Slikari Ivana i Teo Trostmann

Ivana: Čini mi se ponekad da živimo u posljednjim vremenima…

Mora se priznati kako bračni ali i umjetnički par, Ivana Jovanović Trostmann i Teo Trostmann, Dubrovčani, unatoč svim nevoljama u kulturi i oko nje, djeluju skladno, ustrajno i nadahnuto, istina svatko okružen svojim motivima i njihovim doživljavanjima. Ne zaboravimo, otac Tea je, svakako, jedan od ponajboljih suvremenih hrvatskih umjetnika, akademski slikar Josip Pino Trostmann, autor kompleksnog opusa i iznimnog ugleda. Doista, nesvakidašnji trolist.

O svom najnovijem apstraktnom ciklusu, Ivana kaže: “Ovaj ciklus nazvala sam 'Vrtlog'. Podrijetlo i razvoj svemira (kozmogonija) doživljavam kao Božje djelo. Čini mi se ponekad da živimo u posljednjim vremenima i da taj nesklad i sklad, radost i tugu, spajanje i razdvajanje, mir i agresiju, zadovoljstvo i neurozu možemo izraziti i bojom i nebom i suncem. Svakako da je glazba daleko više stvorena za dočaravanje emotivnih i kompozicijskih fenomena negoli slikarstvo koje barata obojeni plohama… nebo postaje polje… a sunce promatrač života u likovnim stremljenjima autora koji proživljava trenutke mira i spokoja… nemira i poleta.“ Valja istaknuti kako je novi ciklus izveden u ulju i akrilu na velikim formatima, 160 x 150  cm i 120 x 150 cm. I u ovom ciklusu ističe se autoričin vrlo emotivan, strastven pristup motivu kroz snažan kolor ispresijecan energetskim gibanjima, turbulentnim mijenama, nezaustavljivim i nepredvidljivim. Novi ciklus karakterizira izrazita živost, potentnost volumena.

Teo Trostmann, nedaleko u atelijeru, istražuje osobitosti svakodnevnog, vaze i cvijeća, pogleda na otok u daljini, nekoliko plodova voća na stolu… Svaki pojedini cvijet u vazi bukti bojom, ističući se pored drugih, jednako živahnih, jakih boja, iznad stakla, jednostavnog, običnog oblika. Zrelost cvijeta, ploda, usporediva je sa zrelošću ljudskoga života, ponekad tako očekivana, katkada i ne dođe a ponekad je nismo ni svjesni. Zanimljive su i poticajne kombinacije motiva mrtve prirode s krajobrazom koji se nazire u pozadini, s odmjerenim kolorom, cvijet ispred otoka.

Valja istaknuti atmosferu koja okružuje motive, sve miruje, posvemašnja tišina natkrilila je cijeli prostor, tek rijetki mogu čuti kako latica cvijeta lebdeći  pada na stol. Možda se čuje i sat iz daljine, sve miruje. Svodi li se život na lelujavi pad latica, može li se mjeriti otkucajima nevidljiva sata, na kratkotrajnu ljepotu i cvijeta i ploda, na mir mora? Teo Trostmann slika vrijeme, čiji odraz opažamo svaki dan, u nevažnim sitnicama, u latici koja će uskoro pasti, u cvijetu koji će polagano izgubiti svoju žarku boju.

Miroslav Pelikan