Veliki srbijanski književnik, rodom bosanski Hrvat, Ivo Andrić (1892.–1975.) u „Znakovima pored puta“ daje hologram svoje zakopčane melankolične duše; teško je vjerovati da je toj knjizi samoopisani starac koji se star rodio ujedno slavni književnik i „jugoslovenski“ karijerni (ili karijesni) diplomat.
More je kontinentalcu Ivi Andriću strani element. Pogledajmo kako je nobelovac iz Travnika more i morske teme obradio u Znakovima pored puta.
"Kada sjedim pred kućom imam pred sobom vidik koji izgleda kao da ga je birao neki ljubitelj prirodnih ljepota a ne igra slučaja".
"Slana voda nije za piće i na morskoj obali nema za nas stalnog boravišta".
"Islam smatra morsku vodu nečistom i prema tome nedozvoljenom za ritualno pranje vjernika prije molitve".
"Bastard. U malom improviziranom pomorskom muzeju u mjestu Turke (Turku, T.T.) ima natpis: "postoje tri vrste ljudi, živi, mrtvi i oni koji plove morima".
"Morska plima satima plavi i slaže pijesak, šljunak i onaj nanos od sitnih komadića drveta, brodskih otpadaka, praznih školjki, alga i lišća, i pravi od toga svoje fantastične bedeme, kule i brežuljke, sa čudnim ornamentima i slovima nerazumljivog pisma. A kad se povuče ostanu iza njega tragovi kao da su se neka divovska djeca igrala duž cijeloga žala, a zatim nestala netragom negdje u morskim dubinama".
"U Gliptoteci u Kopenhagenu ima veliki broj grčkih i rimskih glava od kamena ili mramora; među njima i jedna za koju se kaže da je portret cara Dioklecijana. Brahikefal sa faunskim licem. To je pravi i potpuni čovjek iz okolice Splita, neki Duje ili Jure, kakvog, bar po vanjskom izgledu možete i danas u tom kraju naći".
"Mornar iz Boke Kotorske. Mi ne pitamo kakva se zastava vije na krmi, nego kako taj brod plaća i kakav je kogo (kuhar) na njemu".
"Ovi južnjaci sa svojim neodmjerenim i nepametnim pričanjem umanjuju ljepotu i stvarnu veličinu ovih predjela i sve svode na malu i smiješnu mjeru svoje hipertrofirane a nejake ličnosti. Šteta što ne umiju šutjeti, kada im je sudbina dala da se u ovakvoj ljepoti rađaju i u njoj žive".
"Kada sjedim pred kućom imam pred sobom vidik koji izgleda kao da ga je birao neki ljubitelj prirodnih ljepota a ne igra slučaja. Vidim široki otvor Boke i cijelom njegovom neprekinutom dužinom oštru ivicu mora, kao zategnut konopac tamnosafirne boje od rta L(j)uštice do Punta ostra (Prevlaka, T.T.), na kom moja mašta izvodi povazdan svoje nevidljive i nečujne igre i pelivanluke. (pelivan je hodač na užetu, ali i cirkusant općenito, op., T.T.) To je osvijetljeni čudesni izlog, sačinjen od nedogledne pučine mora i nebeske vedrine bez oblačka i vala, vez broda na vidiku. To je svjetla pustinja i svim mogućnostima bogata praznina. A za mene tu se događaju neočekivane promjene i nevjerojatni prizori koje samo ja vidim i nad kojima prolaznost nema vlasti jer se rađaju i umiru u istom trenu, tako da između njihova postanka i nestanka nema ni najmanjeg razmaka i da vrijeme ne može između njih ubaciti svoju razornu klicu. Pojavljuju se i nestaju u jednom te istom bljesku; ne traju, i vječni su, jer se vječno mijenjaju i tako ne podliježu prolaznosti. To su projekcije koje nastaju u određenom trenutku, pod određenim uvjetima kada iskra našeg pogleda plane u dodiru sa kozmičkim ognjem vidika koji zemlja i more rasprostiru pred nama. U tim prilikama sve je od ognja, ali ognja raznovrsnog po svom porijeklu i njegovoj prirodi, i sposobnog za tisuću tisuća promjena i preobražaja. Te slike se ne pamte jer je svaka pojedina od njih sadržana u onoj koja dolazi poslije nje,tako da će na kraju sve biti, sa cijelom svojom snagom i smislom sačuvane u posljednjoj i onda kad ugasne naše oko, zajedno sa svojom iskrom".
"Kad god dođem u ovaj grad zapuhne me sa mora i sa kopna, iz vrtova, sa kuća i ulica nešto umiveno, dovršeno, savršeno i "skladno", a u razgovoru sa ljudima osjetim ponajčešće nešto sitničavo i neprijatno – mala pamet, jeftina ironija, i bezočno ogovaranje svega i svakoga. A pri tome oni se redovito slože svojim lokalnim govorom. (a da kojim? op., T.T.) Ponašaju se kao ljudi na karnevalu koji se u kostimima i pod maskama kreću slobodnije,izražavaju smjelije, i govore i rade ono što se bez maske i kostima ne bi nikad usudili učiniti i reći. Grčevito se drže svog dijalekta, da bi tako maskirani i kostimirani lakše i slobodnije mogli izraziti sve ono zavidno, tričavo i pakosno što žele reći o svom bližnjem. A od toga i taj njihov, inače zvučni i zanimljivi govor dobiva nešto nisko i nečisto, i mi ga slušamo sa nepovjerenjem i odvratnošću. (mislim da se radi o Dubrovniku, a ne Splitu ili Korčuli).
Zadnja Andrićeva rečenica je tako pakosna i nepristojna da je preskačem, op., T.T.)
"More je nevjerno tlo, a lađa na moru privremena, za nevolju kuća i nesigurna zaštita".
"Jutros rano, u samo svitanje, shvatio sam, čini mi se, Homerovu poredbu 'kao vino crveno more', i potpuno se uvjerio u njegovu vječitu točnost. Širinom Kvarnerskoga zaljeva tekla je široka, treptava rijeka jarkocrvenoga vina".
"Kao svakog ljeta što biva, prizor sve većeg razgolićavanja našeg gradskog čovjeka iskrsava pred nama na svakom koraku. Vrlo ih je malo koji se umiju u tome zaustaviti nešto prije granice neukusa. Naročito su žene nepametne, jer sve što čine, čine na svoju veliku štetu".
"Pokladna šala u bjelini. Ne mogu se smiriti na jednom mjestu, nego idem od prozora do prozora i promatram Dubrovnik pod iznenadnom navalom teškog, vlažnog snijega i more raščešljano i kudravo od jake bure, sa tankim, brzim valovima koji su po oštrim vršcima također bijeli kao da nose snijeg na sebi. Lokrum je naprašen snijegom kao perika vladika i gospara, a po obroncima Srđa i krovovima gradskih kuća leži debeli pokrov snijega kao na božićnim čestitkama. Najčudnije izgledaju parkovi i vrtovi oko kuća. Niske palme sa lepezastim lišćem su zatrpane… pinije i druga crnogorična drveća opuštaju grane pod snijegom i sasvim sliče na svoju gorštačku braću u Bosni. Naranča bogata zrelim plodovima sasvim je zasuta snijegom, ali tu i tamo pokazuje svoje voće sa vjernom sunčevom bojom. Sve je poremećeno i zbunjeno kao da se tijekom noći spustila iz zraka neka čudna bijela vojska i preplavila grad i okolicu. Sobarica u hotelu se smije i diže ruke put neba… otvara vrata na balkonu i nevješto, nasmijano… baca krpe mokrog snijega sa ograde na ulicu. I kao da goni rojeve skakavaca ona neprestano uzvikuje 'Ih! Pi!'".
"Sunce može značiti i uništenje. Na suncu misao postaje spora, elementarna i blijedi sve više do potpunog nestanka. Nagoni tijela rastu i gone neodoljivo ka svom zadovoljenju. Cio čovjek se prazni i troši i kad bi se sav predao suncu i sunčanju od njega bi na kraju ostala samo ljuska kao od prezrele i ispražnjene mahune ili od presvisloga cvrčka na borovoj kori" (cvrčak ljeti presvlači svoju "košuljicu" od hitina, op., T.T.)
"Zimi usred bosanske šume zavijane snijegom nije čovjek tako sam i jadan kao u martu mjesecu u sumračnoj sobi kojoj u prozorima cvili hladni dubrovački šilok, satire čovjeku živce, razara mir i donosi nesanicu i teške misli i neželjena sjećanja" (dubrovačke ožujske, tj. marčane bure nemaju veze sa toplim i vlažnim šilokom čestim u jesen i zimu. Andrić očito nije bio jak u meteorologiji, T.T.)
"Na obali mora. Sve je drveće manje više nagnuto u pravcu u kojem zimi puše bura. Jedino čempresi, crni i tanki govore cijelom svojom pojavom i stavom: 'Vidite kakvi smo mi, pravi i ispravni, nepokolebivi i dosljedni! Uvijek pravo i samo uvis!".
I to ponavljaju neprestano, nesposobni da išta drugo smisle i kažu, gluhi za sve što drugi govore, slijepi za sve što se oko njih događa, tako da su zaista dodijali i travki i drvetu, i moru i kršu svojom samodopadnom gordošću" (G. Andriću, Talmud kaže: "Pravednik je temelj svijeta").
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više