PORUKA ŠLJAMU – Meni ne trebaju Žigmanovljeve nagrade…
U posljednje tri kolumne pod naslovom „Književnost u Hrvata po Žigmanovu (1-3)“, a i u mnogim otvorenim pismima nekoliko godina unazad, prikazao sam kako već više od jednog desetljećja ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata sa svojih nekoliko poslušnika vrši negativnu selekciju pisaca Hrvata u Republici Srbiji čak i preko dodjela nagrada iz oblasti književnosti. Na taj način hrvatski pisci u Srbiji nikada ne će imati priznata imena u književnosti integrirana u književnost sredine u kojoj žive, ali niti izvan nje.
A pod uobraziljom, da i ja želim neku od tih njegovih nagrada, Žigmanov omalovažava sve što pišem. No, u nedostatku argumenata za pravu književnu kritiku okomio se na mene kao osobu i za to u zadnje vrijeme angažira čak i svoje ljude iz najnižih slojeva obrazovanja i kulture (pravi šljam) te tako porukana, prijetnjama, uvredama pod lažnim imenima ili čak anonimno vrši presiju da prestanem pisati kritičke osvrte na stanje u našoj zajednici. Ovim putem izjavljujem da iz ruku garniture koja dodjeljuje književne nagrade po direktivi Tomislava Žigmanova ne bih uzeo bilo koju nagradu niti uz basnoslovnu materijalnu korist. Obraz nema cijenu, a nemam nikakvih ambicija postati „slavni književnik“, kako to u svom bolesnom strahu od bilo koje konkurencije zamišlja „jedini živi velikan hrvatske književnosti ispod đerma u Đurđinu“.
No, moju knjigu Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela, koju sam napisao kao dug prema mojim bližnjima te mojim Hrtkovčanima i mojim Srijemcima stradalim u poznatim događajima devedesetih godina prošlog stoljeća morao je poduprijeti Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata kao dokument o tim događajima napisan u književnoj formi od nekog tko je u njima sudjelovao. Radeći u Novom Sadu i odlazeći često svojima u pradjedovsku kuću u Hrtkovcima, u to najteže vrijeme kada je ubijen i Mijat Štefanac, uzeo sam godišnji odmor i dva mjeseca neplaćenog odsustva sa posla da čuvam majku koja je tada u Hrtkovcima bila u kući sama.
Rukopis knjige uređen od gospodina Ivana Balenovića, uz njegov prikaz i preporuku sa vrlo pohvalnom kritikom, poslan je Tomislavu Žigmanovu i članovima tadašnjeg Nakladničkog vijeća NIU „Hrvatska riječ“ Vladimiru Čuturi i vlč. Marku Kljajiću. Poslije godinu dana potpune šutnje sa te strane (čak mi nije potvrđen ni prijam rukopisa!) knjiga je tiskana u Zagrebu 2015. godine.Poznata je čitateljskoj publici ovdje ali više u Hrvatskoj i do sada je prikazana u mnogim časopisima, na mnogim portalima i dr. Ovo o njoj, primjerice, piše „Glas Koncila“:
»Glas Koncila, 25. 1. 2016.
O Markovu selu
Branimir Miroslav Tomlekin: Hrtkovci. Priče o sudbini jednog sela, Tkanica d.o.o., Zagreb, 2015., str. 224.
U Pogovoru nedavno objavljene knjige Branimira Miroslava Tomlekina Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela Ivan Balenović napisao je da je »po svojemu žanru, knjiga roman, beletristika, te bi se i njezin podnaslov mirno mogao preinačiti u roman o sudbini jednoga sela«. Već iz samoga naslova očito je da je riječ o Hrtkovcima, »hrvatskom selu u hrvatskom Srijemu od pamtivijeka pa sve do 1946. godine, kada je povučena umjetna granica između novouspostavljenih tadašnjih jugoslavenskih republika« – kako je to istaknuo urednik knjige Marijan Majstorović. Autor – književnik, pjesnik i feljtonist, diplomirani arhitekt i umirovljenik u Novom Sadu, koji je objavio niz knjiga te članaka u različitim časopisima, na zanimljiv i čitljiv način, kroz njemu poznate obiteljske likove, opisuje Hrtkovce u šest poglavlja: »Rat«, »Kraljevina Jugoslavija«, »Opet rat«, »Nova kuća«, »Srbislavci« i »Odlazak«, u različitim povijesnim razdobljima od Austrougarske do raspada Jugoslavije.
Posebice su potresni opisi zbivanja nakon završetka Drugoga svjetskoga rata te nemilosrdno i brutalno protjerivanje početkom 90-ih godina prošloga stoljeća. Božica Iustitia nemoćna je sve do danas pred srbijanskom i svjetskom javnosti, unatoč poimence navedenim kolovođama, progoniteljima i ubojicama mirnih i nenaoružanih hrtkovačkih Hrvata, koje Tomlekin objavljuje u knjizi. »Njegovi Hrtkovci su nestali. Tako je ostao sam, i bez svog krova nad glavom, razapet između budućnosti svoje djece i prošlosti svojih predaka, između dvije države, između života i smrti, između sna i jave« – opisan je na kraju prognani Hrtkovčanin Marko.
Tomislav Vuković«
Kako sam i o tomu govorio u svojim otvorenim pismima Žigmanov je kao „osvetu“ u svom časopisu za književnost i umjetnost (pljuvanja neposlušnih književnika i uzdizanja plagijatoria Ive Andrića!) „Nova riječ“ napisao „književnu kritiku“ moje prve amaterske zbirke pjesama „Salauka“ pisanoj na ekavici! Dakle, knjiga koja ni po čemu ne bi trebala interesirati velikog Žigmanova, posebno ne Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata! Ali tu je Žigmanov mogao, izvrćući moje stihove u apsurdne nepodopštine, napasti mene kao čovjeka, vređajući čak i moju suprugu, a „književnu kritiku“ je završio sa upitnom konstatacijom jesam li ja uopće Hrvat te fašističkom porukom da knjigu treba spaliti! Tako radi prvi čovjek kulture (i politike) u 57.900 Hrvata u Republici Srbiji da bi danas u svojoj nemoći angažirao manijake koji će me „srediti“ preko anonimnih poruka u kojima sam nakaza svake vrste, pa čak i „udbaš“, „četnik“, ali i „ustaša“!!!
Od tog materijala slijedi knjiga bez presedana u „književnoj kritici“ u svijetu.
I sve to možemo staviti na stranu kao grandioznu ljudsku glupost koju ni veliki Rabelais nije mogao zamisliti, ali Tomislav Žigmanov napada i Hrvatsko kulturno-umjetničko i prosvijetno društvo „Stanislav Preprek“ iz Novog Sada, bolje reći Književni klub tog društva, čiji sam voditelj bio dvije godine. Kao moćnik koji o svemu odlučuje traži čak da se to društvo prestane finansirati, a gdje god je to moguće vrši njegovu diskriminaciju u odnosu na druge hrvatske udruge.
Tako pokazujući patološku mržnju prema Književnom klubu „Stanislav Preprek“ i prema meni Tomislav Žigmanov čini nedopustive stvari kada je profesionalizam u pitanju. To se najbolje ogleda u tome da moje knjige Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela (2015.) i roman Martina (2020.) još nisu stavljene na portal Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, iako moja zbirka kratkih priča Uvrnute priče i moja zbirka pjesama Pjesme koje treba spaliti jesu na tom portalu!
Ali ni moje knjige Otvorena pisma I i Otvorena pisma II u izdanju HKUPD „Stanislav Preprek“ iz Novog Sada (2020.) također nisu stavljena na portal Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, iako sva druga izdanja tog društva jesu! Ove knjige su Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, uz kratki prikaz, dostavljene 6. srpnja 2020. godine o čemu postoji pisani dokaz.
Isti slučaj je, kako sam rekao, i s mojim najnovijim romanom Martina tiskanim u Zgrebu. Iako je njegov izlazak objavljen u više časopisa i više portala Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata ga ne stavlja na svoj portal. U Hrvatskoj je izlazak romana Martina, između ostalih, objavila i Hrvatska matica iseljenika i HINA:
»ZAGREB, 18. svibnja 2020. (Hina) – Roman književnika Branimira Miroslava Tomlekina Martina, u kojem prati povijest jedne obitelji, objavio je zagrebački nakladnik Tkanica.
Autor pogovora Denis Peričić ističe kako Tomlekin kroz priču o novosadskoj Hrvatici Martini, njezinu suprugu Aronu, pripadniku židovske zajednice, te njihovim kćerima, zetovima i unucima ocrtava turbulentnu povijest multietničkoga vojvođanskog prostora u 20. stoljeću.
"Njegovi likovi tipični su predstavnici tzv. malih ljudi u kovitlacu velikih događaja, u vremenima u kojima je svako mirnodopsko razdoblje zapravo predstavljalo pripremu za sljedeći rat, uvijek i iznova strašniji od prethodnoga", piše Peričić i dodaje kako se trenutci sreće izmjenjuju s neshvatljivim tragedijama, a ljubav se pretvara u mržnju nezamislivih razmjera.
Ocjenjuje kako je Tomlekin, prodrijevši duboko ispod koprene povijesti i službenih politika progovorio iz vlastitoga bogatog životnog iskustva te tako ostvario provokativan i dojmljiv roman u kojem Martina nikog neće ostaviti ravnodušnim.
Smatra kako je roman istodobno i povijesni roman i Familien roman u kojem su višegeneracijska povijest jedne vojvođanske obitelji i opća novija povijest tog prostora neraskidivo povezane.
"Stožerna točka romana lik je novosadske Hrvatice marzine, koju autor prati od mladenačkih dana za Kraljevine Jugoslavije, navraćajući se i na okolnosti koje su tom razdoblju prethodile – srednjoeuropski Novi Sad 19. stoljeća, Prvi svjetski rat i raspad Austro-Ugarske", ističi Peričić i dodaje kako je obrađena i sudbina njezina muža Arona, novosadskoga Židova, stradanja u Drugom svjetskom ratu pa sve do 21. stoljeća.
Naglašava kako autor u velikom pripovjedačkom luku prati živote njihovih triju kćeri, supruga i sinova svjedočeći tako o mijenama političkih sustava, ali i demografske slike nekad iznimno multietničke pokrajine.
Ocjenjuje kako se intimna proživljavanja likova, svakodnevna ljudska veselja i nevolje kombiniraju s velikim ugrozama kao što je bila mobilizacija 1968., pri čemu autor iscrpno piše o historiografskoj pozadini važnih zbivanja. "Kulminacija romana počinje eskalacijom velikosrpskoga pokreta osamdesetih godina, pri čemu su uvjerljivo opisani položaj i stradanje vojvođanskih Hrvata", ističe Peričić i dodaje kako je uslijedilo finale tijekom napada na Hrvatsku 1991. i potom za bombardiranja Novoga Sada 1999. godine.
Branimir Miroslav Tomlekin je rođen 1944. u Osijeku, a odrastao u Hrtkovcima i Rumi. Pjesnik je, pisac kratkih priča, kolumnist i kroničar. Objavio je više knjiga pjesama, priča i romana, među kojima i zbirke priča o Hrtkovcima.
Mate Kovačević«
Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata nije privatna prćija Tomislava Žigmanova i Katarine Čeliković i molim da Zavod izvrši svoju profesionalnu dužnost i uvrsti na svoj portal četiri moje gore navedene knjige uz odgovarajući prikaz. Sve četiri knjige su na hrvatskom jeziku.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više