Kozaračka djeca

NDH, Katolička Crkva i humanitarne organizacije spašavale su napuštenu djecu po bosanskim šumama

Procjenjuje se da je u srpnju i kolovozu 1942. na području Kozare bilo oko 80.000 uglavnom izbjeglog civilnog pučanstva – žena, djece, staraca i nemoćnih – koje je onda bilo potrebno zbrinjavati na sve moguće načine. Pretpostavlja se da je među njima bilo oko 20.000 djece koja su bila iznemogla, gladna i bolovala su od mnogih zaraznih bolesti. To su zapravo bila ta kozaračka djeca koju su prihvaćali u Jasenovcu, Gradiški te poslije i u dječjim domovima za ratnu siročad u Zagrebu, Jastrebarskom i Sisku, a zatim i u mnogim obiteljima diljem Hrvatske.

Neviđene promidžbene manipulacije s jugoslavenske strane odnose se na zbrinutu kozaračku djecu, a idu toliko daleko da kažu kako su ta djeca bila ubijana. Posebice se u tom kontekstu spominju kozaračka djeca s područja Jastrebarskog, gdje su o njima brigu vodili slovenski svećenici te slovenske i hrvatske časne sestre, tadašnji Hrvatski Crveni križ, nadbiskup Alojzije Stepinac i razne dobrotvorne udruge. Posebno veliku zaslugu u zbrinjavanju i skrbi oko kozaračke djece ima Diana Obexer Budisavljević, Austrijanka koja je bila udana za liječnika Julija Budisavljevića i koja se s cijelim timom liječnika i bolničkoga osoblja brinula za djecu.

Ta nesmiljena i lažna kampanja svoju je kulminaciju doživjela u vrijeme progona i suđenja nadbiskupu Stepincu 1946., a s njim i čitavoj Katoličkoj Crkvi na području bivše NDH. Nastavila se do današnjih dana od strane hrvatskih protivnika svih vrsta i boja, što je posebice vidljivo u protivljenju proglašenja svetim blaženoga Alojzija Stepinca. Do sada su na tu temu u Hrvatskoj izdane mnoge knjige i održani simpoziji s vjerodostojnim svjedočenjima i istinitim opisima zbivanja iz toga vremena, no o tome nije moguće iznijeti pojedinosti u ovom kratkom prikazu.

Ante Beljo