Velikosrpske aspiracije su ostale i nakon Miloševićevog pada, ali uz druga sredstva
„Kada se pažljivo prouče materijali, transkripti i svjedočenja, posebno sa suđenja Slobodanu Miloševiću, jasno se vidi kako je iz Beograda pokrenuta propagandna mašinerija koja je Hrvatsku prikovala za ustaštvo i genocid nad Srbima. Ta propaganda je bila veoma uspješna na početku rata. No, sada su stvari mnogo jasnije i nema dvojbe da je Beograd pokrenuo ratnu mašineriju i da je bio nadmoćan u odnosu na sve ostale aktere“, objašnjava u razgovoru za Lupigu Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji. Zbog njenog nedavnog svjedočenja u Haagu, kod mnogih je ponovno „zaslužila“ status srpskog državnog neprijatelja. Sonja Biserko osnivačica je i predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji. Dugi niz godina, od sredine sedamdesetih do početka rata radila je u diplomaciji, od čega više od pet godina kao predstavnik u organizacijama Ujedinjenih naroda. Tu je karijeru okončala 1991. godine kada je podnijela ostavku zbog nezadovoljstva politikom Slobodana Miloševića. Ubrzo se prometnula u žestoku kritičarku vlasti, a s kritikama je nastavila i nakon Miloševićevog pada. To joj je uz njen antiratni angažman donijelo nebrojenu količinu prijetnji, o čemu će i govoriti u intervjuu za Lupigu. Godine 2010. hrvatski predsjednik Stjepan Mesić odlikovao je Sonju Biserko Redom kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom za ”osobit doprinos u borbi za ljudska i građanska prava hrvatskog i ostalih manjinskih naroda u Republici Srbiji te izgradnju temelja za normaliziranje odnosa između Hrvatske i Srbije”. Takva počast kod djela srbijanske javnosti dočekana je nož, a zbog njenog nedavnog svjedočenja u Haagu, kod mnogih je ponovno „zaslužila“ status državnog neprijatelja.
- Svjedočenjem u tužbi Hrvatske protiv Srbije za genocid tijekom devedesetih izazvali ste žestoke reakcije u Srbiji. Novinski naslovi, način citiranja Vašeg svjedočenja, bez sumnje, Vas gotovo optužuju za veleizdaju. Poznati su nam Vaši stavovi, no ipak dobro je čuti tu razliku između općeljudskog i nacionalnog. Postoji li nešto što bi u jeziku politike bio „ljudski interes“ naspram „nacionalnog interesa“? Kako doživljavate tu dualnost?
– Međunarodni sud pravde je primarno sudsko tijelo UN-a, dakle međunarodne zajednice od gotovo 200 članica, i on postoji već gotovo 70 godina. Njegove članove bira Opća skupština UN-a i Vijeće sigurnosti na prijedlog država članica (uključujući i Srbiju), a prema Statutu Sud predstavlja “glavne oblike civilizacije i najvažnije legalne sisteme svijeta”. Njegova glavna funkcija je da presuđuje u pravnim sporovima među državama. Dakle, moje pojavljivanje pred tim Sudom je u skladu s tim ciljevima i postavlja se pitanje kakvi su razlozi onih koji osporavaju moje pojavljivanje pred tim najvažnijim međunarodnim sudom. Svjedočenje u Haagu je u kontinuitetu sa svime što sam radila posljednja dva desetljeća i dulje. Mnogo sam radila na tomu da razumijem razloge tako brutalnog raspada Jugoslavije. Pokušala sam se izmaći emocijama i impresijama koje uglavnom dominiraju kada je riječ o interpretaciji devedesetih. Mlađi istraživači su počeli istraživanja s mnogo većom emotivnom distancom, što je dobro. Ja sam svjedokom i na neki način sudionikom svega što se događalo. Znači, imam i taj neposredni uvid u rasplet, ali sam se potrudila da razumijem i širi kontekst. O tomu sam mnogo i pisala i govorila tako da u Haagu nisam rekla ništa novo. Osim toga zarekla sam se da ću govoriti istinu pred tim Sudom. Ne znam kako će taj proces završiti, ali to je svakako bila prilika da se čuje i jedna i druga strana. Možda to jednog dana posluži i kao početak raspetljavanja inače veoma složenih odnosa između Srba i Hrvata. Moje bavljenje raspadom Jugoslavije usmjereno je na razumijevanje tog procesa i iznošenje istine koliko je to moguće.
Nema dvojbe da je Beograd 1991. pokrenuo ratnu mašineriju i da je bio nadmoćan u odnosu na sve ostale aktere
• Za očekivati je da ste po istom ključu dobili potporu u Hrvatskoj – medijsku pažnju, izraze podrške, nova (i stara) prijateljstva? Događa li se to?
– Nisam očekivala nikakvu podršku, ali pretpostavljam da su reakcije u Hrvatskoj bile manje-više pozitivne. Mislim da je sam početak rata, posebno u Hrvatskoj, nekako maglovit. Haaški tribunal nije podigao optužnice protiv vrha JNA i nitko iz same Srbije nije osuđen za rat u Hrvatskoj. Ipak, kada se pažljivo prouče materijali, transkripti i svjedočenja, posebno sa suđenja Slobodanu Miloševiću, jasno se vidi kako je iz Beograda pokrenuta propagandna mašinerija koja je Hrvatsku prikovala za ustaštvo i genocid nad Srbima. Ta propaganda je bila veoma uspješna na početku rata. No, sada su stvari mnogo jasnije i nema dvojbe da je Beograd pokrenuo ratnu mašineriju i da je bio nadmoćan u odnosu na sve ostale aktere.
Godine 2000. bije došlo do distanciranja od Miloševićeve politike i napuštanja velikosrpske ideologije
• Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji ste osnovali 1994. godine, u vrijeme rata, ali ste posebno kritični postali prema Srbiji nakon pada Miloševića. Koje su Vaše osnovne zamjerke novim vlastima?
– Promjene iz 2000. godine bile su samo na površini. Vlast su preuzele iste snage koje su dovele Miloševića. Dakle, nije došlo do distanciranja od Miloševićeve politike i napuštanja velikosrpske ideologije. Aspiracije su ostale, ali uz druga sredstva. Podjela Bosne i Kosova ostala je kao trajna orijentacija. Kosovo je tek nedavno skinuto sa dnevnog reda, dok je Bosna još uvijek talac takve politike Beograda. Na unutarnjem planu nije došlo do suštinskih promjena kada je riječ o promjeni sistema, ali je nacionalizam dobio novu formu koja je pogubna za samu Srbiju. Srbija je u procesu, kao i sve ostale zemlje nasljednice, stvaranja novog državnog i nacionalnog identiteta. S obzirom da je stari vrijednosni sistem propao, novi je okrenut veoma konzervativnom modelu. U tome Srpska pravoslavna crkva ima važnu ulogu. U stvaranju referentnog sistema, ni prva ni druga Jugoslavija nisu našle mjesto u tomu. Preskočen je čitav 20. vijek. Negiranje Jugoslavije je negiranje samog sebe, jer nemoguće je misliti budućnost bez poznavanja neposredne prošlosti. Okretanje Srbije Europskoj uniji zahtijeva i promjenu vrijednosnog sistema, što će biti dugotrajan proces koji zahtijeva temeljne promjene kulturnog obrasca i obrazovnog sistema. Srbija je kao i većina zemalja, bez obzira na deklarativno zalaganje za koncept ljudskih prava, etnička država koja isključuje sve manjine. Ne postoji inkluzivna državna politika. Bez pritiska EU-a, međunarodnih organizacija i civilnog društva ne mogu se očekivati značajnije promjene u tom pravcu. Zato je ogromna odgovornost na društvu i svakom pojedincu – pluralizam je moguć samo uz sudjelovanje države i društva.
- Koliko je danas utjecaj nekih institucija i organizacija, poput SANU-a, Crkve ili političkih stranaka promijenjen u odnosu na devedesete?
– Te institucije su bile i ostale dominantne. One se najsporije mijenjaju. Sadašnji predsjednik SANU-a, na primjer, ulaže velike napore da marginalizira Ćosićevu liniju u SANU-u. Međutim, do sada nije bilo javnog distanciranja od te linije i njihovog pogubnog utjecaja na devedesete. Partije se polako orijentiraju na EU, ali njihova istinska orijentacija je još uvijek upitna. Još uvijek nedostaje suštinska orijentacija na promjene: tržišnu privredu, pluralizam i toleranciju. Radi se o eliti koja nije pokazala sposobnost da vodi zemlju i pogotovo da se zalaže za širi društveni interes. S jedne strane, imate stalno pozivanje na nacionalni interes, a s druge pak sebičnost i usko partijske interese.
• Izgleda da društvena odgovornost nije bila jača strana institucija u bivšoj zemlji. Koliko je to moglo utjecati na jačanje ratne opcije? Je li se ona pojavila kao rezultat takvog odnosa ili je bila u pitanju manipulacija od strane političkih elita, što je teza na koju se sve češće nailazi?
– Bivša Jugoslavija je dostigla nivo koji je mogao biti solidna osnova za promjene. O Jugoslaviji treba misliti kao projektu koji je bio okvir za emancipaciju svih naroda bivše Jugoslavije. I što je najvažnije ona je definirala granice republika država u kojima su sve države nasljednice međunarodno priznate. Znači, Jugoslavija je imala svoju historijsku funkciju. Ne treba zanemariti ni njen modernizacijski potencijal. Mnogo je manje pluralnosti danas nego sto je bilo u Jugoslaviji posljednjih 15 godina. Kako god se Jugoslavija ocjenjivala, mora se poći od nje. Ona je polazište za sve.
• Vaša dugogodišnja diplomatska karijera daje nam za pravo postaviti pitanje – je li je europska i svjetska, a pri tom se misli uglavnom na američku diplomacija, imala „duple“ komande? Je li vodila jasnu politiku prema tadašnjoj Jugoslaviji, ili je imala „skrivenu“ agendu?
Milošević i Srbija su 1991. bili bahati i samouvjereni
– Često se govori o raznim urotama protiv Jugoslavije, a to je naročito prisutno u Srbiji. Mislim da prije svega treba poći od međunarodnog konteksta tog vremena. Pad berlinskog zida i kolaps komunizma bili su tektonski poremećaj, ne samo za zemlje socijalizma, već cijeli planet. Samo se to drugačije odrazilo na razne zemlje. I drugačijim tempom. Mislim da je danas mnogo jasnije o kakvom procesu se radi. Rušenje jednog međunarodnog poretka još uvijek nije dovelo do novog. U tom općem metežu nije se mogla očekivati sustavna politika međunarodne zajednice prema Jugoslaviji. Kolaps SSSR-a bio je mnogo veći izazov za zapadnu međunarodnu zajednicu. Jugoslavija je kolateralna šteta raspada SSSR-a. SAD su izbile kao jedina supersila, što je trajalo desetak godina. A onda su za nove pozicije počele da se bore i nove zemlje kao što su Indija, Brazil, Kina, Njemačka. Kada je riječ o Jugoslaviji, nije bilo interesa da ona nestane, ali politika Miloševića je neminovno dovela do njenog brutalnog raspada. Kada to tvrdim mislim prije svega na činjenicu da zapadna zajednica nije dovoljno ozbiljno shvaćala jugoslavensku krizu, mada je bilo dovoljno upozorenja, kao što su izvještaji CIA-e i slično. Svu je pažnju koncentrirala na SSSR s obzirom na vojni, prije svega nuklearni, potencijal te zemlje. To je dalo manevarski prostor Miloševiću za pohod na Jugoslaviju. To je velika tema za razmatranje. Miloševićevo odbijanje Haaškog sporazuma o novom aranžmanu Jugoslavije (konferencija u Haagu iz 1991. godine) počivalo je na razumijevanju da Srbija ima vojnu nadmoć nad drugima i da će kratkim ratom uspjeti vratiti Jugoslaviju pod svoju dominaciju, ili će uzeti “ono što njoj pripada”. To nerazumijevanje međunarodnih prilika dovelo je do poraza Srbije. SAD su zaustavile stvaranje velike Srbije. Drugi važan moment je solunski skup EU-a iz 2003. godine, kada je donijeta odluka da se svim zemljama Balkana, koje to žele, omogući članstvo u EU-u. Mislim da je to historijska odluka jer su uvjeti i kriteriji koje je EU definirao za sve zemlje omogućili postupne, sporove i bolne, promjene. Taj okvir (EU i NATO) po prvi put u suvremenoj historiji stavlja Balkan pod isti krov. Ujedno, to je i jedina garancija za oporavak tih zemalja, njihovu stabilizaciju i trajni mir. Unutarnji kapaciteti, kako stvari sada stoje, pokazali su se nedovoljnim za neophodne reforme.
- Helsinški odbor stoji iza uvođenja nastave o ljudskim i manjinskim pravima u Vojvodini? Koji je cilj ove inicijative, zašto se sprovodi samo u Vojvodini i hoće li se projekt proširivati geografski, kao i u smislu školskog programa? Kakve teškoće očekujete? Koji su još projekti takve vrste na vidiku?
– Vojvodina je uvijek bila i ostala europska regija. U obje Jugoslavije spadala je u najrazvijenije regije. Osvajanje Vojvodine od strane Srbije traje čitav 20. vijek, i još traje. To se svodi na kontinuiranu promjenu njene demografske strukture. Vojvodina je uvijek bila izrazito multietnička sredina sa visokim stupnjem tolerancije i suživota. Nažalost, pretrpjela je etničko čišćenje i devedesetih. Danas je ona većinski naseljena Srbima. Međutim, srpski nacionalisti osporavaju njeno pravo na autonomiju jer u tomu vide separatizam i mogućnost zahtjeva za novom državom. Zato je fokus svih vlada nakon petog listopada 2000. i dalje na Vojvodini. Ona se još tretira kao ratni plijen. To je naravno iluzija nacionalista. Vojvodina ima potencijal, ali to je sada prilično zatomljeno politikom Beograda. Projekti Helsinškoga odbora su bili usmjereni na stvaranje uvjeta za tolerantniji suživot i integraciju manjina u širu političku zajednicu. Trenutačno tamo djeluju brojne ekstremne grupacije koje su usmjerene na potpuno ukidanje vojvođanske autonomije. To je najveći učinak aktualne vlade. Naša suradnja s pokrajinskim institucijama je konstruktivna. Imamo veoma dobru suradnju. Smatramo da je obrazovni sistem ključ za promjene koje su neophodne kada je riječ o toleranciji i pluralizmu. - Možda je stereotipno, ali svejedno Vas moram pitati o stalnim nacionalističkim napadima koje trpite – kako se od takvih prigovora branite, imate li podršku javnosti, što Vam daje snagu…?
– Ja se od toga uopće ne branim. Imam podršku nekih NVO-a, međunarodnih organizacija, manjina i raznih drugih dijelova društva s kojima samo radili i za čija prava smo se zalagali. Ovakav angažman zahtijeva uvjerenje i upornost.
• Na kraju, recite nam kako stoji suradnja između Helsinškog odbora za ljudska i manjinska prava u Srbiji i onih u Zagrebu i Sarajevu?
– Suradnja helsinških odbora bila je mnogo dinamičnija devedesetih. Dok je postojala Međunarodna helsinška federacija često smo se sretali na raznim forumima. Ta suradnja je danas manja, ali vjerujem da će u budućnosti ponovno biti relevantna. Regionalna suradnja na kojoj inzistira EU tek će dobiti na zamahu. U tom smislu mislim da će i civilni sektor (koji je to radio i do sada) imati još značajniju ulogu i mjesto.
