Najbolje kaj Zagorje nudi na jednom mjestu

Obišli smo neke značajne zagorske gastro meke i svi smo bili ne samo zadovoljni, nego i oduševljeni

Novinari su posjetili Zagorje. Pratili su turistički sektor kroz gastro ponudu i pritom doživjeli ugodne trenutke i kvalitetne organoleptičke doživljaje u Zagorju. Time je još jednom potvrđeno i dokazano da je naše Zagorje i lijepo i zeleno i pitomo i pristupačno svakome gostu i čovjeku.

Program je bio bogat i nezaboravan. Obišli smo neke značajne zagorske gastro meke i svi smo bili ne samo zadovoljni, nego i oduševljeni. Naši zagorski domaćini još jednom su se pokazali kao najbolji domaćini. Vidjeli smo kako stalno rade na promociji i poboljšanju svekolike ponude. I nije im baš teško, jer zagorje obiluje kvalitetnim i dostupnim objektima koji mogu primiti svakoga gosta i namjernika ne samo iz nedalekoga Zagreba, nego i goste iz susjedne nam i prijateljske Slovenije, pa i šire. Tako za restoran Grašo znaju svi i dolaze u enormnom broju, iako on uopće nema koncept izvorne domaće autohtone hrane niti zagorskih specijaliteta.

Mnogi to ovdje još ne razumiju i ne prihvaćaju suradnje tog tipa, ali isto tak se žale da im nikako ne ide i da su u krizi kojoj nema kraja. Stoga mislim da će oni koji sustavno rade na svojoj promociji biti primjer uspješnijeg prevladavanja krize od onih koji to ne žele, jer će ipak  pridobivati goste za svoje stolove na koje ovdje hrana dolazi doslovno sa polja i farmi domaćih gospodarstava i proizvođača. Najbolji primjer tomu, koji smo upoznali, je upravo Vuglec breg… A Zagorje u cjelini je i dalje ostalo neistražena i nedovoljno eksponirana regija, kao malo koja u hrvatska regija.

Zagorje je predivan pitoreskni kraj spreman za sve turističke izazove. Uz prezentaciju Bajke na dlanu u Zagorju nam nude brojne izlete sadržane na povijesnim, termalnim, zabavno-rekreativnim i prirodnim bogatstvima kojima ovaj zeleni hrvatski kraj obiluje. Stoga nas sve Zagorje jednostavno fascinira. Svojom ljepotom, svojim ljudima i svojom pristupačnom turističkom ponudom. Tu se uvijek može rezervirati eno-gastro ponuda za izletničku turu-avanturu!

Svi znamo onu "Lepe ti je lepe ti je Zagorje zelene…". Upravo u to zeleno Hrvatsko zagorje povela nas je kolegica Sanja Končevski i njezin portal "uZagorju.com" uz pomoć Krapinsko-zagorske turističke zajednice. Na putovanju dijelom te lijepe županije naslovljenim "Zeleni bregi i vinske staze Zagorja".

Kam smo sve putovali? Početna točka bio je Slivonjin jarek u blizini Krapinskih Toplica. Dočekala nas je cijela obitelj Slivonja na čelu sa mamom Šteficom koja je izvršna direktorica u uzgoju, prodaji i primanju mnogobrojnih priznanja za njihove purane sorte Sivi soj. Povela nas je do velikog zatvorenog kaveza na livadi gdje se nalazilo više od stotinu purana, točnije 16 koji služe za rasplod i stotinjak mladih koji uskoro kreću u prodaju. Inače, zagorski puran se etablirao kao slasna namirnica još 1918. kada su nakon završetka Prvoga svjetskoga rata braća Schiketanz u Zlatar Bistrici otvorili tvrtku "Jaje", koja je vrlo brzo kao glavni izvozni proizvod u Englesku u mjesecu studenom kada su dnevno sa zlatarske željezničke stanice otpremana 2 do 4 vagona purana prema Britaniji.

Nedaleko turističko selo Vuglec breg kojega smo posjetili nakon toga je sasvim drugačija priča. Boris Vuglec i njegova obitelj odlučili su još 2001. obnoviti zapuštene kuće na tom području gdje su i sami odrasli. Priča nam njegov sin Mario kako se rado prisjeća vremena kada je bilo snijega a oni promrzli nakon sanjkanja tražili mjesto na velikoj zidanoj starinskoj peći koja je bila pravi multipraktik. Grijala je, naravno na drva, davala toplu vodu a iz pećnice su izlazila slasna jela poput purice z mlincima, koju smo kušali malo kasnije u restoranu s pogledom "od milijun dolara", spravljenu na tradicionalan starinski način. Preuređena i dotjerana ta hiža nosi ime Dragec. Još je nekoliko drvenih kućica s dobro opremljenim kupaonicama, čak i jacuzzijem, koje mogu ukupno ugostiti pedesetak gostiju. Već 2003. Vugleci sade prve vinograde koji se gotovo svi nalaze u podnožju restorana i obnovljenih starinskih hiža. Danas je to već četiri hektara (oko 16.000 trsova) rajnskog rizlinga, graševine, chardonnaya, sauvignona, muškata žutog, zelenog silvanca i crnih vrsta cabernet sauvignon, crni pinot i frankovka. Ovdje su na vrijeme prepoznali da su pjenušci dobrodošli a pogotovo oni z bregov. Tako su u kolekciji više puta nagrađivani Rozalia, sedam godina star Baronijal i Jasminka – u čast istoimene enologinje Jasminke Šaško, priređen na ekspedcijskom likeru vinarije Bodren s 50% chardonnaya i udjelom graševine, rajnskog rizlinga i zelenog silvanca.

Obilazak podruma pod sigurnom rukom Marija i stručnim vodstvom Jasminke s novim dijelovima gdje će najviše odležavati pjenušci (treba negdje smjestiti 10.000 boca koliko ih sada ima), bio je pravi doživljaj za jezik, nepce i oko. Slijedio je "bogovski ručak", što bi se reklo u narodu, u restoranu s već spomenutim pogledom. Bogata plata s autentičnim proizvodima šire okolice sadržavala je uobičajeno nekoliko vrsta odličnih suhih narezaka, više različitih sireva i vrhunska guščja pašteta. Ja sam tada bio spreman dati "kraljevstvo za konja" tj. za još koju kuglicu paštete. Domaćini su se potrudili za sljedeće jelo – juhu, pokupiti sve najbolje gljive iz okolice tako da ste mogli vidjeti i okusiti "utopljene" trubice, vrganje itd. Središnji dio gozbe zauzelo je "njezino zagorsko veličanstvo" – purica s mlincima. Da je samo ovo jelo došlo bio bi to dovoljan razlog da jednom posjetite ovo mjesto. Ali nije posljednje i jedino… na stol su stigle štrukle priređene baš onako kako bi ih priredile mamice u okolnim selima. Dakle, neodoljivo, za prste oblizati!

Napustili smo i Vuglec breg i krenuli prema Desiniću gdje smo posjetili mljekaru "Veronika." Oni otkupljuju mlijeko samo sa zagorskih brega, najviše iz bliže okolice s više OPG-ova. Dnevno prerađuju oko 20.000 litara mlijeka i raspoređuju na svježe mlijeko, jogurte i sireve.

Kako se dan bližio kraju tako je i naša ekspedicija posjetila još dvije vinarije. Prva od njih je iznad Pregrade u mjestu Klenice gdje je smještena vinarija sa stoljetnom tradicijom Roberta Zdolca. U tu tradiciju spada i književnik Janko Leskovar koji je ovdje i sam uzgajao vinograd. To je vinarija koja svoje trsove uzgaja na ekološki način bez mineralnih umjetnih gnojiva, ni sistematičnih niti kontaktnih, dakle bez pesticida. Zdolc je mlad čovjek s puno planova, jedan je nedavno ostvario novim podrumom, a drugi su u stvaranju. Vinarija je među onima manje srednje veličine, a u sortimentu ima perjanicu kuće sauvignon blanc, zatim graševinu, pinot crni, predikate i portugizac. Cijeli objekt je iz novijega doba, također i lijepa kušaonica, a ispred kuće u dvorištu nalazi se velika stara drvena preša. Sva Zdolčeva vina koja smo kušali bila su na visokoj razini a sauvignon na stupnju više. U Robertovim planovima visoko mjesto zauzima vinski turizam i tu će se posebno angažirati. Želim mu svaku sreću u tom lijepom ,ali i napornom poslu!

I na kraju – u mrak stigosmo do vinarije Zvonka Severa ispod cesargradske gore u Klanjcu. Sever je širom Hrvatske postao poznat kada je staru lozu od prije više stoljeća, koju u tom kraju zovu Sokol, spasio od zaborava jer je uzeo reznice posljednjih dvadeset trsova u vinogradu franjevačkog samostana u Klanjcu. Od tada pa do danas on uspijeva obrađivati vinograd sa 700 trsova te sorte koju su zbog karakteristika i utjecaja na pilca prozvali zagorskim Casanovom. Vino je lijepo, polusuho i pune ga u polalitrenu bocu arhaičnoga izgleda. Sever u sortimentu uzgaja još pinot sivi, rajnski rizling, graševinu, muškat žuti, traminac, sauvignon i chardonnay, a od crnih frankovku, merlot i portugizac. Prosječna godišnja proizvodnja je između 60.000 i 70.000 litara pa nam gazda kaže da mora proširiti podrum da bi ubuduće sve stalo. Na poslovima oko obiteljske vinarije angažirala su se i oba sina. Severu svakako pripada najveća zasluga da je Sokol – stara hrvatska vinska sorta preživjela i da danas još nekoliko njegovih njegovih kolega (Petrišić, Broz, Posavec i Lovrec) iz istoga kraja uzgaja taj sortiment.

Na kraju treba naglasiti dvije stvari. Hrvatsko zagorje može još puno više pružiti u turističkom smislu, a na tome se moraju angažirati svi oni koji su u turizmu i oko njega. Brendirati zaista bogom danu hranu (purica, mlinci, štrukle…) i sve bolja vina ovoga kraja, a neke vinarije su ovdje spomenute. I drugo, hvala kolegici Sanji Končevski na danu ispunjenom pravim doživljajima u Hrvatskom Zagorju."

HGF festival u Zaboku

Nakon 24 godine postojanja festivala, zbog pandemije, HGF festival bio je primoran po prvi put finale održati na daljinu putem video streama, a ZCUK Regenerator se 16. listopada 2020. pretvorio u veliki studio gdje je sve realizirano. HGF Zabok je nacionalna platforma demo scene Hrvatske koja još od 1996. promovira mlade glazbene autore i glazbenike. https://www.facebook.com/hgf.zabok.

Anđelka Felja