Hrvatski Fokus
Znanost

Tajni život morskih pasa

Psi ne žele jesti ovčetinu i pelikana, a jedan pas je odustao od jedenja ronioca

 

Čarobna, fantastična knjiga pravog znanstvenika i zaljubljenika u plave dubine A. P. Klimleya čita se u jednom dahu jer je pisana jednostavnim jezikom, sažeto, iskreno, dokumentarno i duhovito. A. Peter Klimley rođen je 1947. u White Plainsu, država New York. Obitelj je ljetovala oko zaljeva Peconic, istočni dio Long Islanda i tamo je kao dječak Peter lovio plave rakovice na rubovima močvara, hodao po školjkama… Kao mladićak Peter je satima uživao u promatranju načina života tropskih ribica. Odličan športaš, tj. plivač u srednjoj školi i na sveučilištu napravio je pun pogodak studirajući biologiju. Kao dvadesetogodišnjak promatra iz kaveza od običnih žica ponašanje morskih pasa. U zatvorenom zaljevu ga znima ponašanje tzv. limunskih morskih pasa ako krene na njih kamufliran u kita ubojicu (kamufliran u orku izrezanom šperpločom i bijelim prugama na crnoj podlozi); psi koji su bili ravnodušni na njega dok je nosio  ronilačko odijelo, zauzimaju agresivan stav videći ga kao malenoga orku (koji ću naknadno opisati kako izgleda). Mornarica financira istraživanja ponašanja i navika morskih pasa, jer mornari, ali i piloti znaju upasti u daleke morske vode.

Zanimljiva je ideja bila odašiljati psima frekvencije kita ubojice, pri čemu su munjevito nestajali, čak prekidajući hranjenje. Buka ih također dosta smeta, primijetio sam (T.T.) da je smanjenje prometa u obalnoj Hrvatskoj dovelo do prilaženja većih riba obali, ne samo pasa (pretežno modrulja), već i sabljarki i dr. Put u Meksiko je bio uzbudljiv, Kalifornijski zaljev nešto veći od Jadranskoga mora (160.000 km2), ali uži i plići, jedinstven je po miješanju voda tropskoga i umjerenoga pojasa. Španjolska prekrasna imena nose i pusti otoci Espiritu Santo (Sveti Duh), Las Animas (Duše), San Jose i Arenitas – pješčane banjice.

Morski psi mlatovi sa čekićastom glavom (prevoditelj ih zove jaram, više mi zvuči kao bračni jaram) tu se u blizini strmih podvodnih bazaltnih planina nastalih od vulkanske lave okupljaju u nepreglednim jatima od više stotina životinja. Autora je zanimalo zašto se taj fenomen događa i prvo je pomislio da se tu radi o nečemu povezanom sa parenjem tih riba; tim više što su jata u dubini bila uglavnom sastavljena od ženki. Slične su i “svadbene povorke” cipala u jadranskim lukama, ali autor je ustanovio da se parenje događa rijetko, te da su mužjaci bliže obali. Dominantna ženka nastojala je u kruženju zauzeti centralno mjesto, pri čemu je vršila prijeteće plivanje u izvrtanju i polusaltu, a mnogi su mlatovi imali tragove ugriza ispod njuške. Zrele ženke su veličine oko 220 cm, dok je mužjak oko 185 cm. Njihova usta nisu golema kao u bijele psine. Šarolikost tropskih riba se gubi na dubini, gdje već na 20 m prevladava modri i zeleni spektar. Klimley je ronio na dah do 30 m dubine i plivao u jatu pasa da bi ih snimao razmaknutom dvostrukom kamerom radi određivanja veličine i spola mlatova. Boce sa kisikom su smetale jatu, pa je bježalo, a bez prilaženja nije se moglo istraživati ih. “Savjesni” Amerikanci su natjerali autora da uplati životno osiguranje prije ekspedicije. Jedan od kolega je otplivao malo dalje od barke radi fiziološke potrebe, te je videći ispod sebe jato mlatova u oduševljenju pozvao ekipu da zaroni. Ne mogu reći da razumijem ronioce, planinare i posebno speleologe, ali kod njih barem postoji neka logika, za razliku od mnogih fobija koje prate zarazne bolesti.

Klimleya je zanimalo koliko morski psi koriste elektromagnetizam zemlje u svojem plivanju (tj. orijentaciji). Naime njihova njuška ima otvore pune žlundre nalik fiziološkoj otopini, a tijelo je hrskavičnjača svojevrsna baterija, tako da znaju osjetiti i u mulju skrivenu ribu. Mlatovima su motkama i ostima na leđa zabijali šiljke sa trakicama da ih razlikuju, ali i da pomoću odašiljača prate njihovo kretanje. Noću su mlatovi napuštali otok, plivajući prema pučini individualno, te je očito da su išli u pravoj crti ne orijentirajući se prema dnu, niti prema nebeskim tijelima.

Sami bazaltni grebeni imaju svoj magnetizam, često protivan Zemljinom. Veća opasnost je bila od jakih morskih struja, ili krive procjene rezervi kisika kod izranjanja nego li od pasa. Čudno je kako nakon razdoblja cvjetanja fitoplanktona dotad gotovo prazno more biva napučeno kitovima, mlatovima, kornjačama, plavim sabljarkama, doradama koje dolaze u masama istim pravcem. Svega nekoliko desetljeća kasnije Klimley sa tugom ustanovljava da mlatova zbog preobilnog izlova gotovo pa nestalo (u zadnjih 100 godina broj mlatova se smanji za više od 70 %, osobito u Sredozemlju i Kalifornijskom zaljevu!).

Klimley se iskreno divi i fasciniran je tim savršeno dizajniranim bićima. Nakon ugodne hrane i društva u Meksiku valjalo je u blizini San Francisca otići na otok Južni Farallon, gdje su kolonije tuljana i gdje se gnijezde ptice. Trebalo je vremena i živaca da se navikne gledati bijele psine kako žderu tuljane, ali i da se ovlada napravama od teodolita (određivanje točnoga mjesta napada bijele psine na tuljana), kompjutora (jako bitnih za bilježenje, analizu, simulaciju), te suvremenih odašiljača koji mogu mjeriti temperaturu u želucu morskoga psa, u moru oko njega, te čak i dubinu na kojoj se kreće.

Ustanovio je da psi ne žele jesti ovčetinu (sa odašiljačem u mamcu), da ne žele jesti ni pelikana, da je jedan pas odustao od jedenja ronioca.

Bijele psine imaju rete, tj. međusobno isprepletene vene i arterije koje mozgu i mišićima osiguravaju dovoljno krvi i kisika u hladnim vodama. Bijela psina veličine oko 5 do 6 m pojede tuljana dimenzija krupnoga čovjeka u 3 zalogaja za nekoliko minuta. Oni čekaju tuljane na mjestima gdje ulaze (izlaze) u vodu, te pojedu većinom neiskusnu mladunčad, jer tuljan se drži dna mora. Psina napada sa dna kamuflirana tamnom bojom leđa i okomito izranja zagrizajući tuljana i daveći ga. Veće vrste tuljana, morske slonove i Stellerove morske lavove koji mogu opasno ogrebati i ugristi ne napadaju često. Morskoga slona psina ne će vući sa sobom i topiti kao tuljana, već zagristi dok ne iskrvari. Veseo događaj se zbio kada su iz kalifornijskoga akvarija uz ganuto mnoštvo i TV ekipe (čak i helikoptera) pustili u prirodu mladunče bijele psine veliko samo 1,5 m. Za oproštaj je bebica skoro odgrizla ruku stručnom radniku u akvariju. Radijus kretanja psina može biti do Havaja. Zabavno je bilo na sastanku svjetskih stručnjaka za morske pse na kojem je Klimley iznio hipotezu da psine,koje zbog svoje veličine mogu nanijeti jedni drugima teške ozljede imaju radije običaj u svađi oko plijena usporedo se mimoilaziti i lupati repom po vodi izlazeći van vode i do 180 cm.

Onaj koji jače lupa repom je pobjednik;što ne znači da je jači i veći, možda je samo gladniji. Ipak,iako je plijen preobilan za jednoga oni ne love u grupi! Tomu se dio stručnjaka usprotivio, neki čak i podrugljivo (kao peseki daju jedan drugome 5 za dobar ulov!), ali se pametnim prijedlogom rasprava uz ugodno piće produžila u baru do jutra. Za podsjetiti je da uz odijelo Klimley nosi majicu sa likom morskoga psa. Zanimljivo je da Klimley posjetivši klaonicu goveda radi uzimanja mamaca za morske pse gotovo postao vegetarijanac zgrozivši se onim što je tamo vidio! Opisivanje napadaja bijele psine na tuljane nije emotivno neutralno; promatrač osjeća empatiju prema inteligentnom sisavcu tuljanu, te dozu tjeskobe. U svijetu postoji oko 400 vrsta morskih pasa (chondrichthyje); oni imaju hrskavičnu kralježnicu od gumenastog i mekog kalcijevog fosfata! Prvi znak propadanja ribarstva u svijetu je taj da je u ulovu ribara sve manje starijih riba,ribe ne dospiju dozreti!

Baldbridge i J. Williams u čkanku iz 1969. zastupaju tezu da je većina napada pasa nastala u obrani teritorije ili zbog ometanja u udvaranju. Prijeteći stav morskoga psa je kada su mu prsne peraje više okrenute prema dolje,nos uzdignut,a leđa pogrbljena (dakle, ako ga vidite takvoga, išuljajte se tiho uz ispriku op., T.T.).

Ukupan broj napada (zabilježenih, op., T.T.) morskih pasa u svijetu je oko 50, od čega na bijele psine otpada 7,2 godišnje. Većina napada ne završava smrću (vidi: International Shark Attack). Samo u SAD-u bilo je 1999. godine 40.000 poginulih u automobilskim sudarima, 14.000 mrtvih od pada, 791 čovjek se utopio, 296 udavilo se u kadi, 72 je usmrtio grom, 220 je poginulo jašući konja,50 je stradalo od insekata, 10 od pasa! Osobno sam morskog psa vidio u prirodi samo jednom, u okolici Šibenika 1992. godine kada su dva primjerka (5 – 6 m) valjda bili dezorijentirani jakim jugom sijekući valove kao torpeda.

Izlov morskih pasa je silno porastao, do te mjere da je SAD čak zaštitila neke vrste. Zaštitom morske vidre opet su se vratile važne šume alga, jer vidra uništava ribe, školjke i ježeve koji jedu alge. Tako se smatra da bi i morski psi koji jedu tuljane na taj način smanjuju štetu koju bi prebrojni tuljani radili ribljem fondu. Morski psi sporo rastu, sporo spolno sazrijevaju i imaju mali broj mladih, tako da bijelih psina na Farallonskim otocima nema više od 24, a uz cijelu obalu Južne Afrike 1000. Klimley je iskreno zabrinut za svoje “pseće” ljubimce koje smatra prevažnom karikom u morskom hranidbenom lancu. Oni postaju žrtva praznovjerja Kineza koji smatraju da je morskopseća peraja afrodizijak,do uporaba ruževa, balzama, krema za sunčanje i ukusne hrane.

https://www.gastrobajter.com/2018/01/01/morski-psi-od-siromaskih-jela-i-specijaliteta-u-gurmanskih-restoranima-do-namirnice-opasne-po-zdravlje-3/

To se zove pasja sudbina!

Teo Trostmann

Povezane objave

Bayer AG okupirao Europu GMO hranom

HF

Znanstveni skup o Vladimiru Varićaku

HF

Koje je zdravo povrće?

HF

Trideset godina poslije – Osvajanje jezika (1)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više