Dokumenti se odnose na djelovanje Alfreda Rosenberga
U biblioteci Die Zeit des Nationalsozialismus [Vrijeme nacionalsocijalizma], poznate izdavačke kuće S. Fischer objavljeni su dnevnici koje je od 1934. do 1944. vodio Alfred Rosenberg, jedan od vodećih nacionalsocijalista i „Hitlerov glavni ideolog“ (kako glasi naslov Rosenbergove biografije koju je napisao Ernst Piper). Uvodom i znanstvenim aparatom dnevnike su popratili povjesničari Jürgen Matthäus (United States Holocaust Radovi_49.indb 270 19. 1. 2018. 11:02:06 271 Ocjene i prikazi Memorial Museum [USHMM], Washington) i Frank Bajohr (Institut für Zeitgeschichte [IfZ], München). Pored ostalog, oni donose izuzetno vrijedne nove informacije o razmišljanju najužeg vodstva Trećeg Reicha o sudbini Jugoslavije u satima, danima i tjednima nakon puča u Beogradu 27. ožujka 1941. godine, odnosno o stvaranju Nezavisne Države Hrvatske u tome vremenu. Knjiga, opskrbljena s jednom kartom i deset slika, sadrži četiri glavna dijela: uvod (str. 9.-116.), kritički obrađen tekst dnevnika (str. 117.-523.), dokumente koji se odnose na Rosenbergovo djelovanje (str. 525-611) i dodatak s popisom kratica, bibliografijom te kazalima (str. 613-650). U podužem uvodu Matthäus i Bajohr čitatelju daju tek sažetu skicu Rosenbergova života (str. 11-15) jer je on u historiografiji već opširnije obrađen. Posebno se naglašava široka lepeza Rosenbergovih funkcija u okviru nacionalsocijalističkog sistema. Osim pozicije službenog stranačkog ideologa, od kraja dvadesetih sve je više prisvajao područje vanjske politike, 1933. doista je preuzeo vođenje Ureda vanjske politike Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke (NSDAP), iste je godine postao Reichsleiter, a sljedeće opunomoćenik Führera za cjelokupno svjetonazorsko školovanje i odgoj NSDAP-a, dok je 1941. utemeljio Institut za istraživanje židovskog pitanja i postao opunomoćenik za centralno uređenje pitanja istočnoeuropskog prostora (str. 13.-14.). Drugi dio uvoda koncentrira se na karakteristike samoga dnevnika (str. 16.-28.) koji je, pored puno opširnijeg Goebbelsova, jedini značajniji izvor takva tipa koji se može pripisati ličnosti u samome vrhu Nacionalsocijalističke stranke (str. 18.). Posebno je zanimljiva sudbina Rosenbergovih dnevnika nakon 1945., što je posljednjih godina izazivalo senzaciju u svjetskim medijima, a time se bavi treći dio uvoda (str. 29.-39.). Naime, iako su dnevnici trebali biti dokazni materijal tijekom Nürnberškog procesa, oni već tada nisu bili dostupni Rosenbergovu odvjetničkom timu. Štoviše, ispostavilo se da je pred sâm kraj suđenja Fred Niebergall, američki voditelj Odsjeka za kontrolu dokumenata na Nürnberškom procesu, opunomoćio Roberta Kempnera, člana američkog tužilaštva i nekadašnjeg činovnika u pruskom Ministarstvu unutarnjih poslova koji je 1933. bio otpušten iz službe, da preuzme brojne izvorne dokumente „u svrhe istraživanja i studija, za pisanje i za predavanja“ (str. 30.-32.). Kempner je na temelju toga protuzakonito prisvojio i u svome domu u SAD-u do kraja života 1993. godine zadržao brojne izvorne materijale, među njima i Rosenbergove dnevnike. U više od četiri desetljeća Kempner je samo jednom opširnije publicirao (1949. u časopisu Der Monat) izvatke iz spomenutog izvora, koji su se ticali Rosenbergova neprijateljskog držanja prema kršćanskoj religiji i crkvama u Trećem Reichu, ponajprije zbog osporavanja tadašnjih tvrdnji nacističkih apologeta. Da su dnevnici u Kempnerovu privatnom vlasništvu, bilo je poznato samo nekolicini osoba, među njima i Hans-Güntheru Seraphimu, koji je 1956. objavio fragmente iz godina 1934./1935. i 1939./1940., sačuvane u kopijama koje su bile dostupne u Amsterdamu i Göttingenu. Kempnerovi nasljednici htjeli su nakon njegove smrti predati USHMM-u izvorne materijale koji su tada bili u kaotičnom stanju; do službenog preuzimanja 2001. već je dio njih nestao ili su ga prodali antikvari, a Rosenbergovi dnevnici predani su USHMM-u tek 2013. godine, zahvaljujući akciji Ministarstva domovinske sigurnosti SAD-a (str. 32.-37.). Četvrti dio uvoda (str. 40.-58.) bavi se Rosenbergovim položajem u nacionalsocijalističkom sustavu, njegovim antisemitizmom od početaka političkog djelovanja neposredno nakon kraja Prvog svjetskog rata, a pogotovo njegovom ulogom u pripremi zločinačkih mjera prije napada na SSSR u prvoj polovini 1941. godine. Posljednja dva poglavlja bave se Rosenbergovom ulogom u okupiranim krajevima Istočne Europe nakon početka operacije Barbarossa do početka 1942. godine (str. 59.-90.), a u njima urednici ovoga izvora najviše prostora posvećuju Rosenbergovu značajnom udjelu u procesu formacije „konačnog rješenja“ i njegovu sukobu s Himmlerom oko nadležnosti u spomenutim područjima. Ipak, dnevnici su vrlo nejasni u krucijalnim pitanjima koja se tiču holokausta (str. 82.), pri čemu urednici zagovaraju strukturalističku interpretaciju nastajanja „konačnog rješenja“, čije podrijetlo objašnjavaju konvergencijom različitih faktora, a ne snažnom ličnošću nacističkog diktatora (str. 72., 74., 81.). Nažalost, drugim temama koje se ne tiču „vrućih pitanja“ njemačke historiografije, kao što su njemačko-sovjetski odnosi i holokaust, a u dnevniku su više (primjerice, odnos Njemačke i Rumunjske) ili manje (primjerice, razaranje Jugoslavije i stvaranje Nezavisne Države Hrvatske) spominjane, urednici u uvodu ne posvećuju ni riječi. Iako su dnevnici već digitalizirani i transkribirani na internetskoj stranici USHMM-a, to, dakako, ne može zamijeniti ovo kritičko izdanje jer je kontekstualizirano uvodom i popratnim dokumentima te opskrbljeno znanstvenim aparatom. I staro Seraphimovo izdanje, kako je istaknuto u uredničkoj predbilješci (str. 91.), baziralo se na teško čitljivim kopijama i stoga obiluje pogreškama. Međutim, moguće je da će u budućnosti biti pronađeno još dijelova dnevnika jer za određene vremenske periode i dalje postoje praznine (str. 37.-38.). S obzirom na najrazličitije funkcije koje je Rosenberg obavljao u vremenu kada je vodio dnevnik, ne iznenađuje da su njegovi zapisi vrlo raznovrsnog karaktera. Najčešće su to kratki osvrti (prožeti antisemitskim, rasističkim i ciničnim komentarima) na dnevnopolitičke događaje i ljude s kojima se susretao, kratke bilješke o razgovorima ili pismenoj korespondenciji s osobama od političkog, društvenog, vojnog ili dr. značenja, kao i o knjigama koje je čitao. Velikim dijelom zastupljene su i teme kršćanskih crkvi u Trećem Reichu koje Rosenberg smatra jednim od glavnih svjetonazorskih neprijatelja. Naravno, na prvom su mjestu po važnosti njegovi zapisi o razgovorima s Hitlerom, čija mu je otvorena potvrda važnija od ičega (v. npr. str. 222.), oko aktualnih tema, pri čemu isprva prevladavaju vanjska politika i svjetonazor, a nakon izbijanja rata pitanja vojnih sukoba i okupacijske politike. Budući da su dnevnički zapisi formulirani na najsažetiji i stoga nerijetko izražajno čudan ili, pak, jezično posve neispravan način, što jasno otkriva Rosenbergovu rascijepljenost između želje da prenese vlastita razmišljanja budućim naraštajima i averzije prema vođenju dnevnika (kako sâm kaže, „Abneigung zu Tagebüchern“, str. 279.), dnevnici će najviše koristiti kao riznica sažetih, ali vrijednih informacija o najrazličitijim temama. Raštrkane na raznim mjestima tako se mogu naći kratke Rosenbergove bilješke o Jugoslaviji i njenim političarima. Primjerice, u veljači 1935. spominju se Hitlerova vanjskopolitička razmatranja o položaju Jugoslavije između Italije i Mađarske (str. 168., slično i u rujnu 1936., str. 207.) te Rosenbergov plan da posjeti regenta Pavla Karađorđevića (str. 175.), krajem travnja 1936. govori se o trgovinskim pregovorima s Jugoslavijom (str. 182.), u prosincu 1936. o posebnim Göringovim vezama s Jugoslavijom (str. 227.), a u listopadu 1938. o Velizaru Jankoviću i Milanu Stojadinoviću (str. 262.). Hrvatska se prvi put spominje u rujnu 1940., kao „dio između Italije i Mađarske“ koji „mora udariti u jaču njemačku skupinu“ (str. 345.). Međutim, zasigurno najvažnije i najvrednije informacije pruža serija zabilješki koje potječu iz, za jugoslavensku monarhiju, sudbonosnih dana od 28. ožujka do 11. travnja 1941. (str. 364.-366., 368.-371., 374., 376., 378.) jer je tada Rosenberg, uvijek željan u dnevniku istaknuti vlastita postignuća, u neposrednoj Hitlerovoj blizini i bilježi njegova razmišljanja o Jugoslaviji u tome vremenu. Rosenbergovo je sudjelovanje u događajima započelo uvečer istog dana kada se dogodio puč u Beogradu (27. ožujka), kako pokazuje zabilješka koju je unio u dnevnik sljedećeg dana: „Jučer me usred konstitutivne sjednice Instituta za istraživanje židovskog pitanja Führer pozvao iz Frankfurta na Majni u Berlin. Schaub je učinio [!] vrlo tajanstvenim na telefonu: trebao sam sve otkazati, zrakoplov je odmah bio poslan, više ne može reći. Povezao sam stvar s beogradskim pučem, ali sam također mislio na Rusiju, budući da i ovdje stvari ‘plutaju’. Kada sam navečer došao u Kancelariju Reicha, ondje sam već zatekao Keitela. Führer meni: imali ste ranije jednu količinu podzemnih veza, imate li ih još s Hrvatima? – Odgovorio sam, negdje oko 1933. bili su kod nas različiti hrvatski aktivisti. Slijedom naše službene vanjske politike, ali nisu bili podupirani. Neki su stoga postali oprezni, drugi otputovali u Ameriku. Određene gospodarske veze su se održale. Imena i dr. mogu navesti Führeru do 28. u podne. – Svi smo bili jedinstveni da su Srbi napravili popriličnu političku glupost. Mislio sam, problem 600.000 Nijemaca je onda ponovno akutan. Führer: Da, oni moraju ponovno Reichu. – Razgovor je onda došao na formulaciju u proklamacijama slobode za Hrvate.“ Posljednja rečenica, dakle, potvrđuje ostale izvore da je Hitler već tada, isti dan kada je izvršen puč, planirao stvoriti „slobodnu“ Hrvatsku kao sredstvo uništenja Jugoslavije iznutra. Zatim Rosenberg bilježi da je Maček posljednji put u studenom 1939. pokušavao stupiti u kontakt, ali ga je on odbio, kao i da će sada s njime veze obnoviti Walter Malletke, djelatnik u Rosenbergovu Uredu vanjske politike s kojim je Maček prošle godine bio povezan. Konačno, ključno je da u podne 31. ožujka Rosenberg preuzima inicijativu od Ministarstva vanjskih poslova i naglašava Hitleru da će Malletke morati biti „konkretan“, odnosno u razgovoru zagarantirati „slobodnu hrvatsku državu“, na što je Hitler pristao da se može „konkretno izgovoriti“, ali se (kako je Rosenberg zabilježio sljedeći dan) njegovo ime nije smjelo spominjati (str. 368.-369.). To je jasan dokaz Hitlerove strategije potpune kontrole iz sjene u svim ključnim pitanjima, gdje se drugima samo naizgled dopušta slobodnije djelovanje, pa tako i u planu stvaranja marionetske Hrvatske koji je započet 27. ožujka. U vrijeme kada je Malletke pregovarao s Mačekom (o čemu je već pisao Bogdan Krizman, bez znanja ovog izvora), Ministarstvo vanjskih poslova uspjelo je izolirati Rosenberga, pa on nije bio pravovremeno obaviješten o propasti pregovora. U konačnici je 11. travnja zabilježio: „Da je Maček tako jadno podbacio, valja veoma žaliti, sad u Zagreb ulazi Ante Pavelić, dovle podupiran od Talijana. Ima to također svoje mračne strane, iz odanosti prema dotičnom vanjskopolitičkom pravcu učiniti neškodljivima sve protivnike tih država“ (str. 378.). Izgubljena bitka protiv Ministarstva vanjskih poslova nije teško pala Rosenbergu jer mu je Hitler 2. travnja povjerio („Rosenberg, sad je stigao Vaš veliki trenutak!“) vođenje Ureda koji će se baviti „predviđenim razvojem na Istoku“ i čiji su planovi uključivali takve postupke da ih Rosenberg nije htio zapisati u dnevnik, ali je zabilježio da ih „neće nikad zaboraviti“ (str. 372). Ostatak dnevnika, od početka prvog zadatka koji se ticao „centralnog uređenja pitanja istočnoeuropskog prostora“ u travnju 1941. do veljače 1943., ispunjen je (doduše, sve manje kako je taj prostor bio ugroženiji i što se više smanjivao) bilješkama o okupiranim područjima u Istočnoj Europi te razgovorima s nacističkim i vojnim dužnosnicima oko spomenute teme (str. 379.-474.), da bi zatim, do kraja 1944., više riječi bilo o sve lošijem vanjskopolitičkom i unutarnjopolitičkom položaju, sukobu s drugim moćnim nacistima (poput Bormanna) i uništenju Njemačke uslijed kojega se Rosenberg povlačio u misli o „slavnoj“ prošlosti (str. 475.-523.). I ovdje čitatelj može naći zanimljivih zabilješki, poput posljednjeg razgovora s Rudolfom Hessom prije njegova leta u Škotsku u svibnju 1941. (str. 385.), bijesnih ispada o Mussolinijevu padu u srpnju 1943. i „bezvrijednom“ talijanskom sujdleovanju u ratu (str. 475.-476., 478.-479.), kao i o „izdajničkom“ atentatu na Hitlera 20. srpnja 1944. (str. 509., 511.). Znanstveni aparat u ovome kritičkom izdanju dobre je kvalitete, ali mu se može predbaciti nekoliko stvari. Kratice riječi u dnevnicima urednici nisu razrješavali (za razliku od akronima), niti ih ima u popisu kratica, što može predstavljati manji problem čitateljima kojima njemački nije materinski. Kazala su korisna, ali može se naći nekoliko imena koja se u dnevnicima spominju, a ondje nisu navedena (primjerice, Friedrich Meinecke). Urednički komentari koji prate dnevnike uglavnom su kratke bilješke o osobama koje se spominju i koje je često teško identificirati te ukazuju na sve dijelove koje je Kempner publicirao, a rjeđe daju objašnjenje događaja na koje se Rosenberg referira ili sekundarnu literaturu o dotičnoj problematici. Težište urednika svakako je na ratnim događanjima, što pokazuju dokumenti priloženi na kraju knjige (str. 525.-611.). Naime, od 23 takva dokumenta, tri su iz međuratnog, a svi ostali iz ratnog razdoblja te ponajviše ukazuju na Rosenbergove antisemitske i antiboljševičke stavove, kao i na njegovo sudioništvo u holokaustu i zločinima na okupiranim područjima u Istočnoj Europi. Unatoč tomu, sigurno je da će se Rosenbergovim dnevnicima koristiti istraživači kako ratnog, tako i međuratnog perioda, a bit će nezaobilazan izvor za one koji istražuju okolnosti nastanka Nezavisne Države Hrvatske u travnju 1941. godine.
Alfred Rosenberg, Die Tagebücher von 1934 bis 1944. Herausgegeben und kommentiert von Jürgen Matthäus und Frank Bajohr, Frankfurt am Main: S. Fischer, 2015., 650 str.
