Hrvatski Fokus
Aktualno

Duh dobrote lebdi nad Hrvatskom

Izgladnjeli pokisli pas, što čuva ruševine kuće i čeka svojeg gospodara je simbol naše opstojnosti

 

Ovi razorni potresi na Banovini, što se osjećaju (drmaju) u Zagrebu i puno dalje probudili su u ljudima, naročito u običnom, normalnom “malom” čovjeku, sve ono najbolje, u njegovoj nutrini, ljubav, empatiju, zajedništvo…, iz čega se rađa nada  i vjera za bolje sutra i za našu zajedničku svjetliju budućnost. Kolone punih automobila, kombija, tegljača, ljudi s lopatama, torbama, vrećama, potrebnih stvari za život, ostanak i opstanak jure prema Banovini, u Petrinju, Sisak, Glinu, i ostale zaseoke banovinske stradale u potresu. Mediji izvješćuju kako se i fondovi i računi pune, novčanim sredstvima, ne samo iz Hrvatske, nego susjednih država, Europe i svijeta, naročito od tamo gdje ima naših ljudi. Veliko srce ima naš čovjek (građanin) gdje god bio, kad vidi i čuje kako u Domovini ljudi stradavaju od prirodnih i inih nepogoda, Tako je uvijek bilo, tako je sada i tako bude.

Sve se to događa u božićno vrijeme, pred kraj godine. To je vrijeme darivanja, svođenja računa, opraštanja, pokajanja, poniznosti, skromnosti, dobrote i ljubavi prema bližnjemu, u normalnim vremenima. Ovo sada više nije  novo normalno, uzrokovano pandemijom COVID-a 19, ovo je novo novonormalno, uzrokovano potresom, jačine 6,4 po Richteru.

Gledajući snimke i kadrove s Banovine kud je potres haračio, čovjeku se stvori slika i na mah pomisli: Apokalipsa. Hiroshima, Smak svijeta i pomisli na bijeg iz ovog pakla, što brže, što daje. Međutim, zasvijetli žaruljica u glavi: Ne. Više nikad ne bježati sa svojega. Bježali su pred Arkanom, JNA, srpskim osvajačima, što su prijetili klanjem, ubijanjem, silovanjem, otimanjem, protjerivanjem. Porušili su im kuće. Odnijeli sva njihova dobra, što  se nositi  i voziti moglo, opustošili i zagadili čitav prostor. Banovina je postala spaljena  zemlja. Banovci su se razbježali diljem Hrvatske, Europe i svijeta. Nakon veličanstvene pobjede  Hrvatske vojske, nakon Oluje, nakon predaje cijelog srpskog vojnog korpusa, izvojevane genijalnom vojnom strategijom i taktikom hrvatskih generala, Banovina je oslobođena. Spaljenu zemlju trebalo je oživjeti. Napravili su to, iako ne dovoljno, jer iz vrha države nije bilo sluha za njihove potrebe.

Nadali su se bit će bolje. Htjeli su zadržati svoju mladež, mlade školovane ljude, njihove obitelji i sav njihov potencijal. I onda jednog jutra zagrmilo ispod zemlje. Rušilo se sve što nema čvrste temelje. Toga je puno, jer nije bilo sredstava da se izgradi po standardima, na kojima potres lomi zube. Ostalo je ipak nešto. To će biti jezgra, mislili su ljudi, potpomognuti lokalnim i državnim političarima. Obećana je pomoć u svemu. Jutro će biti bolje. Neke će se stvari posložiti. Problemi će biti jasniji. Odmah će se krenuti u sanaciju, zbrinjavanje potrebitih i obnovu gradova, sela i zaseoka.

O, da! Čovjek snuje, a Bog odlučuje! Drugi dan oko podneva novi, dosad najjači potres. Sve se porušilo. Ima mrtvih i ranjenih. Totalni kaos. Slom. Apokalipsa. Nema struje. Nema vode. Nema hrane. Nema lijekova. Nema kreveta. Nema deka. Nema kuće. Nema stana. Nema doma. Kud god se okreneš ruševine. Hirošima! Dresden! Zapomaganje, jauci, vrisak, uznemirenost, bespomoćnost, bezglavost, otupjelost neizmjerna tuga, tjeskoba, panika… suze teku same od sebe.

I odjednom više nisu sami. Sa svih strana, iz cijele Hrvatske i šire, dolazi im pomoć, u ljudstvu, tehnici, hrani, odjeći, obući… Dolaze pojedinci, skupine, udruge, savezi, sportaši, umjetnici, političari, predsjednici. Stižu poruke ohrabrenja od prijatelja i “neprijatelja”. Nema veze. Svaka je pomoć dobro došla, kako sinoć reče biskup Vlado Košić. Ljudi se mijenjaju, pa i oni koji su Banovinu svojatali, okupirali i opustošili. U te promjene je teško povjerovati, pogotovo kad još u nekim ušima odzvanja znakovit vojvodin govor u Glini.

Nadamo se da se nešto takvo više nikad ne će ponoviti. Vremena se mijenjaju. Ljudi se mijenjaju. Svijet se mijenja. Nadajmo se na bolje. Čovjek čovjeku ne bi trebao biti vuk, nego brat, prijatelj i drug. U svakom ljudskom biću trebali bi vidjeti sebi jednakog i ravnopravnog, po svim odrednicama koje čovjeka čovjekom čine. To se sada čini utopija, ali ubrzo bi to mogla biti stvarnost. Čovjek bi trebao postati mjerilo svega, nužno potrebnog za normalan život. 

Taj i takav čovjek prepoznat je sada na Banovini, u gradu, mjestu, selu i zaseoku. Svi oni imaju jednake osnovne  i egzistencijalne potrebe. Svi oni zaslužuju jednaki tretman, pri pružanju pomoći, zbrinjavanju, osposobljavanju, vraćanju u život. Materijalno će se nadoknaditi. Izgraditi će se kuće, staje, stanovi, ceste, trgovi, bolnice, domovi zdravlja, crkve i kapelice. Donacije stižu, stručnih i vrijednih ruku ima. Dobre volje ima. Vremena nema. Najveća pomoć treba svakom čovjeku, da se sredi sa samim sobom i svima oko sebe, da preboli gubitke, kakvi god oni bili i da krene naprijed, sa spoznajom kako nije sam. Treba razumjeti ljude koji ne žele sa svojeg ognjišta (posjeda), unatoč tome što im je sve porušeno, nemaju gdje biti, spavati, niti si spremiti jelo. Oni će radije umrijeti nego otići sa svojega. To je naš čovjek. Rodna gruda je rodna gruda. Dom je dom. Njihova stoka im znači više nego smještaj u hotelu s 5 zvjezdica. Ne samo materijalno. To je njihov život.

Izgladnjeli pokisli pas, što čuva ruševine kuće i čeka svojeg gospodara je simbol naše opstojnosti. Kad toga nestane i kad nestane dobrog duha što se nadvio nad Hrvatskom, stvorenog od stotine tisuća dobrih volje, suosjećanja, prijateljstva i ljubavi, nestat će Hrvatska. Opet smo svi zajedno. Nažalost, kao i uvijek velika tragedija nas je ujedinila. Poplave, potresi, Domovinski rat…, ali i velika sreća uspjesi naših športaša, Janica i Ivica Kostelić, Mundijal u Moskvi, rukometaši, rukometašice, tenisači, vaterpolisti… Imamo veliki razlog da stvorimo trajno i čvrsto zajedništvo: to je naša Domovina Hrvatska, koja se ne razvija i ne raste kako bi mogla i trebala. Znamo zašto je to tako. Pojedinci na vrhu vlasti i pri vlasti su uglavnom gledali sebe i svoju korist, na štetu ostalih i cijele države. Dosta je toga bilo. Hrvatska nije ničija prćija. Hrvatska smo  svi mi, u nesreći i sreći, u dobru i zlu.

Ankica Benček

Povezane objave

Tko prijeti smrću Marinku Čavari?

HF

Polemika s ‘crvenim’ fratrima i svećenicima

HF

Dani Stjepana Babića

hrvatski-fokus

Rowenta Smart Force

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više