Kako izgraditi slobodu nakon liberalizma?

Kao ideologija liberalizam je podmukliji i od fašizma i od komunizma

 

 

Patrick J. Deneen američki je politički teoretičar, prof. političkih znanosti i predstojnik memorijalnog fakulteta Davida Potenzianija na Sveučilištu  Notre Dame. Bavi se pitanjima demokracije, liberalizma, klasične i moderne političke misli, religije, politike i književnosti.  Autor je brojnih knjiga i znanstvenih članaka. Predavao je na sveučilištima Princeton i Georgetown. Od djela valja izdvojiti: Odiseja političke teorije, Demokratska vjera i Zašto liberalizam nije uspio? Jedan je od najznačajnijih teoretičara liberalizma danas. Uspona, vladanja, preživljavanja, sunovrata i ukazivanja na stanje koje može nastati po njegovu urušavanju i krahu.

Autor je knjigu Zašto liberalizam nije uspio (Verbum, Split, 2020.) podijelio u sedam poglavlja: 1. Neodrživost liberalizma; 2. Stapanje individualizma i etatizma; 3. Liberalizam kao antikultura; 4. Tehnologija i gubitak slobode; 5. Liberalizam protiv humanističkih znanosti; 6. Nova aristokracija i 7. Degradacija građanstva.

 

Pišući o ovoj knjizi David Brooks u New York Timesu, među inim je upozorio: Deneenova knjiga dragocjena je jer se fokusira na središnji problem sadašnjice. Važne rasprave nisu o politici, nego o temeljnim vrijednostima i strukturama našega društvenoga poretka. I dalje: od tri dominantne ideologije koje su obilježile dvadeseto stoljeće – fašizam, komunizam, liberalizam – preživjela je samo ova posljednja. Upravo je ta činjenica stvorila ozračje u kojem su liberalizam njegovi poklonici prestali doživljavati kao ideologiju, već više kao prirodno krajnje stanje društvenoga i političkoga razvoja. Autor će brojnim pokazateljima dokazati neutemeljenost takva vjerovanja i pravu osobitost liberalizma kao nove ideologije. 

 

To što je odlaskom fašizma i komunizma sa scene liberalizam jedini od tri velike suprotstavljene ideologije preživio, nimalo nam ne ulijeva optimizam, da možemo s velikom liberalističkom nadom gledati na sadašnjicu a kamoli ne na budućnost. Jer, kako ističe autor,  u odnosu na dvije prošle – kao ideologija je podmukliji, pretendirajući na neutralnost kojom želi prikriti ili zamaskirati  svoju ideologičnost. Deneen ukazuje da privlačnost liberalizma leži u njegovu kontinuitetu s najdubljim težnjama zapadne političke tradicije, posebno u njegovu nastojanju da osigura slobodu i ljudsko dostojanstvo ograničenjem tiranije, arbitrarne vladavine i represije. U tom pogledu s pravom smatramo da je liberalizam bio temeljen na ključnim političkim idejama koje su se stoljećima razvijale u klasičnoj i kršćanskoj misli i praksi. (str. 32.) Stoga se svojevremeno pokazao privlačnim i žilavim upravo zbog posvećenosti čovjekovoj žudnji za slobodom. To je ponukalo Francisa Fukuyamu da 1989. izjavi kako je liberalizam posljednja postaja povijesti (str. 34.) U tom smislu sloboda se dugo vremena smatrala uvjetom vladanja sobom te čimbenikom sprječavanja  tiranije. Ujedno je liberalizam u svom prvotnom značenju i vremenu označavao kraj razdoblja mraka i neznanja, oslobađanje čovječanstva od tame, nadvladavanje represije i arbitrarne nejednakosti, silazak monarhije i aristokracije s povijesne pozornice, prosperit i moderne tehnologije  te razdoblja gotovo neprekinuta napretka. U zaslugu mu se pripisuje prestanak vjerskih ratova, početak doba tolerancije i jednakosti, globalizacijski tijekovi, pobjede nad seksizmom, rasizmom, kolonijalizmom, segregacijom, ponižavanjima. (str. 40.) Pa po čemu onda autor drži da je liberalna demokracija danas – sustav koji objedinjuje vladavinu većine i individualna prava – ušla u krizu legitimiteta? Koji su simptomi te krize i posljedice koje dovode do bolnog suočavanja s onim, što je Fukujama, optimistički,  nazvao posljednjom postajom povijesti?

 

SIMPTOMI BOLESTI

 

Radi preglednosti navest ćemo taksativno simptome, rekli bi uznapredovale bolesti današnjega liberalizma, na koje ukazuje autor:  sve veću nejednakost u raspodjeli bogatstava; raspadanje tradicionalnih institucija; gubitak povjerenja u autoritet (politički, vjerski, znanstveni, novinarski)  kao i među samim  građanima; nejednaki napredak u pravima za sve; raspadanje obitelji i društvene zajednice; sve prisutniju polarizaciju i fragmentaciju; potištenost građana i kompromitacije zadiranjem vlade u sva područja života a kriza upravljanja kulminacija je liberalnoga poretka. Mladi i ostala pokoljenja izložena su indoktrinaciji u svrhu prihvaćanja  zadanog ekonomskog i političkog sustava. Liberalizam eliminira prvotno liberalno obrazovanje  smatrajući ga ideološki i ekonomski nepraktičnim.

 

Građani sve manje vjeruju u vladavinu zakona; neovisno sudstvo; poštene izbore; društva doživljavaju kao legla korupcije a građani u liberalnoj državi vide udaljenu moć koju nisu u stanju kontrolirati a procese globalizacije doživljavaju s osjećajem bespomoćnosti. Nadalje, liberalizam, što je sve očitije, nemilosrdno iscrpljuje spremnike materijalnih i moralni resursa. Generira nejednakost, nameće uniformnost i homogenost, potiče materijalnu i duhovnu degradaciju i potkopava slobodu. U eri liberalizma svjedočimo o izgonu humanističkih znanosti koje su se smatrale neophodnim modelom obrazovanja slobodnih ljudi. Patrick Deneen uzrok krize legitimiteta nalazi u liberalizmu samom i odlučno tvrdi kako  liberalizam ne treba reformirati nego umiroviti. U kontinuitetu liberalizam je izložen kritici s lijeva i desna. S lijeva Marxovi sljedbenici i frankfurtska škola te postmoderni mislioci, poput  Foucaulta. S desnice su ga napadali Nietzsche, Schmitt i tradicionalisti, napose u Katoličkoj crkvi i drugim religijskim institucijama.

 

USPOSTAVLJANJE KONTROLE NAD DRUŠTVOM

 

Spomenuto predliberalno razdoblje današnji liberalizam nije u stanju nadomjestiti, odnosno suočiti čovječanstvo s problemom kako preživjeti progres? Autor nas upućuje na tri važne činjenice: 1. labavljenje društvenih veza u svim aspektima života, od obitelji, nacija i svih drugih oblika zajedništava, 2. sve veću usredotočenost na ulogu centraliziranih nacionalnih i internacionalnih vlada uz zanemarivanje, ignoriranje (odbacivanje) nacionalnih i lokalnih posebnosti i 3. trijumfalni marš liberalizma u iscrpljivanju društvenih i prirodnih bogatstava. Tako u materijalnoj i ekonomskoj sferi liberalizam nastoji prirodu podložiti čovjeku – iscrpljivanjem  vjekovnih bogatstava. Uvjet njegova funkcioniranja je jedino dostupnost neprekidnoga rasta materijalnih dobara namijenjenih potrošnji. Dakako, uz jamstvo svemoćne države kao odlučujućega kontrolora. Autor napominje: Jačanje liberalizma počiva na začaranu i samoobnovljivu krugu u kojem sve jača država pomaže ostvarenju cilja individualne fragmentacije, zahtijevajući daljnje jačanje države s ciljem uspostavljanja kontrole nad društvom u kojem ne postoje nikakve zajedničke norme, prakse ili vjerovanja. Liberalizam sve više iziskuje zakonski i administrativni režim, tjeran imperativom uklanjanja svih neliberalnih oblika podrške ljudskom napretku (kao što su škole, medicinska skrb i dobrotvorne ustanove i zatiranje svakog duboko usađenog osjećaja zajedničke  budućnosti ili sudbine među građanstvom). (str. 72.) Uz širenje državnih i nadnacionalnih ovlasti te područja osobne autonomije, u konačnici dolazi do iščezavanja konkretnih kultura i njihovom zamjenom,  sveprožimajućom  i sveobuhvatnom antikulturom. Liberalna antikultura počiva na tri stupa: posvemašnjem podvrgavanju prirode, novom određenju sadašnjosti kojoj ne prethodi prošlost a strana je bilo kakva ideja budućnosti i na poretku koji mjesto čini zamjenljivim  i lišenim bilo kakvog određujućeg značenja. (str. 76.) Slijedom toga tradicija, društveni običaji, mit, politika, obred i religija moraju se boriti za preživljavanje.

 

Dakle, radi osiguranja potpune autonomije pojedinca liberalni zakon i liberalno tržište (uz državu kao sveprisutnog kontrolora)  postojeću kulturu (kulture) zamjenjuju sveobuhvatnom antikulturom, koja se zasniva na duboku neprijateljstvu prema prošlosti, napose tradiciji i običajima. Drugim riječima, liberali  rade na dekonstrukciji kulturnih raznolikosti u korist pravne i ekonomske monokulture, ili točnije, mono – antikulture. Takva kultura postaje potpuno relativističko vjerovanje i praksa, nesputana bilo čim univerzalnim i trajnim. Autor to slikovito pojašnjava: Liberalizam pretvara ljude u vodencvjetove, zbog čega je njegov vrhunac, nimalo neobično, doveo do toga da svaki novi naraštaj gomila skandalozno visoke dugove koje će morati plaćati njegova djeca, dok se gramziva eksploatacija bogatstava nastavlja nesmanjenom žestinom, s tim što progresivisti (udarni odred liberala, op.a.)  vjeruju da će budući naraštaji već nekako naći način da iziđu na kraj s njihovom iscrpljenošću. (str. 84.)

 

SLOM HUMANISTIČKOGA OBRAZOVANJA

 

Prema novom razumijevanju slobode, kako ga definiraju začetnici modernoga liberalizma, sloboda je stanje u kojem su ljudi potpuno slobodni činiti što god žele. Istiskujući sve oblike kulture, zamjenjujući ih već spomenutom antikulturom, liberalizam podriva i obrazovanje. Napose humanističko koje se odvajkada smatralo najvažnijim instrumentom formiranja slobodne ličnosti, prvenstveno zauzimanja i brige za plodove drevne kulturne baštine – klasične antičke kulture i duge kršćanske tradicije. Jerbo, sloboda se više ne definira kao obrazovanje za sposobnost vladanja sobom, već isključivo kao autonomija pojedinaca lišenih bilo kakvih ograničenja. Imperativ obrazovanja postaje progres, a ne obrazovanje za slobodu izvedenu iz duboke povezanosti s prošlošću. Gubljenje važnosti vezano je i uz činjenicu da je nova sloboda osigurana vojnom moći, znanošću i tehnologijom te širenjem kapitalističkog tržišta diljem svijeta.

 

Liberalizam u rušenju humanističkog obrazovanja vezujemo i uz nastajanje nove aristokracije koja pronosi agendu liberalističkih vrijednosti novoga kova. Naime, liberalizam je bio opravdan i stekao veliki ugled kao oprečnost i alternativa nekadašnjoj aristokraciji. Jurišao je na naslijeđene povlastice, rušio propisane ekonomske uloge i dokidao utvrđene društvene položaje, zalažući se za otvorenost utemeljenu na izboru, talentu, povoljnim prilikama i radinosti.  Ironično stvorio je novu aristokraciju koja uživa naslijeđene povlastice, propisane ekonomske uloge i utvrđene društvene položaje. (str. 142./143.) Zapravo jedan sustav nejednakosti i nepravde zamijenjen je novim, koji brižno čuva tu nejednakost, ali ne, kao prije, uz pomoć represije i nasilja već uz puni pristanak indoktriniranog stanovništva, što je s moralnog i civilizacijskog  stajališta puno pogubnije, represivnije i dugoročno opasnije.

 

Autor drži  da jedan od izlaza možemo vidjeti u davnim razmišljanjima  francuskog mislioca Alexsisa de Tocquevillea (1805. – 1859.)  koji je u svoje vrijeme, (a danas napose aktualnim) preporučivao suvremeniju artikulaciju klasičnoga i kršćanskoga shvaćanja slobode kao slobode postupanja u skladu s onim što je pravedno i dobro, a ne liberalnoga shvaćanja koje slobodu definira kao mogućnost da činimo što nas je volja, sve dok naši postupci ne nanose fizičku štetu drugima. (str. 178.) Taj znameniti povjesničar i politički teoretičar zastupao je stav da je učinkovita i pravedna demokracija moguća  jedino u kombinaciji s načelom slobode, koje osigurava istinsku čovjekovu individualnost.

 

IZLAZ IZ ZAČAROGA KRUGA

 

Moderni liberalni poredak doveo je svijet  do stanja u kojemu ne kontroliramo, ni ciljeve ni smjer, kojim će naš tehnološki svijet krenuti. Kojim će krenuti naša civilizacija! Kojim će krenuti čovjek? Upravo nepoznavanje vlastite povijesti, pače njeno odbacivanje – okrenutost isključivo sadašnjosti u posvemašnjem pragmatizmu, jedan je od glavnih razloga nesposobnosti liberala  da prihvate neumitnu činjenicu kako liberalizam prijeti građanskom katastrofom. Da se to ne dogodi liberali preporučuju liječenje s još više liberalizma (?!) a ne kako svijet liječiti od liberalističkog kaosa i pošasti!

Liberalna država i liberalno društvo, u simbiozi, potiču stvaranje društva koje prvenstveno veliča vlastiti interes, neobuzdanu ambicioznost pojedinca stavljajući naglasak na osobna pregnuća, nauštrb općega dobra, te na stečenu sposobnost zadržavanja psihičke otuđenosti od drugih ljudi. Pri tomu  preispitujući  sve relacije koje ograničuju osobnu slobodu. Stoga razloga autor ističe da liberalizam brane jedino oni koji od njega imaju koristi. Daljnju sudbinu liberalizma autor zamišlja u dvojakom raspletu: 

1. Preživjet će u obliku nametanja liberalnog  poretka, (bez obzira na cijenu) arbitrarnim nalozima, napose u formi administrativne države kojom upravlja neznatna manjina koja iskazuje sve veći prjezir prema demokraciji, preko institucija tzv. duboke države, sa sve većim i širim oblastima nadzora, zakonskoga mandata, moći policije i administrativne kontrole (npr. EU, op.a.); ili,

2. kraj liberalizma i zamjena drugim režimom, koji se može učiniti još okrutnijim. Za primjer autor nas podsjeća i upozorava na slom Weimarske Republike (1919./ 1930./ i uspon fašizma i jednako tako kratko očijukanje Rusije s liberalizmom (1916./17.) prije nametanja komunizma. (str.183./184.) Premda je naš put, u mnogo čemu  nepoznat, nepredvidljiv i suočen s brojnim poznatim, ali i nepoznatim zaprekama, autor drži da trebamo prevladati uvriježene liberalne dogme i poduzeti nove korake. U tome trebamo biti odlučni, da:

1. Nema povratka ni potrebe za vraćanjem u predliberalno vrijeme – treba krenuti naprijed.

2. Moramo prerasti doba ideologije. Od tri velike u 20. st. ostao je samo liberalizam s ostavštinom i pogubnim posljedicama koje imamo pred sobom.

3. Trebamo se usredotočiti  na razvijanje praksa koje potiču nove oblike kulture, ekonomije kućanstva i života u polisu, kloneći se ideoloških dimenzija liberalizma, ali i ne odbaciti njegova pozitivna postignuća kroz povijest. Građani moraju preispitati  kako tobože posjeduju građansku moć a da se istovremeno osjećaju politički bespomoćnima?!  Odnosno, ne čine li ih beskrajne mogućnosti odabira sudionicima sve dubljega ropstva. Poput liberalne politike, ekonomija liberalizma promiče isključivo  zanimanje za ono što je kratkoročno, sužavajući naše vremenske horizonte i isključujući poznavanje prošlosti i zanimanje za budućnost (str. 196.), poručuje nam Patrick J. Deneen u ovoj briljantnoj analizi vladavine i kontroverzi liberalističkog  globalnog pokreta i sustava, odnosno jesmo li sposobni izgraditi slobodu nakon liberalizma? Prije toga moramo se zapitati vjerujemo li da u liberalizmu imamo uporište za naše kušnje, strahove, zlokobne istine i njegove posljedice te vjeru u svrhovitost takva življenja, danas, i neizvjesnu budućnost koju nam podastire sa svojim moćnim anacionalnim interesnim adlatusima?!

 

Mijo Ivurek