Premijer se zaigrao…

Ljudima je dosta prepucavanja, svađa, eskapada

Quod licet Iovi, non licet bovi.

Svatko se mora i treba braniti kad ga napadaju, pogotovo kad su ti napadi neutemeljeni, ad hominem, kad prelaze sve norme dozvoljenog, ljudskog, demokratskog, kad se njima uzdiže sebe i svoje, na štetu onog kojeg se napada. Kad se napada predsjednik Vlade na bilo koji način, ukoliko nije strogo osobno, što se ne bi trebalo javno rješavati, napada se država, baš kao i kad se puca na hrvatskog policajca, puca se u  Hrvatsku, bez obzira tko puca, gdje puca, zašto i za što puca.

Najprije se moramo dogovoriti i međusobno riješiti, što znači napadati predsjednika Vlade? To je vrlo relativno, ovisno o napadaču, vrsti napada, načinu napada, rječniku napadača, cilju kojim se napadač vodi, količini napada, izvoru napada, domeni napada… Izraženo drugačije mišljenje od mišljenja vlasti, Vlade, odnosno predsjednika Vlade nisu nikakvi napadi, pogotovo kad je to mišljenje potkrijepljeno relevantnim dokazima, kad nas ne zadovoljava, kad mislimo da je naše mišljenje bolje ili kad jednostavno smatramo da u demokraciji za koju smo se opredijelili i koju stvaramo imamo pravo na svoje mišljenje. Uskoro ulazimo u treće desetljeće 21. stoljeća. Ne možemo se ponašati i komunicirati kao u Srednjem vijeku. U našem društvu formalno ne postoje sluge i gospodari. Zna se što je čija dužnost i odgovornost, po Ustavu i zakonima koji iz ustava proizlaze. Jasno je da u našem društvu pravna jednakost ne postoji, ali ne možemo negirati njezinu mogućnost i boriti se za uspostavu tog temeljnog ljudskog prava. Jednako tako moramo se boriti i izboriti za slobodu misli, govora i pisanja, javnog istupanja i iznošenja svojih misli o svemu svakomu i svačemu, u okvirima dopuštenog.

Mi smo ravnopravna članica EU-a, makar i uglavnom samo na papiru. Morali bi se u skladu s tim ponašati, raditi i djelovati, a ne imati jedno lice u Bruxellesu,. a drugo u Zagrebu, treće na mjestima komemoracija, kad ubiremo političke poene, za svoj ostanak i opstanak na vlasti ili pri vlasti. Nismo izolirani otok, ne živimo u prašumi, do čega ne dopire civilizacija, njezini dosezi i IT tehnologija i tehnika. Istog časa, diljem svijeta sve se vidi i čuje. Javno se sramotimo i prikazujemo onakvima kakvi nismo u globalu. Ne može se po pojedincima, makar oni bili na najvišim državnim funkcijama, procijeniti i ocijeniti jedan cijeli narod. Pojedinačne slučajeve i situacije ne bi smjeli poopćavati i na temelju njih donositi relevantne zaključke. Višetjedna prepucavanja, ogovaranja, izazivanja, međusobna podmetanja između predsjednika Vlade i predsjednika države ničemu dobrom i djelotvornom ne vode, osim u nove podjele, izazivanje nove mržnje, koja buja i širi se.

Tko je komu kada što rekao ili napravio? Vrlo važno. Ne zanima nas to. Ne zanima nas niti tko je bio ili kada želio biti u kojoj političkoj stranci, naročito u HDZ-u ili SDP-u. O tomu bi se puno toga moglo reći i napisati. Nije baš uvijek ideologija bila vodilja u neku političku stranku. Bila je to čista pragma za mnoge. Otišlo se tamo gdje se više dobilo. Ima i izuzetaka. Neki su se predomislili. Razočarani u svojoj stranci, izašli su iz nje, ostali vani, ili se upisali u neku drugu. Ne mogu samo razumjeti one koji su iz HDZ-a otišli u SDP. Na neki način je to razumljivo, kad se uzme u obzir da su manje-više svi rasli i razvijali se u jednakom okruženju, s jednakom ideologijom. Naime, gotovo svi oni došli iz SKJ ili SKH. Malo je onih u obje ove stranke, posebice ranih devedesetih, koji do tada nisu bili u Partiji, pogotovo oni na položajima, koji su imali vlast i moć. Takvi su nam i državu stvarali, da bi je oni drugi obranili i obnavljali, uz vidljivo i nevidljivo otvoreno i prikriveno razaranje, pustošenje, rasprodaju, osiromašenje, “znalci” iz prošlog režima ujedinjeni s ostalim izdajicama, doveli u stanju gdje smo po mnogočemu dobrome zadnji prema međunarodnim istraživanjima, a prvi po svemu lošem, korupciji, klijentelizmu, nepotizmu, karijerizmu, arivizmu, neznanju, nesposobnosti, pohlepi, oholosti, egoizmu, primitivnosti, bizantizmu i osmanlijskim navadama, što nas s ruba Europe, vraća i gura duboko na Balkan i Krležinu krčmu, gdje se uz “domoljubne” uzvike, cilik violina i cijuke cajki razbijaju čaše i flaše. Mislim da smo prerasli taj stadij, pogotovo oni u vrhu vlasti, te da mogu razgovarati i raditi na civiliziran, kulturan, europski, inteligentan i intelektualan način, bez obzira na svoje osobne međusobne odnose i neriješene probleme iz mladosti, kad su se obojica formirali u ministarstvu vanjskih poslova uz istog mentora i međusobno se natjecali u usponu prema vrhu.

Nas nije briga tko je viši, tko je deblji, tko je zdraviji, tko je domoljubniji, tko je veći suveren, tko je veći fajter, tko je veći frajer, tko što, s kim jede, tko s kim spava, tko se s kim druži,  tko više zna čega i o čemu, tko je sposobniji, tko je vještiji, koga tko doma i vani podržava. Nas je briga što njih dvojica rade za nas i za državu. Zanima nas imamo li s njima ikakve šanse barem za mali pomak prema gore, za svakog pojedinca i za državu Hrvatsku. Nisu oni svemogući i jedini koji mogu biti i ostati tu gdje su sada. Zna se demokratski način na koji se sve može promijeniti, voljom naroda. Volja naroda sada nije promijeniti vodstvo države, već napraviti opće i posebne promjene u društvu, politici, ekonomiji, zdravstvu, školstvu, sudstvu, da nam svima bude bolje i da država bude jeftinija i djelotvornija.

Mogu li to napraviti politički lideri i čelnici države, koji se ponašaju poput dva ovna na brvi? Ne mogu se složiti s tim, kako njih dvojica nisu svjesni što rade svojom komunikacijom i eskapadama. Nije to valjda ono što mnogi govore i pišu, kako je to sve namjerno, kako bi se prikrila očajna, teško rješiva i pomalo bezizlazna situacija u državi, u kojoj uz sve ostalo korona divlja i pleše svoj pobjednički ples.

Gospodo državnici, budite gospoda u svemu. Držite se svojih ovlasti, držite se zakona, ponašajte se dostojno i vjerodostojno, demokratski. To niste vi, kakvim se u zadnje vrijeme pokazujete, naročito predsjednik Vlade. Neki dan je rekao kako garantira da politička stranka Domovinski pokret nikada ne će doći na vlast i vladati Hrvatskom. Ej! To nije Plenković, kakvog pozna i cijeni Europa i svijet, kakvog smo upoznali mi. Što ga je motivirali da to kaže? U svakom žitu ima korova, tako i u Škorinoj stranci. Pitanje je samo tko što smatra korovom. Ta stranka bi zapravo trebala biti nekakva tampon zona između HDZ-a i SDP-a, u strogom centru, onemogućavajući prodor kojekakvih ekstrema s lijeva i desna. S njima bi po potrebi mogli koalirati jedni i drugi, kako bi ojačali svoj status i osigurali svoju vlast. To je po meni nekada bio Most, dok se nije transformirao i pomaknuo skroz udesno.

Znam da se manjine moraju uključiti u ravnopravan život i vlast, koja i čija god ona bila. Međutim, neki od viđenijih i glavnih "manjinaca” iritiraju velik dio naših građana, zbog mnogo čega, što se nije zaboravilo od rata i poraća. Niti jedan narod ne bi trebao biti stigmatiziran, na bilo koji način, zbog inkriminiranih i suspektnih pojedinaca i njihova ne baš dobrog djelovanja i postupaka za vrijeme Domovinskog rata. Među njima postoje ljudi, koji su bili branitelji, koji se osjećaju hrvatskim državljanima, koji rade za korist i boljitak svih nas i Hrvatske. Takvi bi ljudi trebali zastupati svoj narod u našoj vlasti. Tada ne bi bilo nikakvog bunta, niti pobuna od strane onih koji su najviše stradali u ratu i poraću. To se pamti, čak i onda kada se oprostilo. Nije se zaboravilo, ali nije dobro mlade odgajati na toj platformi i pod egidom kako je cijeli srpski narod genocidan, kako su nam Srbi neprijatelji, kako stalno vrebaju priliku, da nas opet napadnu. To su puste priče, kojima Aleksandar Vučić i njemu slični hrane svoj ego i osiguravaju svoj ostanak i opstanak na vlasti u Srbiji. Najgore od svega iz domene njihove rabote prema nama je što se još uvijek ne zna za gotovo tisuću nestalih.

Neki dan reče ministar vanjskih poslova kako je težak i složen zadatak riješiti taj problem i doći do potrebnih saznanja, Kaj god! Teško je kad se za to nema volje i kad se ne zna. To je trebao biti primarni zadatak i uvjet za uspostavljenje normalnih i dobrosusjedskih odnosa između dvije države. Nije istina da oni ne znaju gdje su ti ljudi zakopani. To je tipično iživljavanje okupatora, nanošenje n ovih boli i patnje mnogima, koji ne znaju za sudbinu svojih najmilijih, ne znaju gdje im je grob i nemaju gdje zapaliti svijeću za njih.

Nije za to kriv Plenković, kako neki govore. Krivi su svi, premijeri, predsjednici, ministri i ostali zaduženi za taj problem od lokalnih čelnika, s jedne i druge strane, s tim da vjerojatno, znajući njihov mentalitet, s druge strane postoje ucjene za rješavanje tog dugotrajnog, bolnog i mučnog problema. Roditelji su zaslužili pokopati svoje sinove, pogubljene i odvedene u Srbiju. Svaki normalan čovjek, posebice vjernik, bilo koje vjeroispovijedi, zna kako je veliki grijeh tajiti takvo nešto. Ne postoji krivac samo s jedne strane. Nitko se ne može svađati, niti pregovarati sam sa sobom. Kad to netko radi, više nije normalan, što je moguće i dozvoljeno u novom normalnom. Svašta je dozvoljeno u novom normalnom iako je puno toga zabranjeno. Međutim, to ne vrijedi za sve u jednakoj mjeri.

Ankica Benček