“Lik mržnje”: povjesničar upozorava na kanonizaciju kardinala Stepinca
Stepinac je bio zagrebački nadbiskup od 1938. do 1960. Kritičari ga optužuju da je sklopio pakt s fašistima. Ipak, Ivan Pavao II. Proglasio ga je blaženim. Međutim, kanonizacija miruje. U intervjuu povjesničarka Marie-Janine Čalić objašnjava zašto misli da je to ispravno.
S kanonizacijama i proglašenjima blaženima u Katoličkoj Crkvi, usput rečeno, stvari ne idu baš najbolje. Sveti papa Ivan Pavao II. (1920.-2005.) kritiziran je jer je imenovao Theodora McCarricka nadbiskupom Washingtona, a nešto kasnije i kardinalom, iako su u to vrijeme već kružile glasine o seksualnom kršenju Amerikanaca. Osnivač Schönstatt pokreta, otac Josef Kentenich (1885.-1968.), već bi mogao propasti u proglašenju blaženim. Optužen je za zlouporabu ovlasti i napade. Poseban je slučaj hrvatskog kardinala Alojzija Stepinca (1898.-1960.). Obustavljen je postupak njegove kanonizacije. Münchenska povjesničarka Marie-Janine Čalić (58) u jednom intervjuu objašnjava zašto je crkveni čovjek toliko kontroverzan.
- Profesorice Čalić, Alojzije Stepinac bio je zagrebački nadbiskup od 1937. do svoje smrti 1960. Kritičari ga optužuju da je sklopio pakt s fašističkim ustaškim režimom koji je bio na vlasti u Hrvatskoj od 1941. do 1945. godine. Što je?
– Stepinac nije bio fašist niti odlučni pristaša ustaškog režima; ali Katolička Crkva i režim imali su zajedničke interese. To je uključivalo ultra-nacionalizam, odlučno protivljenje boljševizmu, odbijanje ujedinjenja južnoslavenskih naroda u zajedničkoj jugoslavenskoj državi i antisrpski stav.
- Kako je ustaški pokret gledao na crkvu?
– Ustaški režim promatrao je katoličanstvo kao nacionalnu religiju u velikohrvatskoj državi – i dao je crkvi privilegiran položaj, sličan Francu u Španjolskoj. To je za mnoge katolike bilo važno utoliko što su osjećali da su u kraljevini Jugoslaviji u nepovoljnijem položaju u odnosu na srpske pravoslavce. To može objasniti i zašto je Stepinac čestitao ustašama na uspostavi Nezavisne Države Hrvatske i, u travnju 1941., dva tjedna nakon dolaska Ante Pavelića na vlast, svećenstvu poslao okružnicu u kojoj je pozvao na podršku novom režimu.
• Ustaše su sudjelovale u istrjebljenju europskih Židova koje su izveli njemački nacionalsocijalisti i progonili manjine poput Srba i Roma koji žive u Hrvatskoj. S obzirom na ove zločine, kako biste opisali Stepinčev položaj?
– Kao barem ambivalentan. Tu i tamo prosvjedovao je protiv neodrživih uvjeta u deportacijama Židova i Srba, ali nikada nije načelno protiv toga.
• U svojoj biografiji objavljenoj 2017. godine odvjetnica Claudia Stahl piše da je Stepinac podržavao one kojima je potrebna i progonjeni.
– Povremeno je vodio kampanju za spašavanje Židova krštenih kao katolici, posebno djece. Ali nikada nije podigao glas protiv planiranog istrjebljenja Židova i drugih etničkih skupina. Također se nikada nije javno distancirao od ustaškog režima.
• Bi li to imalo ikakve koristi?
– Stepinac je bio zagrebački nadbiskup, predsjedatelj Biskupske konferencije i bio je zadužen za cjelokupno katoličko vojno pastoralstvo. Kao najviši predstavnik Crkve u Hrvatskoj, mogao je barem zaustaviti sustavni progon Srba od strane pripadnika Katoličke Crkve.
• Na primjer, gdje?
– Bilo je istinskih propovijedi mržnje protiv manjina iz redova svećenstva ili odgovarajućih članaka u katoličkom tisku – Stepinac je mogao protiv toga. Njegova šutnja posebno je teška s obzirom na prisilno preobraćenje 250.000 pravoslavnih Srba na katoličanstvo. Bio je svjestan svega toga, ali gurnuo je svaku odgovornost u stranu.
• Je li Stepinac promijenio smjer kad je rat završio?
– Nedugo prije sloma fašističke države, u pastoralnom pismu u ožujku 1945. napisao je da će se Crkva i dalje zalagati za neovisnu Hrvatsku. Crkva je također pomogla ratnim zločincima da napuste zemlju. Ante Pavelić nikada nije morao odgovarati na sudu.
• Stepinac, s druge strane, zna. Već 1946. novi komunistički vladari doveli su ga na sud. Je li bio pijun na pokaznom suđenju?
– Naravno da je proces imao političku komponentu. Željeli su dokazati korupciju Crkve i moralnu superiornost komunizma. Jer je Crkva u to vrijeme bila jedina još uvijek djelujuća oporba Titinom režimu. Međutim, proces se također trebao pomiriti s masovnim zločinima u kojima su sudjelovali predstavnici Katoličke Crkve.
• Papa Ivan Pavao II. proglasio je Stepinca 1998. blaženim – između ostalog, u odnosu na šest godina zatvora nakon suđenja i kasniji kućni pritvor do njegove smrti 1960. Koji su motivi, po vašem mišljenju, imali ulogu u tome?
– Stepinac je simbol nacionalnog razmišljanja, katoličke Hrvatske, a također se smatra odlučnim protivnikom komunizma.
• Što vaše poslovanje sa Stepincem otkriva o Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj?
– Crkva se u Hrvatskoj nikada nije stvarno pomirila sa svojom prošlošću niti se čak ispričala zbog svog nedoličnog ponašanja. Umjesto toga, održava opasnu vezu s ekstremnom desnicom i etničkim nacionalizmom do danas. Ona vodi kampanju da hrvatska vojska usvoji krilaticu “Spremni za domovinu”, koju su ustaše učinile popularnom.
• Papa Franjo zasad je obustavio postupak Stepinčeve kanonizacije. Što ako je hrvatski kardinal na kraju ipak postao svetac?
– Stepinac je figura mržnje prema mnogim Srbima. Vidjeli bi se potvrđenim u činjenici da je srpski narod još uvijek progonjen i da se od njega mora braniti. Istodobno, kanonizacija bi mogla izazvati veliku frustraciju među onima koji žele postići socijalnu ravnotežu između Srba i Hrvata. U početku je poziv za proglašenje Stepinca uglavnom dolazio iz krugova simpatizera ustaša. Iza vjerskog zahtjeva – s tim mora biti jasno – kriju se čvrste političke namjere.
