Tebi, koji si u svako doba znao kako se za slobodu bori
NA SPOMEN KAZIMIRU KATALINIĆU (4. 3. 1927. – 31. 12. 2018.)
(Pjesma u prozi)
Tebi, dragi prijatelju, koji si otišao rano, a nije Ti bilo znano da još traje i novi žovot daje od slobode blago – još nerasprodano.
Tebi, koji si znao i želio, htio ne samo svoju, već u pravednomu boju i slobodu hrvatskome rodu te riječju i djelom čovječanstvu cijelom.
Tebi ovaj stih u dan tužan, tih.Tebi, koji od nas već ode u tamu grobne slobode, a još vidio nije da se hrvatski barjak i nad Katedralom vije.
Tebi, suborcu, vođi i mirotvorcu, domoljubu što već i na života rubu svijeće životu je palio, koji si uz vjeru i muku i svoju ruku u oganj bitki stavio, ne mareći što se tu i najčvršći čelik slobode kalio. Na tugu našu još veću, nisi imao sreću da sudbina Ti bude slobodna Domovina.
U zemlji tuđoj i čežnji sve luđoj za Domovine slobodom, Ti si po tami hodom krčio slobode staze a po kojima i danas hrabri Ti prijatelji gaze. Poneki i iz života ode te ostaju oni, kojima smrtno zvono dan i noć zvoni, ali suze ne roni.
Tebi, koji si u svako doba znao kako se za slobodu bori, udes je zao na vrata pokucao. A Ti bi baš sve od sebe dao da si i bolan ostao, da bitke za tuđe probitke privedeš kraju.
Pravednici i Božjom voljom s nama ne ostaju, već odu u smrti vječnu slobodu. A sloboda nikome ne svane ako i pokoja kaplja krvi na tlo ne pa’ne. Ona polako hoda pa i do Naše Lijepe prelazi puteve slijepe. I stiže sve željama bliže. Već se i u mraku čuje, jer ONA tu je! S nama, u nama vidljiva svima, jer jedino Ona snagu ljubavi ima. A Ti si za Nju noću i danju zadnju žrtvovao sanju da bez rata pokuca i na vrata Hrvata. Tebi, prijatelju, što si u tuđini, u zoru ranu sve nas napustio, a nisi mogao niti izustio hvalu ni molitvu svetu što sloboda sviće i srećom bit će čovjeku a i djetetu malu.
Tebi, koji si do zadnjega daha života i u nevolje zlu samo Hrvatskoj slobodu želio i život na njenom tlu, nek moja zahvala Bogu za sve što nam je dao i daje – i preko tvog groba traje!
Već tužne godine dvije Tebe u tuđini crna zemlja krije. Tvoj grob svima dostupan nije. Sad Argentina Tvoja je zadnja domovina. Ako i jest daleko, srce nam odano, meko, zaboravu se ne poda. Pamte se Tvoja djela i misli o slobodi, knjige i riječi, savjeti, vlastiti primjer borca i mirotvorca . Svi suborci i prijatelji te štuju. Makar u mislima, gdje samo istine ima, Tvoj život i daleki grob posjećuju. I eto, na današnji dan, 31. prosinca dvije i dvadesete, dana Tvoje smrti se sjete. Tad u život zazovu sanja Ti rukovete pa čak i laste na Katedrale krovu.
Nek ovaj današnji dan i u povijesti Hrvata bude makar samo spominjan!
Dragom prijatelju i suborcu KATALINIĆ KAZIMIRU da i u tuđoj zemlji počiva u miru!
