Hrvatski Fokus
Društvo

Mungosi na otoku Mljetu

Istrijebivši glavninu malih životinja u slobodnoj prirodi, mungos se okomio na vinograde i voćnjake

Alojzije Frković: Mungosi na otoku Mljetu [(uz 90. godišnjicu introdukcije (uvođenja, op., T.T)] MONGOOSE ON THE ISLAND OF MLJET (on the occasion of the 90′” anniversary of its introduction)

SAŽETAK: S namjerom da s otoka ukloni prenamnožene zmije otrovnice kao stalnu opasnost po ljudsko zdravlje i stoku, Ministarstvo poljodjelstva u Beču početkom 20. stoljeća donosi odluku o introdukciji mungosa na otok Mljet. Prema tekstu “oglasa” tadašnjeg Kotarskog poglavarstva Dubrovnik, kojim se propisuje zaštita novo unesenog predatora, proizlazi daje introdukcija provedena 25. kolovoza 1910. na područje današnjeg NP Mljet. Unesenih 11 životinja, 7 mužjaka i 4 ženke, pripadaju vrsti sivi ili mali indijski mungos (Herpestes javanicus auropunctatus,), kao dokazano ponajboljeg tamanitelja zmija otrovnica iz porodice Cibetki. Dobro se aklimatiziravši i nesmetano se razmnažajući, mungos je kroz dvadesetak godina gotovo posve potamanio zmije otrovnice. Od tada njegov su plijen postale brojne vrste malih životinja, zavičajne i migratorne vrste ptica, a približivši se ljudskim naseljima, i domaća perad. Prenamnožen, poremetivši odnose medu drugim vrstama divljih životinja, mungos od 1949. ne uživa nikakvu zakonsku zaštitu. Svođenje na podnošljivo brojno stanje nije do sada dalo pozitivne rezultate. Ključne riječi: otok Mljet, sivi ili mali indijski mungos (Herpestes javanicus auropunctatus, introdukcija.

UVOD Na području Hrvatske nove vrste divljači stale su se naseljavati još od sredine prošlog stoljeća. U pravilu unašane su one vrste za koje su prema mišljenju mjerodavnih stručnjaka postojali sjedne strane povoljni biološki uvjeti, a s druge da se udovolji osnovna svrha introdukcije: imati više i raznovrsnije divljači, a otud i bogatiju lovnoturističku ponudu. Kada je u pitanju mungos, mali sisavac iz porodice Cibetki (Viverinae), iza njegova naseljavanja nisu stajali lovni interesi. Kako zmije (Serpentes) spadaju u osnovnu hranu mungosa, taje njegova osobitost bila odlučujuća da ga se naseli na otok Mljet, koji je bio bogat ovim gmazovima, posebno vrstama koje posjeduju zmijski otrov.  Za unesene mungose sve do nedavna nije se znalo ni podrijetlo, ni otkuda su, ni kada su uneseni te kojoj vrsti pripadaju (Car, 1967.). Više autora kao godinu unašanja mungosa na otok Mljet spominje 1909. (Macan, 1954., Tadić. 1971.). Tu godinu kao godinu introdukcije našli smo i u Enciklopediji Leksikografskog zavoda (Zagreb, 1965., knj. 3., str. 491.). Spominje se i 1911. (Rogić, 1953.), 1914., ali i neke ranije godine, a prema Enciklopediji lova (Beograd 1971.) “mungosi su naseljeni u 19. veku na dalmatinskim ostrvima “(!). Svrha ovog rada je, a u povodu 90. godišnjice introdukcije mungosa na otok Mljet, uz iznošenje nekih novih spoznaja iz sistematike i podrijetla unesene vrste, svrsishodnosti naseljavanja i suživota s drugim vrstama, dati odgovor na pitanje kada su i pod kojim okolnostima mungosi naseljeni na Mljet. Prema Sandersonu (1967.) pravi je mungos (Herpestes) jedan od najčešćih rodova od 12 utvrđenih vrsta, a spada u grupu Cibetki (Viverrinae). Luči krupnije azijatske vrste od sitnijih afričkih. Po vanjskom izgledu svi mungosi nalikuju kunama (Mustelidae). Bannikov i sur. (1971.) smatraju egipatskog ihneumona, poznatijeg pod imenom faraonski štakorov (Herpestes ichneumon, Mungos ichneumon), koja nastanjuje sjevernu Afriku i prednju Aziju, kao vrstu koja je, uz uspješno unašanje na jug Pirinejskog poluotoka, aklimatizirana i na hrvatskom jadranskom otočju. Opisuju ga kao zvijerku izdužena tijela na kratkim nogama, veličine domaće mačke, gusta sivomaslinastog krzna i oštrog njuha. To je, sudeći po svemu, ona vrsta koja je još u starom Egiptu, budući daje uništavala zmije i krokodilska jaja, veličana i štićena. Njihova balzamirana trupla, prema istom izvoru, nađena su u faraonskim Ono po čemu je Mljet (100,40 km2 ), kao naš najjužniji i najšumovitiji veliki otok istočnojadranskog arhipelaga poznat, je bez sumnje, prisuće mungosa. Da bi se zaštitili od zmija otrovnica, posebice od ljutog poskoka (pepeljuša, Vipera ammodytes)2, od čijeg je ujeda stradao velik broj stanovnika, a pogotovo sitna domaća stoka (Rogić, 1954., Tadić, 1971.), tadašnje Ministarstvo poljodjelstva u Beču početkom 20. st. donosi odluku da se na otok unese mungos. Posredstvom naših pomoraca, pošiljka je s ukupno 11 životinja, 7 mužjaka i 4 ženke nabavljena u Indiji, te najprije dopremljena do Trsta, a zatim 13. srpnja 1910. na Korčulu. Prihvatio ju je viši šumarski inspektor ing. Karlo Najed1y, pod čijim su budnim okom mungosi proveli nešto više od mjesec dana u posebnoj u tu svrhu podignutoj aklimatizacijskoj nastambi. Samo ispuštanje mungosa na otok Mljet obavljeno je 25. kolovoza 1910. Kako nije bilo gubitaka ni pri transportu, ni pri držanju u karanteni, svih 11 mungosa ispušteno je na lokalitetu “Na vodici” kod naselja Govedari unutar današnjeg Nacionalnog parka Mljet. Mjesec dana kasnije, točnije 21. rujna 1910. introduk Rudyard Kipling (1865.-1936.), engleski književnik, koji se rodio i dugo živio u Indiji. U svojim novelama i pripovijestima opisuje i životinje. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1907. godine: Poskok (pepeljuša, kamenjarka) zmija iz porodice ljutica (Vipcridae), najveća europska otrovnica. Hrani se miševima, gušterima i pticama. Svoje žrtve najprije otruje, a onda ih pojede. Na našim južnodalmatinskim otocima ženka rađa potkraj ljeta 10- 20 mladih. 1 “Oglas” Kotarskog poglavarstva Dubrovnik broj 21125 od 21. 9. 1910. po prvi je puta u obliku preslike izložen javnosti na Simpoziju Prirodne značajke i društvena valorizacija otoka Mljeta, Pomena, otok Mljet, 4.-10. rujna 1995. grobnicama! Kako uz zmije tamani miševe i štakore u nekim sjeveroafričkim zemljama, još ga i danas drže po kućama umjesto domaćih mačaka. Prema novijim istraživanjima (Tvrtković i Kryštufek, 1990.) nedvojbeno je utvrđeno da naš (mljetski) mungos pripada vrsti sivi ili mali indijski mungos (Herpestes javanicus auropunetatus), srodniku prije spomenutog faraonskog štakorova. Pripada izrazitim istrebiteljima zmija otrovnica, kojega je kao glavnog junaka u svojoj priči o Riki-tiki-tavi tako vjerno opisao engleski književnik R. Kipling. Njihovo naseljavanje u Zapadnu Indiju u svrhu borbe protiv zmija, uključujući i naočarku, dovelo je do neočekivanog rezultata: pretjerano razmnoženi mungosi stali su uništavati korisne i rijetke životinje te sitnu perad, tako da se na kraju trebalo boriti s njima samima. čija je popraćena posebnim “oglasom” Kotarskog poglavarstva Dubrovnik, kojim se uz obavijest o unašanju mungosa, “jedne vrste plazećih se mačaka”… “zbog uništavanja brojnih zmija” odlučno nalaže “da se te životinje zaštite”, a otud i “zabranjuje svako lovljenje, tamanjenje odnosno ubijanje i prodavanje životinje mungo”. Tjedan dana po ispuštanju (31. 8.) mungosi su primijećeni kod Solina, a u rujnu 1911. kod Porto Puma viđena je ženka s mladima (Tvrtković, 1995.). Kako su mu uz sitne glodavce, kao i u njegovoj postojbini, zmije postale glavni plijen, godine 1927. dva njemačka istraživača nisu mogla na cijelom otoku naći niti jednu otrovnicu (Macan, 1961.). To je ponukalo mještane susjednih otoka da i oni provedu naseljavanje, pa je tako godine 1923. mungos unesen na više lokacija na otok Korčulu (Vuković, 1949.), a ubrzo i na Šoltu (Tresić –Pavičić, 1936.). Mungos je danas još prisutan na otoku Hvaru, na poluotoku Pelješcu te na kontinetu u okolici Mostara (Tvrtković i Krystufek, 1990.). Kao zanimljivost Tvrtković (1995.) navodi daje neki trgovac Mateljan s Brača još 1926. godine veći broj mungosa s Mljeta izvezao čak u Venezuelu na obale Karipskog mora (Južna Amerika).

TJELESNE ZNAČAJKE, NAČIN ŽIVOTA I PREHRANA Svojim izgledom i veličinom sivi ili mali indijski mungos nalik je velikoj lasici (zerdav, Mustela erminea), od koje je nešto veći, jednobojne smeđesive dlake, srebrnastih vrhova. Na obrascima i podbratku dlaka mu je nešto duža i crvenkasta, dajući mu “faci” posebno obilježje. Poput drugih malih krznaša, izduženo vretenasto tijelo nose kratke noge. Glava mu je šiljata s malim ušima, a rep relativno dug, koji završava s čuperkom dlaka poput čufa. Pari se krajem zime, u veljači i/ili ožujku. Ženka nosi 60 dana, okoti 2-4 mlada koji sišu mjesec dana. I ženka i mužjak sudjeluju u podizanju mladih. Mladi su spolno zreli za devet mjeseci. Životni vijek mu traje 5-7 godina. Uplašeni nakostriješe dlaku, a u nevolji se glasaju cvilenjem nalik zvižduku. Plaha je životinja, lako je uglavnom aktivan noću, redovno se sreće i danju i za najveće ljetne žege loveći sitne štetne glodare te pretražujući tlo i nisko raslinje u potrazi za ptičjim gnijezdima. U to sam se i sam uvjerio u rujnu 1995. ugledavši usred podneva odraslog mungosa na šetnici uz mljetsko malo jezero kako u zubima nosi kosovicu. Naš mungos nema mirisne žlijezde poput ostalih predstavnika porodice Cibetki. Na svakoj šapi ima 5 prstiju i isto toliko kandži, koje, poput psa, ne može uvući. Mungosi su izvanredno brze i okretne životinje, a po svemu sudeć ubijanje zmija im je postalo navikom. Dok je po Bannikovu i sur. (1971.) ova vrsta imuna na zmijski otrov Sanderson (1967.) to opovrgava, smatrajući da njihova skoro potpuna sigurnost u napadu na zmije proizlazi iz brzine i ukorijenjenog ponašanja zmija. Suočen, sa zmijom, mungos je namjerno izazove da ga napadne brzim pokretom glave naprijed. U tom se trenutku on vješto izmakne, skoči i jednim ugrizom smrska joj lubanju. Usporedo s postupnim smanjivanjem broja zmija otrovnica, koje su mu u prvo vrijeme bile osnovna hrana, mungos prelazi na druge oblike prehrane. Uz sitne glodavce, miševe i štakore, guštere, kukce i njihove razvojne oblike, laki plijen su mu postale brojne zavičajne vrste ptica, posebice one vrste koje viju gnijezdo na tlu i/ili u niskom raslinju, ispijajući njihova jaja i ubijajući ptičad. Od njihova zuba nisu pošteđene ni migratorne vrste, koje ovaj otok posjećuju pri jesenskoj (manje proljetnoj) seobi, što se posebno odnosi na nekad brojna jata prepelice pučpure (Cotumix coturnix) i gaka kvakavca (Nycticorax nycticorax, radi se o maloj crnobijelosivoj  čaplji, skrovita noćna života koja se najčešće vida u sumraku kako pogrbljena miruje na grani uz slatku ili slanu vodu. Na Mljetu, za jesenske seobe, znali su ih toliko naloviti da su ih morali sušiti na dimu i tako sačuvati za jelo.
Istrijebivši glavninu malih životinja u slobodnoj prirodi, okomio se na vinograde i voćnjake hraneći se grožđem i smokvama, ne štedeći ni perad uz okućnice. Jednom riječju, mungosi su se do te mjere razmnožili da su poremetili odnose među drugim vrstama divljih životinja. O mungosovoj prehrani, posebice tamanjenju zmija otrovnica i načinu života kasnih 60-tih godina, snimljen je poseban dokumentarni film (Riječ je o filmu Otok mungosa u proizvodnji Lovćen filma iz Budve, snimljenom u koprodukciji s Budapest film-studio iz Budimpešte. Na Filmskom festivalu u Edinburgu film je osvojio jednu od prvih nagrada) (Macan, 1961.). Uspješno obavivši posao radi kojeg su unijeti, mungosi su, ako ne potpuno, onda u najvećem broju istrijebili otrovnice s otoka. U posljednjih 20 godina nije utvrđeno prisuće nijednog poskoka, a u zadnjih pola stoljeća nije registriran niti jedan ugriz otrovnice. Poluotrovnica, poput zrve ili zmaja (Malpolon monspessulanum), kao i nekih neotrovnica i dalje se vida na otoku, samo u daleko manjem broju nego prije unašanja mungosa.

SPRJEČAVANJE ŠTETA I SMANJIVANJE BROJNOG STANJA MUNGOSA

Zbog šteta, a kao posljedica mungosovog brzog razmnožavanja i širenja na cijeli otok, počevši od Drugog svjetskog rata, na Mljetu i drugim južnodalmatinskim otocima koje je naselio ovaj predator, provode se organizirane mjere zaštite. Prvom Naredbom o zaštićenoj i nezaštićenoj divljači i lovostaji iz 1949. godine, mungos je uvršten u nezaštićenu divljač kojega su ovlaštenici prava lova mogli nesmetano loviti tijekom cijele godine, a svi ostali “u svom dvorištu i potkućnici bilo kojim načinom osim vatrenim oružjem”. U prvom poslijeratnom razdoblju, a na inicijativu i u organizaciji Lovačkog saveza Hrvatske, među članovima otočkog lovačkog društva tamanjenje mungosa stimulirano je natjecateljskim bodovima i/ili novčanim nagradama. Godine 1959. na jugozapadnom dijelu otoka Mljeta, približno na području unutar granica današnjeg NP Mljet, odstrijeljeno je ili na druge načine stečeno preko 300 mungosa, da bi se nekoliko godina kasnije, radi ukidanja  novčane stimulacije, taj broj smanjio na jedva stotinu jedinki (usmeni podatak lovca iz Goveđara), ali uz izuzetak tih i još nekih kritičnih godina (jaka suša, niske temperature i snijeg)” rijetko je koje godine ukupni mortalitet dosegao visinu prirasta. U odnosu na štete, a u vezi s tim i smanjivanja, brojnosti mungosa, stanje ni danas nije bitno drukčije. Iako i dalje s tretmanom nezaštićene divljači (posebnim Pravilnikom o lovostaji (Narodne novine br. 123/99.) zabranjeno je loviti ženku kad je visoko bređa i dok vodi sitnu mladunčad), interes za lovljenje mungosa je sve manji i pored činjenice daje postao prava napast za žitelje i lovozakupnike. Ne postoje materijalni dokazi da je ovom predatoru išta naudila prije desetak godina nekontrolirano unesena divlja svinja (Susscrofa), kao mogući prirodni neprijatelj.

Uz lovce, koji ih odstreljuju pretežito u skupnim lovovima ili na dočeku u sumrak u lovu na korisnu divljač, love ih i ribari (na vrše!), ali i sami poljoprivrednici koristeći najrazličitija sredstva i načine lova. Znatan broj mungosa strada na cestovnim prometnicama, ali i od šumskih požara tijekom Jjctnog razdoblja. Gustoća naseljenosti ovog predatora vidno je smanjena za velikih šumskih požara 1917. i 1927. godine.
ZAKLJUČNE Kako do sada poduzimane mjere zaštite protiv šteta od mungosa nisu dale dovoljno učinkovite rezultate, na temelju Zakona o otocima (Narodne novine br. 34/99.) nadležno će ministarstvo morati provesti odgovarajući postupak za, ako ne uklanjanje, onda barem osjetljivije smanjivanje brojnog stanja mungosa. U budućnosti više će pozornosti trebati posvetiti i dosad nekontrolira ukidanja novčane stimulacije, taj broj smanjio na jedva stotinu jedinki (usmeni podatak lovca iz Govedara). Uz lovce, koji ih odstreljuju pretežito u skupnim lovovima ili na dočeku u sumrak u lovu na korisnu divljač, love ih i ribari (na vrše!), ali i sami poljoprivrednici koristeći najrazličitija sredstva i načine lova. Znatan broj mungosa strada na cestovnim prometnicama, ali i od šumskih požara tijekom ljetnog razdoblja. Gustoća naseljenosti ovog predatora vidno je smanjena za velikih šumskih požara 1917. i 1927. godine. “Zmijožder” mungos na promidžbenoj naljepnici ugostiteljskog objekta iz Sobre. ali uz izuzetak tih i još nekih kritičnih godina (jaka suša, niske temperature i snijeg)” rijetko je koje godine ukupni mortalitet dosegao visinu prirasta. U odnosu na štete, a u vezi s tim i smanjivanja, brojnosti mungosa, stanje ni danas nije bitno drukčije. Iako i dalje s tretmanom nezaštićene divljači (posebnim Pravilnikom o lovostaji (Narodne novine br. 123/99.) zabranjeno je loviti ženku kad je visoko bređa i dok vodi sitnu mladunčad), interes za lovljenje mungosa je sve manji i pored činjenice daje postao prava napast za žitelje i lovozakupnikc. Ne postoje materijalni dokazi da je ovom predatoru išta naudila prije desetak godina nekontrolirano unesena divlja svinja (Sus scrofa), kao mogući prirodni neprijatelj. NAPOMENE na unašanju stranih vrsta na ovaj otok, budući da bi ono moglo lako ugroziti izvornu prepoznatljivu faunu (Tvrtković, 1995.).

Teo Trostmann

Povezani članci

Budućnosti nema bez prošlosti

HF

AFORIZMI – I Kumrovec sveučilišni grad

HF

Spoznaja

HF

Oni su

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...