Puno je više novca "utučeno" u neke druge projekte
Velika buka oko nove žičare i troškova inspirirala je kandidate Tomaševića stranke Možemo, koji je za novoga gradonačelnika Zagreba požurio s urgentnom kaznenom prijavom protiv, sada već oslabljenoga protivnika, gradonačelnika Milana Bandića. Pitanje svih pitanja je – je li ga napustio HDZ i ima li HDZ svoga aduta i, ako ga ima, što se čeka. Zasad je velika zbrka oko projektanata, glavnog i podizvođača, nadzora projektantskog i izvođačkog, i izmjene i dopune prvobitnog projekta. To više pokazuje kako je Grad neozbiljno vodio ovaj zahtjevni projekt.
Žičara koja stoji oko 350 milijuna kuna na kraju će stajati 700 milijuna kuna, a s PDV-om i kamatama, bit će i milijardu kuna i to će sve platiti Zagrepčani. Zbrka oko projekta je i radi puno kumova, koji su se ubacili u posao, što je u Zagrebu uobičajeno. Projekt žičare Zagreb prije desetak godina izradili su arhitekt Tin Sven Franić i grupa projektni biro PLAN. Cijena ukupnih troškova je bila oko 20 milijuna DM ili 10 milijuna eura, 75 milijuna kuna, ako se može tako pojednostaviti kursni indeks – jasno, bez spektakularnih arhitektonskih zgrada, garaža, šoping centra i sličnih pratećih zgrada. Zemljani radovi bili su znatno manji od predviđenih na površini zemljišta za samu žičaru. Ministarstvo je formiralo komisiju i odobrilo prijedlog projektanta. Tada u igru ulaze već poznati kumovi, igrači zamjene zemljišta, livada i parcela za gradnju, uz blagonakloni odnos GRADA, gradskih činovnika i gradskih odvjetnika, specijaliziranih za parcele, čime su se otvorila vrata za grandiozni projekt, kakvog nema u EU, klasična hrvatska megalomanija. I PLAN i Franić isplaćeni su uz pohvale, arhitekticu Helenu Paver Njirić natjerali su da se odrekne svoga dijela projekta. Grad je raširenih krila krenuo u novu megalomansku avanturu Žičare. Arhitektici Njirić je Grad dao projektirati fontane na zaštićenoj potkovi, čime se ispunio san Milana Bandića, da ga se može pamtiti, ako po ničemu, onda po fontanama i po Žičari.
Zato ne treba žaliti gradonačelnika i tih desetak milijuna kuna u dodatnim troškovima, koji su morali potvrditi jedan i drugi nadzor. Gradonačelnik će ostati poznat po jednom drugom projektu koji guši njegove građane, a to nije sanacija deponija u Jakuševcu, nego ZOV – Pročistač otpadnih voda grada Zagreba, koji je ugovoren za 300 milijuna DM, izgrađen za 365 milijuna eura, što je dvostruko više od početne investicije, da bi na kraju koncesije od 28 godina po 60 milijuna eura godišnje, Zagrepčane stajao 1,7 mlrd. eura ili 12,75 mlrd. kuna. To je jedan godišnji proračun Zagreba. Istina, tu je i Domovinski most i zemljište od 100 ha ali i 500 tisuća m3 mulja u Resniku, koje je koncesionar uvalio Zagrebu na trošak i plus naplatu od građana preko Vodovoda što je nonsens.
Svejedno, puno je, i previše, skoro tri Pelješka mosta. Ovdje treba dodati i 300 milijuna dolara, koje su gradonačelnik Milan Bandić i direktor Holdinga Slobodan Ljubičić Kikaš ugovorili za novu kanalizaciju i vodovod grada Zagreba. To su spiskali za neka zemljišta od Sesveta i Sljemena do Heinzlove. Dug su pokrili nedavno ponudom obveznicama što vodi Zagreb ravno u bankrot. Da ne zaboravimo, koncesionari su naši najveći prijatelji i zaštitnici iz SR Njemačke – RWE, BW i SHW, a tu je i nepoznat vlasnik 3 posto tvrtke ZOV-Pročistača. Zato, kad ovo pročitate, ne treba puno plakati za novcima za Žičaru. Imali su promjenu koncepta, ali i nadzor, dvije tvrtke koje su sve plaćene krvavo i koje moraju svaku lipu dokazati prije suda. Gledajte račun za vodu, na poleđini piše koliko plaćate za najgore pogođen posao u ovom dijelu Europe. Istina, treba priznati da je bilo pritisaka od inozemnih lobista, koji su spominjali pomoć za ulazak Hrvatske u EU. Pogledajte kako i pošto su Ugovor za Pročistač pogodili u Beogradu i sve će vam biti jasno. Zato treba i kod EU fondova i milijardi pripaziti koga se bira i tko vodi posao i obnovu Zagreba, posebno Slavonije, Baranje, jer je tamo već prije počelo čerupanje subvencija od tajkun lola, pa čak i iz Mađarske i susjeda iz Srbije.
Neznanje je moć kako vidimo i kako to osjećamo na našem životnom standardu na dnu EU-a, i sada smo iza mnogih država koje su nam u leđa gledale.
Stjepan Nikolić, Zagreb