Ferenc Fejtő u Hrvatskoj (1)

Kako je živio Zagreb sredinom tridesetih godina XX. stoljeća

Knjiga "Sentimentalno putovanje" mađarskoga novinara ipolitičara Ferenca Fejtőa (Velika Kanjiža, 31. VIII. 1909. – Budimpešta, 2. VI. 2008.) uglavnom se bavi hrvatskim prilikama i reminiscencijama na njegovo dječaštvo provedeno u Zagrebu kojega osjeća kao drugi dom. Knjigu napisanu 1934. objavio je autor nakon 53 godine u Parizu (Francuska je njegova treća domovina!). Zahvaljujemo prevoditeljici Xeniji Detoni i prof. Miljenku Foretiću što su nam pružili ovaj osvježavajući pogled mladoga Fejtőa (26 godina) iz 1934. Podatke o ovom sjajnom književniku, njegovom otklonu od dogmatskog komunizma, zanimljivom etničkom i regionalnom podrijetlu, dubokom shvaćanju povijesti i poznavanju istočne Europe nađite sami, ograničit ću se na materiju “Sentimentalnoga putovanja”.

Opisuje kupovine na Jelačić platzu sa djedom, Mirogoj, Zrinjevac – “ti si (Zagrebe) bio sve ono što utjelovljuje eleganciju, asfalt i grad. Zagreb, ta riječ je u meni odzvanjala mitski kao Muslimanima Meka ili Židovima Jeruzalem. Privlačile su me tvoja romantika, tvoja tradicija, tvoja otmjenost… ti si posve ugodan austrijski grad…” Srcu mu je prirastao Jelačićev trg sa spomenikom na sredini, (sa mačem okrenutim prema Mađarskoj; pisac se pita je li moglo biti drukčije). Tamo njuši miris mora; jasno to je od riba koje se prodaju u blizini. (kontinentalci i more to je posebna ljubav, op., T.T.) “Ti si austrijski grad daleko od Austrije, primorski grad daleko od morske obale, dovoljno velik da se u tebi može bilo tko stvarno skriti, a dovoljno malen da ostaneš istinski ljupkim!” Muzika i stabla na Zrinjevcu, igre na Tuškancu, Katedrala (vremešna gotička tetka), davno pomireni Kaptol i puntarski Gornji Grad (koji toliko naliči sa patricijskim i činovničkim štimungom “našoj” Budimskoj tvrđavi) sa plebejskim dotepencem poslovnim i čađavim Donjim Gradom. Zgrada HNK (boje našeg Elizabetinskoga mosta), Maksimir, Botanički vrt.

Glumica Erika Druzović u oproštajnoj predstavi pred odlazak u Danzig (Gdanjsk) doživjela je ovacije. “No u slavlje se uplela i politika… studenti su udarili u glasno bukanje: Dolje Konjović! Abzug Konjović, vikali su. Zašto si pustio Eriku?” Tome se priključio i parter. “Konjović je u Zagrebu bio jako nepopularna osoba, povjerljiv čovjek vlade koji je sanirajući kazalište beskrajno srozao plaće glumaca i ugled kuće.” (Erika Druzović (1911. – 2011.) Mariborčanka, glumica i pjevačica gipka kao mačka, vilenjački svijetla briljirala širom Europe, okušala se i na filmu; Petar Konjović (1883. – 1970.) ozbiljan skladatelj iz okolice Sombora)

Zgodno opaža Fejtő: “U Zagrebu je posve drukčije! Svi, i to stalno politiziraju na ulici, u dućanima u stanovima… Zagrebački puk je po svemu sudeći neokrnjeno očuvao starstvenost i oštrinu ratovanja oko javnopravnih pitanja. U tome ispolitiziranom ozračju ima nešto mirnodopskoga, nešto bezbrižnog, znakova zdravlja dobro  uhranjenih. Kako čujem u unutrašnjosti vlada veliko siromaštvo, seljaci jedva preživljavaju i ljudi su bez novca. U Zagrebu se od krize ništa ne vidi… u dućanima je gužva, prodavači se međusobno veselo šale i s lukavim se smiješkom žale na loš promet trgovine. Tvornički dimnjaci rade, posvuda su aktivna gradilišta, život vrije i teče. Tu još postoji građanstvo, ambiciozno, nasmijano, samouvjereno, koje još nije iscrpilo svoje okvire… već s lakoćom zgrče bogatstvo. U vežama su pivnice: nakon isteka radnog vremena one ožive u vrevi bučnih gostiju, šefovi i kalfe sjedaju za isti stol i uzbuđeno mudruju o reformama…

Po zidovima kuća svuda je našarano živio Maček; …nigdje kukastoga križa, ali nigdje nema ni znaka sa srpom i čekićem, posvuda je samo Maček, Maček i opet samo Maček. Ako se o gostioničaru uspostavi da nije glasovao za njegovu listu, već će mu idućega dana birtija biti prazna, može ju čak i zatvoriti, koliko god bio sjajan odojak… ljudi će se okretati od njega na ulici, bit će izgubljen čovjek.”

(Nastavak slijedi)

Teo Trostmann