Hrvatski Fokus
Feljtoni

Ferenc Fejtő u Hrvatskoj (3)

Najbolji hrvatski dramatičar. Nažalost, marksist!

 
 
U razgovoru 8. srpnja sa V.B.(?), urednikom zagrebačkih "Novosti", jugorežimskoga i masonskoga lista (urednici bili H. Macanović, I. Mihovilović, Antun Toni Schlegel) V.B. odlučno odbija federaciju kao ideju jer bi to štetilo gospodarstvu i rascjepkalo državu. V.B. ističe da Katolička Crkva vodi pokret jer se boji gubitka moći i agrarne reforme.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2020/11/FejtoFerencSzoborSzentIstvanParkBp.jpg
Na Fejtővu zamjedbu kako Hrvati imaju zasebnu povijest i kulturu, te da su uporni u traženju svojih prava, te da je čuo brojne primjere nezadovoljstva u vezi zapošljavanja u državnoj službi, izražavanja nacionalne svijesti, te u obrazovanju i kulturi i kako moćna srednja klasa vodi pokret nezadovoljnika V.B. odgovara kako u pozadini kavge stoji Bosna sa svojih milijun pravoslavaca, 600.000 katolika i gotovo isto toliko muslimana. Treba dati veće ovlasti banovinama, a djeci se ne davaju poluge upravljanja, samo čvrsta ruka i diktatura su mogući.
Nakon toga razgovara Fejto sa dr. J.D. (je li J.D. Francuz Jean Dayre, prevoditelj sa hrvatskoga na francuski, popularizirao Držića i otkrio masu arhivskih podataka o njemu, T.T.) J.D. ističe da je Krleža nažalost najbolji hrvatski dramatičar, esejist, pjesnik, romansijer. Nažalost jer je nemoguć čovjek i marksist! (ne ću komentirati pretjerane ocjene našeg plodnog i značajnog pisca)
 
11. srpnja 1935. je posjetio J.-a, urednika Hrvatske revije. (Blaž Jurišić, kao Hrvat izgubio posao srednjoškolskoga profesora u Kraljevini, op., T.T.)
J. ga izvješćuje da je Hrvatska revija časopis iza kojega stoji Matica (hrvatska) i koji nastoji okupiti sve nacionalne snage u kulturi. Da, Krleža je najveći hrvatski pisac ali ne surađuje sa Hrvatskom revijom, jer su se marksisti Krleža, Kikić, Bartulović, Anđelinović uvrijeđeno povukli nakon što ih je napao klerikalni predsjednik Matice.
Vjerojatno se sugovornici nisu razumjeli, Bartulović je postao četnik, a Anđelinović je jugonacionalist. J. iznimno slabo poznaje mađarsku književnost i to samo kroz neke Krležine eseje.
U redakciji ljevičarskoga  "Književnika" 19. srpnja 1935. razgovara sa urednikom. (Milan Durman, zajedno sa dr. Hadžijom preveo "Povijest Rusije" od Pokrovskoga, T.T-)
 
Pada u oči kako nema niti jednoga priloga koji bi dotaknuo neku hrvatsku temu. Ne bave se domaćim pitanjima, raspravljaju samo o inozemnim ili o visoko teorijskim predmetima. "Urednik ističe da se Krleža posvađao sa njima, nekontrolirani individualist koji njih optužuje za dogmatizam." A nisu li najveći uvijek neobuzdani? – pitam ga. Uostalom ne bi ni mogli biti najbolji kada bi dopustili da ih netko drugi obuzdava. "Urednik odgovara: "tko je svjestan svoje iznimnosti, taj stalno želi biti na čelu, no uopće nije sigurno kako se jaka ličnost može potvrditi i kao vođa. Krleža je primjerice sjajan književnik; međutim od njegove bi nazočnosti svaka organizacija u kratkome roku eksplodirala ili bi on sam napuštao bilo koju udrugu."
Upitah ga što misli da li je socijalizam pravovremen u takvoj državi pred čijim građanskim slojem stoje još tako goleme mogućnosti u razvoju industrije i trgovine? Je li aktualan u takvoj državi u kojoj je većina stanovništva seljačka i koja nema takva industrijska središta gdje bi radništvo slijedom svoje brojnosti i ozbiljnijih mogućnosti za stvaranje većih organizacija moglo postati jačim faktorom? A ukoliko je socijalizam uopće aktualan, ne bi li trebalo njegova krajnja načela prilagoditi posebnostima datih okolnosti?"
I Durman slabo poznaje mađarsku književnost.
23. srpnja "Posjetio sam Krležu. Miroslav Krleža je crnokos, dežmekast, naizgled mek gospodin srednje visine, prilično ćelav, malo ponizno, malo oholo, no najčešće podrugljivo bljeskajućih očiju. Vidio sam negdje njegovu fotografiju na kojoj je bio posve drukčiji, s punom bradom na ruski način razbarušen lik. Sada nema ni brkova ni brade, skinuo ih je valjda tijekom jedne od duhovnih kriza kroz koje pisci katkada prolaze, a možda u znak jednoga od svojih okretanja kabanice, ili, ako Vam je tako draže, jednoga od svojih preporoda."
Vodili smo ljutit diskurs, pravi dvoboj. (Krleža nije htio odgovarati na pitanja bojeći se da ga ne navuče Fejto na tanak led, već je po običaju držao monologe, T.T.)
"Pomirio sam se s time da ćemo razgovarati o onome o čemu on želi, odnosno o mađarskoj književnosti. Točnije o Adyju… napisao je veliki esej o njemu, a radi ilustracije preveo i nekoliko amblematičnih stihova toga mađarskoga pjesnika.
…Krleža vrlo dobro govori mađarski, a kad mu uzmanjka koja riječ dopunjuje je francuskim."
"Adyjeva je tuga zbog apsurdnosti hunsko ugarskih odnosa na neki način srodna Matoševoj boli u hrvatskoj književnosti… Geniji naroda od europske civilizacije odvajani kineskim zidom samo plaču i proklinju podno tih bedema…"
Kada mi je Krleža krenuo čitati o hunsko ugarskim odnosima, o zajedničkoj sudbini dunavskih naroda, glas mu je postao patetičan, brada mu se ukočila. Stil mu je i način čitanja također strastven, očito prezire vlastitu sudbinu, osuđenost na ovu zemlju svoje hrvatstvo, a ono što o Adyju piše zapravo je poezija. Da li ga je uvrijedio? Mislim da jest. Jasno je prepoznao Adyjevo sociološko okruženje, građansko biće, kolebljivost njegove naklonosti između buržujskog i proleterskog, povezanost između bizarne požude za užicima i radikalnih političkih uvjerenja, razvratnost a na svaki način i tragičnu briljantnost cjelokupne pojave, kao i njegovu veličinu ali i plićinu…"
Fejto misli da su Krleža i Ady slični, Krleža samoironičniji, discipliniraniji, muževniji sa daleko romantičnijim, opasnijim,burnijim životom. Uvjeren sam kako je Krleža pisac europskoga formata. U njegovu djelu ima nešto što podsjeća na Dezsoa Szaboa; subjektivan je, ljutit stil, škrgučuća patetičnost, mješavina naturalizma i stisnutih pesnica.
U jednoj noveli "Smrt bludnice Marije" pripovijeda o bludnici koja obuzeta gađenjem na sebe i grizodušjem kuca na vrata arhimandrita, kojega opisuje kao karamazovsku pijanu i amoralnu neman. Arhimandrit priča djevojci kao je samo život svet, mudar, dovoljno prljav i izbavljujući. Kada se nakon bluda prežderani i podnapiti arhimandrit probudi ustanovi da se djevojka otrovala i sa zadovoljstvom ustanovi da mu nije ukrala ni dijamantni križ ni zlatni sat itd.
U baladi o šestorici domobrana on naprasito ističe besmisao krvi i kaljuže i proriče neki strahoviti svjetski prevrat i novo poganstvo.
Opisuje boravak u Rusiji i obračunava se sa komunističkim dogmama, ali se odriče i nacionalizma. "Mladež ga je jako voljela sve dotle dok se u pamfletu "Moj obračun s njima" nije kritički obrušio i na nacionalne pokrete… u Beogradu je u suradnji sa nekim tamošnjim marksistom uređivao časopis, no i taj je list ubrzo zabranjen.
…on nema svoj tabor, oholost s kojom sa mnom raspravlja po svemu je sudeći nadmenost jednoga tužnog i nesigurnog čovjeka, a ujedno i prirodno ponašanje onih ljudi koji su tek tada u svojem elementu kada poput istjerana bika mogu usamljeno bjesnjeti, a čim primijete da ih gledaju, isplaze jezik cijelom svijetu.
Nijedna mu knjiga još nije prevedena na strani jezik; lanjske je godine neki nakladnik iz … Njemačke htio otkupiti jedno njegovo djelo, no Krleža ga je odlučno i obijesno odbio".
Fejto kasnije posjećuje Krležina prijatelja slikara Petra Dobrovića u Mlinima i daje jedan sugestivan i plastičan psihološki portret umjetnika koji vrijedi pročitati, ali i svoja shvaćanja društva, države i umjetnosti.
 
(Svršetak)
 

Teo Trostmann

Povezane objave

Pedofilija u Srpskoj pravoslavnoj crkvi (4)

hrvatski-fokus

Jesu li masoni retardirani, preprodavači kola ili sotonisti? (3)

hrvatski-fokus

Dubrovački list ‘Gušterica’ iz 1882. i 1883. (1)

HF

Živi li Hrvatska u sadašnjosti? (4)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više