Budimir Lončar i Tvrtko Jakovina lažu

Budo prešućuje poslijeratne likvidacije u Zadru i okolici

Jedan od najstarijih živućih jugonostalgičara u Hrvatskoj, Budimir Lončar, uz pomoć Soroševa doktora za povijest Tvrtka Jakovine, objavio je biografsku knjigu u kojoj je opisao svoj životni put dosljednog komuniste, titoiste i Jugoslavena od rane mladosti do dinosauerske starosti. Sasvim očekivano, Jakovina i Lončar u knjizi prešućuju i/li krivotvore određene događaje iz Lončareve prošlosti, poput njegova sudjelovanja u poslijeratnim likvidacijama u Zadru i okolici te otmicama i likvidacijama hrvatskih političkih emigranata. U tom kontekstu Lončarevih nijekanja spoznaja o zločinima jugoslavenskog komunističkog režima posebno je zanimljivija njegova tvrdnja: „Ja vam moram pošteno reći, vi meni možete vjerovati ili ne vjerovati, ja sam za Bleiburg čuo tek početkom devedesetih godina“. (Vidi: str. 52. knjige „Budimir Lončar – od Preka do vrha svijeta)

Kad bi Lončaru još povjerovali da za Bleiburšku tragediju nije saznao u „realnom vremenu“, tj. u svibnju 1945., jasno je da laže kada tvrdi da o njoj ništa nije čuo prije 1990. godine. Naime, Lončar je godinama obnašao dužnosti u jugoslavenskom Ministarstvu vanjskih poslova (Savezni sekretarijat za inozemne poslove – SSIP), na kojima je dobivao brojna izvješća, posebice iz jugoslavenskih DKP-a u Austriji, o problematici Bleiburške tragedije i komemoracijama na Bleiburškom polju. (Lončar je od 1956. do 1964. bio načelnik Odjela za analizu i planiranje; od 1957. do 1964. te od 1969. do 1973. specijalni savjetnik ministra vanjskih poslova; od 1977. do 1979. pomoćnik ministra za političke poslove; od 1984. do 1987. zamjenik ministra vanjskih poslova; i od 1987. do 1991. ministar vanjskih poslova).

Lončarev šef kabineta u vrijeme njegova ministarskog mandata bio je Frane Krnić koji je prethodno bio šef jugoslavenske obavještajne službe (Služba za istraživanje i dokumentaciju – SID), a i najveći dio svog radnog vijeka proveo je na raznim dužnostima u SID-u, dakle u istoj službi u kojoj je i Lončar započeo svoj radni vijek u Beogradu. Jedan od najvažnijih suradnika te službe bio je Josip Vlaho kojega je u kolovozu 1993. prvi otkrio upravo Frane Krnić u razgovoru s dužnosnicima VII. (obavještajne) uprave Ministarstva vanjskih poslova RH.  (Vidi prilog: Zabilješka o razgovoru s Franom Krnićem) Vlaho je, prema evidenciji bosanskohercegovačke Udbe, zavrbovan 1954. „na bazi određenih usluga njemu i obitelji“ te je pod pseudonimom „Johan“ korišten protiv Počasnog bleiburškog voda i općenito protiv hrvatske emigracije u Austriji. U studenome 1976. predan je SID-u kao posebno važan 'punkt' te službe u Austriji, a kasnije i u cijeloj Europi. (Vidi prilog: Imenovanje Josipa Vlahe na visoku dužnost u HOP-u; iz suradničkog dosjea Josipa Vlahe; više izvješća SID-a na temelju dojava Josipa Vlahe)

Krajem i neposredno nakon Drugog svjetskog rata u Zadru i okolici, dok je Lončar bio šef Ozne/Udbe na tom području, dogodilo se nekoliko stotina likvidacija bez suđenja. Lončar tvrdi da on o tomu nije znao ništa, a pogotovo niječe da je osobno sudjelovao u nekim ubojstvima. Međutim, poznati hrvatski pjesnik Joja Ricov pored ostalih optuživao je Lončara da je jednu djevojku koja je odbila njegove ljubavne ponude, proglasio „talijanskom špijunkom“ i osobno ju dao likvidirati. Što se tiče likvidacija i otmica koje je Udba provodila u inozemstvu, Lončar tvrdi da je za njih naknadno saznao i da osobno nije bio u njih umiješan niti kao jugoslavenski ambasador u Bonnu i Washingtonu ni kao jugoslavenski ministar vanjskih poslova od 1987. do raspada SFRJ.

S druge strane, Lončar priznaje da mu je glavni konzultant za vrijeme službe u Bonnu bio jugoslavenski generalni konzul u Stuttgartu Marijan Kraljević King. A taj je čak nakon raspada Jugoslavije, u razgovoru s Josipom Boljkovcem i Josipom Perkovićem, opravdavao likvidacije hrvatskih političkih emigranata. Čak ga je i KOS smatrao karakterno nepouzdanim za ozbiljniji rad. (Vidi privitak: Izvješće KOS-a o Marijanu Kraljeviću Kingu i transkript razgovora Marijana Kraljevića Kinga s Josipom Boljkovcem i Josipom Perkovićem /snimao J. Perković/)

Nikola Štedul na kojega je atentat izvršen 20. listopada 1988., dakle u vrijeme dok je Lončar bio jugoslavenski ministar vanjskih poslova, tvrdi da je Lončar upravo kao ministar osobno dolazio u London i pokušavao osloboditi atentatora Vinka Sindičića iz britanskog zatvora. Pored toga, u međuvremenu je poznata procedura donošenja odluka o likvidacijama hrvatskih političkih emigranata, pa se zna da je konačno odobrenje za „specijalne akcije“ davao Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka, čiji je član po dužnosti bio i savezni ministar za vanjske poslove, a to je u vrijeme atentata na Štedula bio upravo Budimir Lončar.

Bože Vukušić, https://www.facebook.com/Bo%C5%BEe-Vuku%C5%A1i%C4%87-106855897725612/