrtvih žena, svojih suboraca, mrtvih neprijatelja, svakovrsne patnje otkada sam zarobljen, no ovo sada me potpuno slomilo, probilo granicu moje emocionalne izdržljivosti. Držim glavu među koljenima i plačem za ovim djetetom, a čujem jecaje svih u sobici.

Čuje se kako Dule nekoliko puta ponavlja dječaku da skine gaće. On je ipak još dijete pa ga osim straha tišti i nelagoda što mora biti gol pred krvnicima. Izvode ga van nakon što su ga natjerali da skine sve sa sebe, i odvode ga na mjesto odakle su stizali svi urlici i rafali. Dižemo glave i svi u suzama ispraćamo to dijete, a brat na glas plače i zapomaže.

Dječakov mučenički put traje, ništa ne pomaže, niti sva njegova zapomaganja ni molbe da mu to ne rade, da ga boli. Plače, moli, zapomaže, a to što je on samo dijete krvnicima ne znači ništa. Dijete prolazi iste muke kao i svi prije njega, plačemo s njim svi, uz njegove krikove i bratovo ridanje.

– Boli me jako! Nemoj, čiko! Majko moja, majčice!

Te riječi i jauci kidaju dušu, nemam više snage za molitvu. Osim iživljavanja koje traje na djetetu, čuju se i pojedinačni pucnji praćeni vriskom, kao da ga pogađaju tako da ne umre jer i dalje zapomaže. Muka jadnog djeteta predugo traje, dulje od svih dosad.

Osjećam mučninu, slomljen sam i bol mi razdire tijelo i dušu. Cijelo moje biće se slama od mučenja toga djeteta. Kakvi to moraju biti ljudi koji su u stanju to činiti, koje ne dira ni djetetov plač i jauk, koji se oglušuju na zapomaganja i preklinjanja!?

Nisu to ljudi, nemaju ništa ljudsko u sebi, ni srce ni dušu!

Lili Benčik