Krležina hrvatska književna riječ

Čovjeka koji kao antistaljinist dobiva Kominternine novce, čovjek koji je…

Možete li zamisliti čovjeka koji se gradi humanistom, pacifistom, antiratnim piscem a usred rata piše panegirike modernom ratovanju i generalu Conradu Hötzendorfu (engleski proučavatelj Prvoga svjetskoga rata Cyril Halls daje mu za pravo!) i prekorava tisak da je uoči briljantne pobjede nepotrebno raspiruje žeđ ljudi za mirom? Ista ta persona "U pijanoj novembarskoj noći" napada sa galerije (tada pukovnika Slavka Kvaternika) u ime gladnih, ranjenih, smrznutih, zablaćenih i mrtvih domobrana. Nema svjedoka niti časopisa koji bi potvrdili taj napadaj mladoga pisca na jugoslavenstvujuščemu skupu!

Miroslav Krleža

Ta persona koja glorificira rat i generala H., koja analizira i prevodi za vojsku pisma (suprotno stvarima koje piše Ivan Glišić čuvajući mit i legendu), persona koja zatajuje(???) svoje školovanje u kadetskoj školi u Pačuhu regrutnoj komisiji koja ga 1914. oslobađa zbog male težine (tobož 46 kg), persona koja se vuče po bolnicama godine 1915., da bi od 1916. stalno djelovala u novinarstvu, persona koja živi lukulovski po salonima i soarejama, koja neprestano putuje i koja sebe prikazuje borcem za maloga čovjeka i socijalnu pravdu, de facto, ljubimac svih režima (ne diraju ga ni Austrija, ni kralj Aleksandar, ni Pavelić a Tito ga adoptira) koji sebe prikazuje kao nevladinog i neprofitnog (poznata priča u Hrvatskoj i šire), kao osamljenoga staroga hrasta u ravnici, kao karaktera koji vagnerijanski odolijeva olujama i gromovima, kao lampaša u krmežljivoj balkanskoj noći, čovjeka koji kao antistaljinist dobiva Kominternine novce, čovjeka koji je maštao da postanje svećenik da bi naposljetku postao misionar i apostol ateizma i darvinizma.

Taj čovjek je značajni hrvatski književnik Miroslav Krleža. Reći ćete pa kakve veze ima nečiji moralni lik sa književnim djelom, osim što psihološki otkriva motive pisca? Pa imali smo pisce vrhunske koji su bili komunisti, fašisti, masoni, pedofili, razvratnici, hulje, kockari, egoisti, psihopati? Da, ali nijedan nije oko sebe stvarao toliki kult ličnosti, falsificirao događaje i živio od laži istodobno prodikujući i bobonjeći u basu grješnom čovječanstvu, sa gospodski sažalstvenim tonom prema ubogome i prljavome kmetu koji je jadan u svom poluživotinjskome zapuštenome obliku žrtva socijalne nepravde i pokvarene, degenerirane elite (koja u najboljem slučaju daje neke neurotične i egzaltirane pobunjenike poput Leonea Glembaya) te sitih i licemjernih popova! Takav Krleža koji je protiv Katoličke Crkve i koji (dijelom s pravom) šiba hrvatsku gospodu odgovara i Titu i Aleksandru, proziva pisac provincijalizam i blaziranost sredine njegujući istodobno bolesni narcizam koji se ogleda i u stavu da je dobar konkurent samo mrtav konkurent, tj. Janko Polić Kamov.

Nezdrav odnos prema kolegama uključuje i bolesnu ljubomoru (Šimić, Andrić, Ujević, Begović, Vojnović), ali i preosjetljivost na kritiku. Uzet ćemo iz brošure "Moj obračun sa njima" samo dijelove koji se odnose na glorifikaciju rata iz 1915., a gotovo 200 stranica napadaja na kritičare koji su se usudili ukazati na moralnu nedosljednost ili na eventualne francuske, skandinavske i druge književne uzore ne ćemo. Osrednji kritici R. Maixner, A. Kovač i S. Tomašić stvarno nas ne zanimaju, kao što nas ne zanima ni utjecaj Strindberga, Ibsena, Matoša i dr. na Krležu. Ali nas zanima da Krleža otkazuje suradnju u "Književniku" jer mu ne dopušta kritiku kritičara, te da saziva skup na kojem se dva i pol sata iživljava na svojim kritičarima, i još tiska cijelu jednu brošuru (1932.) o tim ljudima koji su mu bocnuli taštinu.

Ne ću analizirati ni njegovo veliko književno djelo koje ima veličanstvenih dionica (Banket u Blitvi, npr.), dobrih političkih prosudbi (Zastave koje kasne za Antunom Radićem 50, a za don Pavlinovićem i Starčevićem i daleko više godina!), ali i puno artificijelnih vatrometa i olujnih juga, u kojima Krleže uživa u moći riječi ali i u samome sebi, pa poput neke uvrijeđene primadone iliti djeteta tiranina po sirotom Maixneru prosipa logoreju iz hrvatskoga logora! Kult ličnosti nije dobar za nikoga, krležolozi su nam instalirali gospodina druga Miroslava kao orijaškoga Budu živeći u sjeni tog staroga hrasta poput otrovnih pečurka i vrtnih patuljaka režima; slična nesreća je zadesila i Meštrovića i Tita; pojava koja nažalost nije anakrona u svijetu 20. stoljeća, nije samo kult ličnosti kod Staljina, Hitlera i Mussolinija, ima svetih krava i u tzv. demokratskom svijetu.

Krenimo na analizu teksta podsjetivši se da mu je tridesetih 20 stoljeća pisac Crnjanski ovu aferu tresnuo po nosu poput usmrđene ribe, a Krleža ovoga nazivao huljom koja ne shvaća ironiju toga teksta. "Moj obračun sa njima", Sarajevo. 1983., str. 185. "Panegirik a la minute, barunu Conradu…" Krleža se brani da je "gledan iz današnje perspektive taj feljton… (iz 1915.) pisan u veselom skerco-raspoloženju, u očekivanju austrijskoga skoma" (slom 1915., T.T.), te da je nitko nije mogao očekivati pobjedu kod Görlitza dva dana kasnije, i da mu je moto feljtona u uredništvu brisan, da je feljton štampan nepotpisan(!), da nije istina da je ikada bio član Ratnoga stana štampe (str. 189.).

"I sada je naše vrijeme. Vrijeme velikoga rata, toga praktičnog ničeanerskog Umwertera (novog vrjednovanja, nove normalnosti op., T.T.). Kao velika simfonija, tako je sada taj rat pred nama. A evropska štampa sluša tu simfoniju. I ona ništa ne zna… A ta štampa i za njom gomila besmislenih ljudi veli ad je to talasanje – tragično… Ljudi su pokunjeni, a u njihovim vodenim očima plamte tužni upitnici. A to je silno mizerno. Taj rat je grandiozan oratorij. I mi moramo plesati u ritmu." (str. 191.-192.) Krleža navodi da su svi superlativi izrečeni Hötzendorfu ironični, da je pisao vrlo hrabro (anonimno, T.T.) u doba totalne cenzure. Prosljeđuje kako je patio i gadio među glembajevštinom oficira, kako je čitao ruske pisce, da je proganjan po bolnicama; navodi svoj čudni bijeg iz Pečuha uoči rata kadet u Beograd i Makedoniju (niti je kažnjen od Austrijanaca, niti od Srbijanaca!, T.T.) Petljavina, kao što je petljavina i slučaj Alfreda Dijamantsteina kada mu je sovjetski mađarski vođa Bela Kun slao 20.000 kruna, kao što su 16. lipnja 1929. pritvoreni Fischbach i Lewi (osuđen na 10 godina!) te Galogaža dok je Krleža kojega je prikupljeni materijal najviše teretio oslobođen; u vrijeme diktature njegovi komadi slobodno igraju!

Poštedit ću Vas od Krležinoga mudrijanja iz 1915. o vojnoj taktici, veličanja Hötzendorfa i osude tiska i miroljubiva građanstva i Krležina navoda ad se ruga potučenom i uništenom Hoetzendorfu. "A napisati da je taj panegirik… u protuslovlju sa mojim antiratnim pisanjem apsurdno je krivotvorenje činjenica. (?!, T.T.), str. 226. Nastavlja: "o meni, kao o piscu "Hrvatske rapsodije" (1917.)… pisati takve neistinite i nečiste rečenice ne samo da je nedostojno nego i nezdravo. Upravo: bolesno". Mudrome dosta, ipak za kraj malo Krležinih wikicitata:

monomanija (mono – + – manija), mentalni poremećaj obilježen opsjednutošću jednom jedinom stvari ili idejnim sadržajem, sve do opsjednutosti tim iracionalnim kompleksom misli kao fiksnom idejom; bolesni nagon za isticanjem samoga sebe kao osobite ličnosti, ili nagon za besmislenim radnjama.

"Osim svoje lične monomanije pjesnik ne treba da poznaje nad sobom ni u sebi nikakav drugi kriterij".

"Pokvaren ukus uvijek je pouzdanim dokazom da pod stubama takvih trulih civilizacija trune nečije truplo. Truplo nekih principa i životnih ideja, truplo gnjilih pogleda na svijet i nezdravih međuljudskih odnosa".

"Borba perom spada u najveća junaštva".

"Čovjek treba da je svjestan da je potpuno sam u ovoj zvjezdanoj prašini i da nad njim nema nikoga".

"Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često pošteno ljudski izgleda neizmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu".

"Sve što je javno štampano treba biti i javno kritizirano" (sjetiti se postupka prema Tomislavu Ladanu kada je benigno aludirao na neukus stvaranja kulta ličnosti oko Krleže, T.T.).

"Pisati? Što? Fraze? Glupe bombastične fraze? Govoriti? Komu?… Štampati? Komu? Dokazivati? Isto tako nema smisla.  Što bi preostalo? Lagati? Gdje su mostovi preko kojih se čovjek može spasiti? U istini? A istina, što je istina…"

Teo Trostmann