»Kada se ljudi ne boje, tada su najjači«

U kulturi je ponajviše nelustriranih

 

 

Umjesto da riječki HNK »doista bude mjesto potvrde i uzdizanja ljudskoga dostojanstva i pristojnosti, ono se privatiziralo i pretvorilo u uličarsko obračunavanje s neistomišljenicima«, rekao je nedavno ugledni hrvatski javni djelatnik, a riječki je nadbiskup uputio poziv upravi HNK-a Ivana pl. Zajca da se prestane vrijeđati vjernike predstavom u kojoj se »kršćanski simboli i sveti predmeti koriste kao perverzni rekviziti«. Marširanje takve umjetničke »slobode«, kojom se nemilosrdno i beskrupulozno gazi dostojanstvo katoličkih vjernika, njezine granice i odnos prema tuđem dostojanstvu te zlorabljenje umjetničke slobode bili su povod za razgovor s Andrijom Tunjićem, autorom niza tekstova o toj temi, glumcem i kazališnim kritičarom, urednikom, piscem i novinarom.

Za one koji ne znaju, Tunjić je rođen u »Bosni da prostiš«, kako sam voli reći citirajući Maka Dizdara, u Dubravicama Donjim u današnjem distriktu Brčko. U Zagrebu je prvo studirao i apsolvirao ekonomiju, a onda na Akademiji za kazalište, film i televiziju, današnjoj Akademiji dramskih umjetnosti, diplomirao glumu kojoj je bio posvećen do Domovinskoga rata. Bio je dragovoljac u Umjetničkoj satniji, a onda od jeseni 1992. ratni reporter s ratišta u Hrvatskoj i BiH.

Nakon rata zaposlio se kao novinar u »Vjesniku«, u kojemu je radio do 2008., kada je prešao u »Vijenac«, na mjesto zamjenika i glavnoga urednika do smjene u listopadu 2009. I dalje radi u »Vijencu« kao novinar i kazališni kritičar te uređuje sisački književni časopis »Riječi«. Objavio je dvije knjige, autor je brojnih reportaža, putopisa, razgovora. Objavljivao je poeziju, prozu, eseje, književne i kazališne kritike itd.

• Gospodine Tunjiću, počnimo od vaše smjene s mjesta glavnoga urednika »Vijenca«. Zašto ste smijenjeni?

– Na dan moje smjene 23. listopada 2009. na prvom Dnevniku HTV-a moja smjena objavljena je među važnim vijestima. Vidjevši to, nazvao me dr. Ivo Banac, tadašnji predsjednik HHO-a, i sa strahom u glasu pitao trebam li pomoć jer je vijest, kako je rekao, pročitana kao da sam srušio državu. Prije toga veliki Hrvati i Hrvatice mjesecima su me napadali, vrijeđali, etiketirali, na komunistički način pripremali egzekuciju.

 

• Tko je vukao konce?

– Jedan od pomoćnika tadašnjeg ministra kulture Bože Biškupića rekao mi je dvije godine poslije da je svakodnevno u Ministarstvo kulture stizao zahtjev s Pantovčaka, iz ureda tadašnjega predsjednika Stjepana Mesića. A i nekolicina Mesićevih poslušnika upozoravala me da u »Vijencu« ne pišem što pišem i objavljujem što objavljujem, jer je tada Mesić temeljito radio na detuđmanizaciji, a Ivo Sanader na dekroatizaciji Hrvatske. Dugo nakon smjene Mesić se pohvalio u televizijskom nastupu kako je osobno utjecao na moju smjenu.

 

• Smijenili su Vas, dakle, Mesić i Sanader?

– Odluku su donijele njihove politike, a realizirao ju je Predsjedništvo Matice hrvatske na čelu s tadašnjim predsjednikom Igorom Zidićem. Neki članovi Glavnoga odbora Matice hrvatske rekli su mi da je to tražio Zidić, a Vlaho Bogišić je pripremio medijski linč. Međutim, s nekih drugih strana čuo sam da me je Zidić štitio dok je mogao i smio. Vjerujem da jest i ne osuđujem ga. Uradio je što Hrvati uvijek rade, žrtvovao je mene i principe kako bi očuvao sebe.

Kad bolje promislim, mene je zapravo smijenilo, kako mi je tih dana pri slučajnom susretu rekao Slobodan Novak, to što sam »Vijenac« učinio hrvatskim više nego što su to cenzori hrvatstva željeli. Uznemirio sam javnost, tako su tada govorili ne samo politički pragmatičari nego čak i neki akademici. Ja sam bio žrtva drukčijega mišljenja i neprovedene lustracije!

 

• Možete biti malo konkretniji?

– Nikomu ne moram posebno dokazivati da danas u Hrvatskoj imamo itekako moćne ostatke Udbe, Kosa, jugoslavenstva, orjunaštva, boljševizma, kojekakvih nevladinih špijunskih udruga i utjecaja kojima je »kost u grlu« svako hrvatstvo i Hrvatska. Za razliku od mađarskoga, rumunjskoga, slovenskoga ili srpskoga boljševizma, hrvatski je opasniji jer nije samo antidemokratski, nego i antihrvatski.

 

• Vi ste među prvim intelektualcima koji su u tekstovima i razgovorima postavljali pitanja o potrebi lustracije i u kulturi. Zašto?

– U kulturi bi bilo najviše lustriranih. Totalitarni titoizam imao je svoje doušnike svugdje, pa tako i u kulturi i Crkvi. Bez znanja Udbe ništa se nije moglo ni slučajno dogoditi, a odluke su donosili Centralni komitet, ideološke komisije i ljudi koji i danas imaju svoje ulice i trgove. Na suđenju udbašima u Njemačkoj spominju se njihova imena, koja se u izvještajima prešućuju. Prvog dana čitanja optužnice na radiovijestima u devet sati spomenuti su Mika Špiljak, Ivica Račan, Stane Dolanc, Jure Bilić, a već u vijestima u deset sati nisu spomenuti. A prije toga godinu dana u bunkeru HTV-a čekala je serija o komunističkim zločinima sve dok predsjedniku Hrvatske Ivi Josipoviću nije zajamčeno da ne će biti spomenuto ime njegova otca Ante Josipovića, koji je »sjekao« glave nakon rušenja hrvatskoga proljeća. Mnogi tvrde da je prije i ubijao.

 

Matoš nije robovao mazokizmu

 

• Ima li s tim veze i »lex Perković«?

– Naravno. I političkim diletantima jasno je da je sadašnja hrvatska vlast skrivanjem povijesnih činjenica htjela zakonom »lex Perković« »preveslati« Nijemce i EU. Htjela je zaštititi svoje uzore i inspiratore čak i od svjedočenja na suđenju Perkoviću i Mustaču za komunistička ubojstva diljem svijeta.

 

• Mnogi će se zbog Vaše izravnosti sjetiti Antuna Gustava Matoša. Je li vam on bolji od Krleže?

– Ja sam matoševac, volim njegov stil, njegovu izravnost i jasnoću misli, za razliku od Krležinih fraza i viška rječetina koje malo kažu. Matoševa misao je neustrašiva. On se ne boji pisati istinu ni o Hrvatima ni o Srbima, čega se i danas rijetki ne boje. Mnogi su Hrvati iskompleksirani srpstvom. Čim takvima netko kaže da su Srbe spomenuli u kakvom negativnom kontekstu, istoga trena traže negativnost kod Hrvata. Ne smije Srbin biti kriv a da nije i Hrvat. Matoš nije robovao toj nakaradnosti i tom mazokizmu. Osim što je ponajbolji stilist hrvatske književnosti, on je i moderan. Čitajte ga pa ćete se uvjeriti. Matoš je i primjer Hrvata koji je bio europejac prije Europske unije, iako većina naših ljevičara misli da je bio samo veliki hrvatski nacionalist.

 

• A Miroslav Krleža?

– Volim ja i Krležu hrvatskoga književnika. Ali Krležu kao komunista i ideologa jugoslavenstva smatram zanesenjakom i naivcem, koji unatoč širini obrazovanja nije prepoznavao nespojivost kultura koje su utemeljene na različitim tradicijama, iskustvima i vjerama. O toj neprirodnosti podrobno piše slikar Jozo Kljaković u knjizi »U suvremenom kaosu«. Jer je bio beskrajno tašt u suočenju s tim činjenicama, Krleža se služio frazama i dosjetkama kao što su: sve je to balkanska krčma i svi smo u drugom koljenu seljaci.

 

• Često u tekstovima i razgovorima apostrofirate hrvatsku šutnju i hrvatski strah. Zašto?

– Nesretan sam zbog straha koji dominira Hrvatskom i hrvatstvom. Zaprepastio me istup premijera Milanovića nakon prvoga izbornoga kruga za predsjednika Hrvatske u kojem je rekao: »Ili mi ili oni.« To je potvrdilo da je proizvodnja straha jedina uspješna proizvodnja njegove Vlade i komunističkoga mentaliteta. Strah je prisutan svugdje. Razgovarao sam s brojnim akademicima, književnicima, redateljima, glumcima, političarima i kad god sam tražio da kažu nešto o nekim »nezgodnim« temama, bojali su se. Prije pet godina jedna mi je vrsna dramska umjetnica dala pa povukla intervju iz straha za egzistenciju svojega djeteta, koje je već imalo zavidnu karijeru.

 

• Jeste li zbog toga bili iznenađeni?

– Ne. Strah stoljećima pritišće hrvatstvo. U Hrvatskoj su proizvođači straha uvijek bili na cijeni. Valja se prisjetiti kako su medijski protuhrvatski ljevičarski »batinaši« napadali čak i književne veličine kao što su Ranko Marinković i Slobodan Novak, a pogotovo kako su se iživljavali nad Ivanom Aralicom. Čovjek instinktivno postane oprezan, u njega se uvuče strah.

 

Politika podržava sukreatore totalitarizma!    

 

• Znači li to da danas u Hrvatskoj politika i dalje dozira slobodu, pa i u kulturi?

– Apsolutno, ona je danas čak i moćnija nego neposredno poslije Titove smrti, kada se točno znalo što se smije, a što ne smije. Tada se znalo npr. da se samo s ushićenjem i blaženim osmijehom smije pogledati Titova slika.

 

• Mi stariji znamo da se s podjednakim strahopoštovanjem štovala i majka partija.

– Točno. Ali, za razliku od danas, unutar tih okvira za Staljinovu sliku, ipak se moglo tražiti zrnce i zraka slobode. Danas je taj prostor puno manji jer je strogo doziran od sadašnje vladajuće politike, koja je kriterij za sve. Kao financijer kulture ona slobodu daje onima koji slijede njezinu ideološku matricu i afirmiraju njezin ukus. Podržava kulturu koja svojim »znanjem« i idejama sukreira povratak u komunističku prošlost.

Današnja takozvana moderna hrvatska kultura restituira balkanski, projugoslavenski, komunistički, čak i boljševički kulturni ukus, kakva nije bilo ni u Titovoj Jugoslaviji. Zato se sve ono što je naslijeđe titoizma proglašava nekakvom vrijednošću, a sve ono što ga kritički promišlja je natražnjačko, ognjištarsko, nacionalističko, antieuropsko…

 

• Ne želim ih braniti, ali oni ipak ističu da im je demokracija vrhovno mjerilo.

– Ne budite naivni! Oni zagovaraju tobožnju demokraciju, koje se u podsvijesti boje jer demokracija uključuje odgovornost za slobodu, odgovornost prema drugome, uvažavanje drugoga i njegova dostojanstva. Oni priznaju samo svoje argumente, svoj svjetonazor, idole i simbole, svoj komunistički »demokratski centralizam«. Sjetimo se ministra znanosti, obrazovanja i športa Željka Jovanovića, koji je školskim odgojem htio nametnuti njihov svjetonazor, koji je inače poražen od Vladivostoka do Havane.

 

• Što mislite o medijima koji nude teme i serviraju teze potpuno istovjetne vremenima Jugoslavije?

– To samo govori da te osobe u svojim jednosobnim glavama nisu provjetrile ustajali zadah davno umrle lešine. Svojedobno mi je pokojni general i pisac Ivan Šibl rekao da je komunizam armirani beton koji je teško, gotovo nemoguće razbiti. Mnogi ga i ne žele razbiti.

 

Tito satrap, diktator, zločinac, autoritarac

 

• Nad Vašim odgovorima stalno »lebdi« zloduh Tita i titoizma. Zašto?

– Zato što se to zaboravlja. I zato što to jako smeta mnogima koji bi htjeli da se zaboravi što sve nisu činili i ne čine da se Tita stavi na mjesto koje mu pripada, a to je tron među zločincima. Tito nije bio nikakav demokrat, humanist, vizionar ili bilo što drugo čime njegovi sljedbenici uljepšavaju njegov »lik i djelo«. On je bio satrap, diktator, zločinac, koji je vidio samo svoju vlast.

Nikada ne ću zaboraviti kada je nakon pada Aleksandra Rankovića u svojem traženju podrške došao u Brčko, gdje su i nas klince istjerali iz škola da ga dočekamo kao »velikoga sina naših naroda i narodnosti«. Prolazili su sati, a mi smo se smrzavali od hladnoće i čekali da se pojavi. Umjesto u osam sati, kako su nam obećali, pojavio se tek nešto prije jedanaest. Zavaljen kao sultan u otvorenom mercedesu boje bijele kave, u odijelu iste boje, mahao nam je takvim rukavicama. Tada mi je zauvijek bilo dosta Tita iz pjesme Vladimira Nazora »Titov 'Naprijed'«.

 

Pamfletist nije u stanju kompleksno promišljati

 

• Sjećate li se plakata za predstavu »Fine mrtve djevojke« u Gavelli kada je u ime umjetničke slobode Gospa – za sve kršćane simbol majčinstva, nježnosti, požrtvovnosti, plemenitosti – prikazana u lezbijskom kontekstu?

– Kako se ne bih sjećao. To nije bila uvrjeda samo Gospe, nego i »napad na kulturu i kultivirani um«, kako je to rekao filozof Jure Zovko.

 

• Bi li zagovornici plakata to odobrili da je na plakatu umjesto Gospe bila njima bliska osoba: baka, majka, kći?

– Naravno da ne bi. Taj je plakat u startu bio smišljen kao provokacija. Jedna glumica je tada u novinama izjavila da jedva čeka predstavu da se s kolegicom »pofata«. Već to govori o namjeri toga uratka. Autor kojega u predstavi koja se temelji na recentnoj stvarnosti, koji nije u stanju kompleksno promišljati prostor i vrijeme takva djela, slab je umjetnik. Takvi su obično politikanti i pamfletisti. Ne može kultura biti kultura ako živi isključivo od društvenih ekstremnosti.

 

Baštinici komunizma misle da su jednakiji

 

• Što je umjetnost u 21. stoljeću? Naslov na portalu, konferencija za novinare, plakat-poruka s kazališnih balkona, vijest o skandalu na predstavljanju knjige, broj »likeova« na društvenim mrežama…?

– Danas je sve to umjetnost, ali ne će dugo biti.

 

• Ima li kraja društvu u kojem se knjige poznaju samo po sažetcima, predstave po fotografiji, izložbe po visokom pokroviteljstvu, glazba po toaletama…?

– Ima. Doći će kraj toj površnosti suvremenog čovjekova duha. Sjetite se filma Francoisa Truffauta »Farenheit 451« – nastaloga po romanu Raya Bradburyja o distopijskom društvu – u kojem vlasti čitanje knjiga proglašavaju teškim zločinom i u kojem je propisano gledanje televizije jer televizijska slika stvara odvraća koncentraciju na misao. Čak ako suvremeni totalitaristi i uspiju uništiti volju za čitanjem i obrazovanjem, ostat će ljudi koji će to preživjeti. Preživjet će Bog u čovjeku. Čovjek ne može opstati bez propitivanja sebe, svojih potreba, strahova, znatiželje, vjere, ljubavi, savjesti.

 

• Mislite da će čovjek uvijek imati potrebu za svojom slobodom?

– Apsolutno. Najgore je ograničiti slobodu mišljenja jer tada će akumulacija straha, a i totalitaristi ga imaju, u njima stvoriti želju za apsolutnom moći i vladanjem, a time i međusobno suparništvo. Kad god mislim o tome, sjetim se znanstveno-fantastičnoga filma »2001.: Odiseja u svemiru« Stanleyja Kubricka i majmuna koji prvi udari susjednoga i shvati da je otkrio oružje kojim će ga nadjačati. Sjetite se i Orwelove »Životinjske farme«, kada se među jednakim svinjama pojavi Major koji misli da je jednakiji. Tako je i s našim baštinicima komunističkoga totalitarizma, i među njima ima onih koji misle da su sposobniji i jednakiji od drugih.

 

• Samo se, dakle, kako ste rekli, ne treba bojati?

– Kada se ljudi ne boje, tada su najjači. Toga su sve svjesniji i svjetski moćnici. Čovjek je rođen bez straha, a vjernik u Boga bez straha i umire. Svijet može napredovati samo na ljubavi prema bližnjemu, na istini i pravdi, na solidarnosti, a ne na ideologiji razvaline, kako je to rekao kardinal Bozanić, i na gušenju čovjekove slobode, čega je cilj korektni govor. Ideologija tzv. korektnoga govora nije ništa drugo do eufemizam za ograničavanje slobode mišljenja.

 

»Totalitarizmi se boje jedino osoba koje se ne boje!«

 

• Može li se opravdati kazališno »umjetničko djelo« u kojemu se pljuju i ismijavaju sadržaji duboko utkani u nečiju intimu, koji čine čovjekovu esenciju, rečenicom: »Kazalište nije logor, svatko može slobodno ući i izići«?

– To mogu izjaviti samo istomišljenici Olivera Frljića, kojemu je Hrvatska logor. Takvi »demokrati« svoje djelovanje posvetili su dokazivanju da u današnjoj Hrvatskoj u većini žive ustaše ili ustaške guje, koje treba ako ne pobiti, onda barem ulogoriti. Grozim se slobode ljudi kojima je demokratsko i istinito samo ono što oni misle, što je isključivo, bilo lijevo, desno ili centar. Ne vjerujem umjetnicima koji mrze. Njihovo djelo nije umjetnost, nego najčešće pamflet. To nije nikakva umjetnička sloboda, to je uskraćivanje umjetničke slobode, vrijeđanje te slobode.

 

• Možete li zamisliti što bi vam se dogodilo da ste nekomu rekli da se ubije, kao što je to Miljenko Jergović poručio Draženu Katunariću?

– Onemogućili bi mi bilo kakav javni rad, a Jergović je dobio prostor da još više »ubija« neistomišljenike. S tim "strijeljanjima" prije Jergovića počeo je Titov vojni pitomac Ante Tomić. Javna likvidacija neistomišljenika, etiketiranje i laž su medij koji ostatci liberalnoga komunizma znaju maksimalno iskoristiti. Ti liberalni fašisti mogu što hoće. Zato se uvijek sjetim pape Ivana Pavla II. kada je rekao: »Ne bojte se!« Totalitarizmi se boje jedino osoba koje se ne boje!

 

Oliver Frljić je igračka u rukama jugonostalgičarske ideologije

 

• Može li se govoriti i o patologiji isfrustriranih osoba koje, zahvaljujući statusu i funkciji, tako liječe svoje komplekse?

– Prije tri godine u kritici »Gospođe ministarke« u kazalištu Kerempuh napisao sam da je Oliver Frljić najsretniji kada se svi sjate oko njegovih frustracija. Tada su se mnogi zgrozili nad tim zaključkom, a danas mi čestitaju na tekstu predstavi "Hrvatsko glumište" u kojem sam ponovio što sam tada prepoznao kao njegovu poetiku narcizma.

I otkad je zasjeo na mjesto intendanta riječkog HNK-a nije se promijenio. Samo sada još misli da bi njegove frustracije morale postati kriterij za sveukupno hrvatsko kazalište i uopće hrvatsku umjetnost, kulturu, politiku, religiju, Crkvu, obrazovanje, život, općenito pogled na svijet. On ima problem sa svojim identitetom, ne samo nacionalnim, nego i ljudskim. Htio bi da ga se smatra genijem, a nije genij.

Frljić je igračka u rukama jugonostalgičarske ideologije. Pati za Jugoslavijom i htio bi da za njom pate i oni koji su iskusili tu totalitarnu satrapiju. U održavanju te iluzije pomažu mu slični jugofili, ali i zagovornici incidenta kao kazališnoga umjetničkoga kriterija, oni koji su kazalište sveli na mjeru svoje nedarovitosti. Koji izvrsno žive od »poetike šoka«, o čemu piše njemački filozof Peter Sloterdijk, kojega vole citirati, ali ne i razumjeti. Frljić ne shvaća da u tome ne može biti prvi jer su rodočelnici te vrste kazališta Mani Gotovac i sartrovac Vjeran Zuppa, koji ne ide u kazalište, ali zna kakvo jest i kakvo bi trebalo biti.

 

Tomislav Vuković, 16. siječnja 2015., Glas Koncila, http://www.hkv.hr/vijesti/razgovori/19408-a-tunjic-kada-se-ljudi-ne-boje-tada-su-najjaci.html