Al’ ne će dugo…

Srce se steglo, zakletva je pala

 

 

Vi, što mi ranu ukradoste mladost

I Domovinu ukrali ste sa Njom.

Ja svijetom lutam, umirući za Njom

I s čežnjom tražim izgubljenu radost.

Ostaše za mnom Njena polja cvjetna,

Ostaše šume i vrletne gore

I bistre rijeke, otoci i more

I, tko zna kad će opet biti sretna?

 

Kad na tlo tuđe stupi noga moja,

Srce se steglo, zakletva je pala

I tu je tajnu samo Ona znala,

Tu, u aleji tuđih perivoja.

 

Tu, gdje sudbina zadnjim mahom maše

I zemlja tijelo u zagrljaj mami,

Bez Domovine umiremo. Sami.

Zbog izdajstva i bahatosti vaše.

 

Vi niti znate nit ste kada znali

Kako je lutat stazama tuđine,

Jer vas ne tišti udes Domovine

Niti ste za Nju išta žrtvovali.

 

Vi znaste vješto varati i krasti,

Čuvat fotelje i svoje živote,

Dok drugi mriješe kroz ratne grozote,

K'o "otpisani" u najnižoj kasti.

 

…Al ne će dugo i vaš krah će doći,

Jer časi vam se ubrzano broje.

Kad demon dođe, pokupit će svoje

I nepovratno u ponore poći.

 

Žarko Dugandžić, Perth, Australija