Hrvatski Fokus
Religija

Ivan Protulipac – prvi ubijeni hrvatski emigrant od strane Udbe

Prvi ubijeni hrvatski emigrant i prvi koji je nakon 47 godina našao vječni mir u svojoj domovini

 

Ovog siječnja obilježavamo jednu u nizu hrvatskih tužnih obljetnica. Naime, 31. siječnja 1946. godine u Trstu je od zločinačke ruke Titove jugoslavenske Udbe ubijen jedan od najznačajnijih pripadnika Hrvatske katoličke akcije – predsjednik Hrvatskog orlovskog saveza (HOS-a) a potom Velikog križarskog bratstva (križara) dr. Ivan Protulipac. Obilježavamo 75. obljetnicu ovog tužnog i tragičnog događaja, ujedno i obljetnicu prve žrtve iz redova hrvatske političke emigracije. Dr. Ivan Protulipac bio je prvi od 76 ubijenih (1946.- 1989.), uz brojne uspješne i neuspješne otmice te nekolicinu nestalih čije su sudbine nepoznate, iako se zna da su u njihovoj sudbini prste imali agenti Udbe. Nažalost, još uvijek nemamo potpune odgovore na sudbine brojnih znanih i neznanih hrvatskih žrtava! Tko je bio ovaj znameniti hrvatski čovjek, domoljub i mučenik?

Ivan Protulipac rođen je u Hrnetićima – Karlovac, 4. srpnja 1899. godine. Župa sv. Martina u  Hrnetićima, u kojoj je rođen, najstarija je na području Karlovca. U popisu najstarijih župa Zagrebačke nadbiskupije spominje se 1334. godine, a sadašnja župna crkva sv. Martina podignuta je polovicom 18. stoljeća. Uz crkvu veže se sakristija u kojoj se nalazi grobnica čuvenih plemenitaša Patačića.

Protulipac je gimnaziju završio u rodnom gradu. Pravni fakultet i doktorat pravnih znanosti postiže u Zagrebu 1923. godine. Od 1923. do 1927. godine odvjetnički je pripravnik u Karlovcu, Bjelovaru i Zagrebu.  Bio je odvjetnički pripravnik od 24. travnja 1923. do 2. studenoga 1927.  kod dr. Ćirila Brajše u Karlovcu; potom kod dr. Vladimira i Veljka Prebega u Zagrebu;  dr. Dražena Kvaternika u Bjelovaru i dr. Aleksandra Horvata u Zagrebu. Od 1927. samostalni je odvjetnik u Zagrebu. Među inima branio je Marka Hranilovića, uz još nekoliko članova Hrvatske pravaške omladine (HPO), koju je kraljevski dvor proglasio terorističkom organizacijom. Hranilović je na žalost osuđen na smrt i 1931. obješen. Godine 1933. pred sudom za zaštitu države branio je dr. Vlatka Mačeka i druge disidente. Prvi je predsjednik novoutemeljenog Hrvatskog orlovskog saveza (HOS-a) od prosinca 1923.  do 1929. godine te Velikog križarskog bratstva (VKB), (nakon što je kralj Aleksandar Karađorđević  šestosiječanjskom diktaturom 1929. zabranio sve političke stranke i udruge) od 1931. do 1938. godine. Križari su bili novi – dopušteni, preimenovani orlovski savez. Godine 1936. postaje predsjednik Katoličke akcije (KA) zagrebačke nadbiskupije. Autor je brojnih tekstova i knjige Hrvatsko orlovstvo (1926.). Nakon svibnja i dolaska Titovih partizanskih ubojica na vlast emigrira, prvo u Austriju (Klagenfurt) a potom u Italiju (Rim).

Veliki privrženik Hrvatske katoličke akcije i uz Ivana Merza ideolog orlovstva i križarstva

Orlovstvo kao slavenski omladinski pokret svoje početke ima u Češkoj i Sloveniji. Prije Orlovstva već je postojala organizacija Sokol, koja je uz tjelovježbu promicala i liberalne ideje među članstvom. Kako bi katolička mladež sačuvala katoličku vjeru i njezine moralne vrijednosti, u Češkoj i Sloveniji, od 1896. počinju osnivati katolička tjelovježbena i prosvjetna društva, koja se od 1909. nazivaju orlovska društva, a njihovi članovi Orlovi. Prvi koji uvodi metodologiju Orlovstva  u radu s mladima bio je svećenik Senjske biskupije dr. Dragutin Kniewald, a kao odgojitelj mladeži u Senju utemeljuje (1919.) prvo orlovsko društvo. Slijedeće 1920. nakon velikog sveorlovskog sleta u Mariboru, orlovski pokret na velika vrata ulazi u Hrvatsku. U Ljubljani se 1921. osniva Jugoslavenska orlovska zveza kao krovna organizacija u kojoj su osnovani Orlovski podsavezi u Ljubljani i Zagrebu. Godine 1923. u Hrvatskoj je osnovana jedinstvena organizacija katoličke mladeži koja će ujediniti orlovski pokret i Hrvatski katolički omladinski savez. To je učinjeno 16. prosinca 1923. u Zagrebu – pod nazivom Hrvatski orlovski savez. Za predsjednika je izabran dr. Ivan Protulipac, a za prosvjetnog referenta dr. Ivan Merz.

U zajedničkom nazivniku orlovstva bilježimo: sudioništvo crkvenoga univerzalizma povezanog uz apostolsku Crkvu; orlovi trebaju na sebi nositi note sv. Crkve – moraju biti jedinstveni, sveti, katolički, apostolski;  Orao nije ni gimnastičko ni političko društvo, već je katolička, prosvjetna, vjersko-socijalna organizacija; Orlovstvo je avangarda Katoličke akcije i najbolje je shvatilo njen smisao i temeljnu svrhu –  posvećivanje duša radi katoličkoga socijalnog apostolata.

Manifestom kralja Aleksandra I. Karađorđevića 6. siječnja 1929. ukinut je Vidovdanski ustav, zabranjena je djelatnost svih političkih stranaka i slobodnih udruženja, stranaka i društava koja se zasnivaju na tzv. plemenskim i vjerskim temeljima. Ukinuta su imena naroda, a uvedeni nazivi jugoslavenski narod i Jugoslavija, sve osim Jugosokola! U uvjetima kraljeve diktature domagojsko đaštvo nastavlja djelovati  pod nazivom Apostolat sv. Ćirila i Metoda, a orlovstvo pod imenom Križarskog bratstva.

Od 1930. Protulipac intenzivira osnivanje križarske organizacije. Ubrzo ga beogradski režim hapsi pod sumnjom da obnavlja dokinuto Orlovstvo.  Godine 1931. biva izabran za predsjednika Križarske organizacije, a na dužnostima predsjednika orlovsko-križarske organizacije  ostaje punih petnaest godina, sve do 1938. Uz svu aktivnost u ove dvije organizacije napisao je brojne članke i spomenutu knjigu Hrvatsko orlovstvo. Prilikom pritvora 1930. godine u zatvoru ga je posjetio otac kojemu je tada izrekao proročke riječi: Ja sam svoj put zacrtao i znam zašto. Bez obzira što se dogodilo neka nitko za mnom ne plače. Bog živi! Godine 1938. ponovno je izveden pred Okružni sud u Zagrebu pod optužbom za djela iz čl. 3. Zakona po zaštiti države. Oslobođen je optužbi. Godine 1943. oženio se s Nadom Klemenčić koja će 1993 godine u Domovini, 47 godina nakon rastanka, dočekati njegove posmrtne ostatke. Tijekom rata živio je povučeno i obavljao svoju odvjetničku djelatnost. Dva puta bio je zatvaran zbog neslaganja s pojedinim postupcima novih vlasti ali nikada nije osuđivan. Naime,  usprotivio se da se masovni katolički pokret utopi u državni, koji bi tada bio eminentno politički pokret.

Svjetonazorski temelji orlovstva i križarstva

Ivan Protulipac i danas blaženi Ivan Merz ključni su utemeljitelji, organizatori i ideolozi Hrvatskog orlovskog saveza i Križara, kojim nadomještavaju zabranjeni orlovski savez. U svom posljednjem članku iz 1928. godine, Merz je napisao: Katolička Crkva treba danas u Hrvatskoj svoju juriš – četu. U novom poganskom društvu naše domovine potrebne su čete pune idealizma, vrhunaravnosti i srčanosti, koje će Crkvi i svećeniku otvoriti put do indiferentnih ili protivnih narodnih masa.  (Križari novoga vijeka, Orlovska straža br. 5. 1928.) Godinu dana nakon toga Merz umire, a s njim i Orlovstvo, ali samo u svojoj vanjskoj formi. Iz njega se rađa još jača i snažnija organizacija za mladež – Križarstvo, životno djelo  Ivana Merza, u kome danas živi njegov duh i njegove ideje, kako ističe najbolji poznavatelju križarske organizacije, a napose djela Ivana Merza, p. Božidar Nagy, u svom djelu Hrvatsko križarstvo. Prema odredbama Statuta iz 1930. godine Križari su rimokatoličko, crkveno, vjersko-prosvjetno udruženje. Osnivaju se odobrenjem crkvene vlasti i spadaju u Apostolat Molitve. Svrha je  Križara okupiti i odgojiti preko mladeži  zdrave katoličke snage za rad na vlastitom posvećenju i općoj vjerskoj i vjersko-prosvjetnoj obnovi narodnoga života po načelima Evanđelja. Križarstvo nije nikakva politička organizacija. Njen cilj nije politički i kao takva nigdje ne sudjeluje ni u bilo kakvim političkim svečanostima ili priredbama. Prvenstveno je omladinska organizacija. Zasluge za prihvaćanje križarskog imena za novu katoličku organizaciju, idu Ivanu Merzu, koji se još za vrijeme studija u Parizu upoznao s francuskim Euharistijskim križarima i nastojao širiti njihove ideje. Od njih uzima i lozinku koju daje i preuzima Križarstvo:  ŽRTVA – EUHARISTIJA – APOSTOLAT. BOG ŽIVI. Za razliku i usuprot Nietzschovog BOG JE MRTAV. Žrtva je stalni pratilac čovječjeg života i rada. Bez žrtava nije stvoreno ni jedno veliko djelo. Bez Euharistije ne može se zamisliti pravi duhovni život, a kamoli ostvariti one ideje koje prožimaju duh organizacije. Apostolat je naša dužnost po sakramentu potvrde. Po tomu smo sakramentu postali vojnici Kristovi i po njemu smo primili jakost Duha Svetoga. Svoj najviši uzlet doživljava križarstvo 1938. godine: 784 križarska bratstva sa 26 689 križara i oko 15 000 križarica sa 414 društava (sestrinstava), dakle, ukupno oko 40 000 članova, a od 1923. kroz orlovsko – križarsku organizaciju prošlo je oko 100 000 članova, uz solidan kršćanski odgoj. Važno je spomenuti križarsko hodočašće u Rim 1933. godine na susret s papom Pijom XI. koje je predvodio sarajevski nadbiskup Ivan Ev. Šarić i pomoćni zagrebački biskup Salis Seewis. Veliku pomoć Križarstvu pružao jer nekadašnji član Orlova zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. U želji da se u zagrebačkoj nadbiskupiji uredi Katolička Akcija u skladu s tadašnjim crkvenim prilikama i potrebama, nadbiskup koadjutor Stepinac s nadbiskupom Bauerom, izdaje 1934. poznatu Božićnu poslanicu o Katoličkoj Akciji. Slijedeće godine za predsjednika Katoličke Akcije zagrebačke nadbiskupije nadbiskup Stepinac imenuje dr. Ivana Protulipca, koji je i nadalje ostao na čelu križarske organizacije.

Srbijanski režim nastojao jer svim silama uništiti sve hrvatsko i katoličko, a napose budućnost naroda – njegovu mladost. Među prvim žrtvama progona bio je Ivan Protulipac, nakon programatskog članka za novoosnovano Križarstvo, pod naslovom U znaku križa, kojega su srbo-jugoslavenske vlasti optužile da vređa zakon o državnoj bezbednosti, te da je počinio krivično delo, jer da izaziva plemenski razdor i da je usmjeren protiv državne bezbednosti. Među inim Protulipac je u članku naveo i slijedeće: Križ i nauk Crkve mora opet postati središte mišljenja i pogleda našega naroda. (…) Križ će tražiti i raditi, da se svjetla baština naše prošlosti, na kojoj je sazdan cio naš narodni život, ostvari i u sadašnjim i budućim pokoljenjima. Da se život Hrvata do dna združi s Crkvom Katoličkom i da se na tom temelju razvijaju i dalje plemenite i lijepe naše narodne osebujnosti. Takav, katolički i narodni život trebaju ostvariti nove generacije koje dolaze i već su njihovi prvijenci  u našoj sredini.

Isusovac O. Josip Vrbanek, DI, duhovni vođa i ispovjednik I. Merza u svojoj biografiji o I.M. (Vitez Kristov – Ivan Merz, Zagreb, 1943. tvrdi da je s osnivanjem Križarstva spašen najidealniji pokret mladeži što ga je hrvatski narod ikada imao. Marica Stanković, predsjednica Velikog križarskog sestrinstva, u svojoj knjizi Mladost vedrine, 1944. tvrdi da nitko nije mogao slomiti idealizam naše mladeži, Božje mladeži. Nadalje, Marica Stanković piše što je I.M. značio za Križarstvo, u Križarstvu je, prema njenim riječima ostvareno njegovo životno djelo – ono je plod njegova rada, porod njegove duše.

Iznimno je važan članak I. Protulipca pod naslovom Iz prvih dana Križarstva, objavljen u križarskom tjedniku Nedjelje, 1936. godine. U njemu upozorava: Ni koraka natrag! Iza nas je ponor, naprijed samo poštenje i istina, makar ovita bodljikama. U tekstu je odlučan na otpor diktatorskim nakanama režima na ukidanje nove križarske organizacije, i to posebice naredbama šefa vlade Pere Živkovića. Ukazuje na brutalne napadaje masonerije napose preko tiska. Protulipac je zatvoren i potpuno izoliran u zatvorskoj ćeliji. Nakon kaznenog postupka, protiv njega i drugih prvaka Križarske organizacije, primjerice Avelina Ćepulića, osuđenih za krivično djelo protiv naroda i države uz plaćanje globe, odnosno sedam dana zatvora. Prema srpskom predsjedniku vlade P. Živkoviću nepotrebno je plemensko i versko organizovanje! Zanimljivo je da je i ministar unutarnjih poslova Kraljevine Jugoslavije Korošec bio protiv Križara, koji je već 1935. izdao nepovoljne odredbe o pravima crkvenih društava.

U Domovini, ponovno, 1993. – nakon 47. godina

Na kraju rata, 6. svibnja 1945.  napušta domovinu i odlazi, prvo u Austriju, a potom u Rim gdje je bio na sigurnom mjestu!  No, čuvši za teški život hrvatskih izbjeglica u Trstu, kojima je trebala svakovrsna pomoć, vraća se u Trst. Pao je žrtvom atentata 31. siječnja 1946. kao prvi u nizu ubijenih hrvatskih mučenika. Nadbiskup Stepinac već u srpnju 1945. raspušta sve organizacije Katoličke Akcije, kako bi članstvo zaštitio od progona, zatvaranja, procesa, montiranih suđenja, ubojstava… UDBA je otela oko 50 kutija dokumenata križarske organizacije. Nakon ubojstva Protulipca 1946. naredne 1947.  na montiranom je procesu osuđen na smrt i strijeljan u Banja Luci treći predsjednik Križara Feliks Niedzielski. Brojni su članovi stradali na Bleiburgu i na Križnim putevima diljem tadašnje države.

Dr. Ivan Protulipac ubijen je  od strane jugoslavenske tajne službe. Ubio ga je pouzdanik Udbe izvjesni Đino (Gino) Benčić, s Riječkog područja, kojega su uhitile talijanske vlasti. No, njegovi naredbodavci su ubrzo na granici uhitili dva engleska časnika, koji su navodno prešli na jugoslavenski teritoriji. Po starom dobrom obrascu došlo je do zamjene uhićenika, pa je tako ubojica izbjegao ruku pravde. U vrijeme progonstva u Trstu, zajedno s vlč. Stanislavom Golikom, pomagao je hrvatskim izbjeglicama. Čak je kanio osnovati prijevozničko poduzeće iz čije bi se dobiti  financirale potrebe hrvatskih prognanika.

Za vrijeme bivše Titove Jugoslavije ime Protulipca bilo je strogo zabranjeno a svako njegovo spominjanje povlačilo je za sobom sankcije režima. Dva primjera: godine 1972.  društvo sv. Jeronima objavilo je kalendar Danicu u kojoj je, zajedno sa Maricom Stanković, objavljena njegova kratka biografija. Časopis je zaplijenjen. Glas Koncila 1986. objavio je mali oglas – poziv za molitvu za pokojnog Protulipca. Uslijedio je opaki napis u Vjesniku pod naslovom: Križarski poziv iz groba. Komunističke vlasti već uoči definitivnog sloma još uvijek su se bojale njegova spomena. Nakon ubojstva vlč. Golik pobrinuo se za primjereni grob za dr. Protulipca u kojemu će počivati do povratka u Domovinu.

Dana 25. lipnja 1993. tijelo dr. I. Protulipca prevezeno je iz Trsta u domovinu. Tijelo prvog ubijenog hrvatskog emigranta i prvoga koji je našao svoj vječni dom u Hrvatskoj. Uz sve počasti pokopan je 26. lipnja 1993. na zagrebačkom Mirogoju. Organizaciju prijenosa posmrtnih ostataka organizirala je obnovljena Križarska organizacija. Naime, ekshumacija na groblju sv. Ane u Trstu obavljena je u četvrtak 24. lipnja 1993. Tijelo je ostalo dobro sačuvano. Na lubanji su se vidjele dvije prostrijelne rane – tragovi Titovog zločinca.  Drugoga dana, 25. lipnja u isusovačkoj crkvi  Srca Isusova u Trstu služena je pogrebna sv. Misa nakon koje je lijes s posmrtnim ostatcima krenuo prema domovini. Ekshumaciji i prijenosu prisustvovao je  o. Božidar Nagy. Po dolasku u domovinu počast je pokojniku iskazana u Bazilici Srca Isusova. Misu je predvodio o. B. Nagy a pokojnika je pozdravio četvrti nasljednik u vrhu organizacije dr. Lav Znidarčić (1918.-2001.). Dočekom i pozdravom u Bazilici Srca Isusova na simboličan je način upriličen susret Protulipca sa svojim suradnikom dr. Ivanom Merzom. Protulipac je položen u grob na Mirogoju u kojemu je bilo tijelo dr. Ivana Merza koje je 1977. položeno u Baziliku Srca Isusova. Pogrebnu svečanost predvodio je zagrebački pomoćni biskup  msgr. Marko Culej koji je među inim rekao: dr. Protulipac taj velikan i mučenik hrvatskog naroda, nije među nama da bi umnožio grobove još jednom svježom rakom (takvih je i previše) već da bi pokazao kako se žrtvom i euharistijom sjedinjuju  duša i Domovina. U ime velikog križarskog bratstva od pokojnika se oprostio dr. L. Znidarčić i drugi.

Poslijeratni križari i obnova

Poslijeratni križari nemaju nikakve veze sa dotadašnjom organizacijom križara – kao dijela Hrvatskog katoličkog pokreta. Bili su mahom vojnici, dočasnici i časnici poraženih vojnih snaga NDH. Borili su se protiv komunističkih vlasti i Jugoslavije, komunističke represije a za samostalnu i slobodnu hrvatsku državu. Osnivali su gerilske skupine koje su uglavnom djelovale u ruralnim krajevima. Nisu bili vjerski pokret, vjera je bila samo simbol pod kojim su se borili protiv Titovih komunističkih vlasti. U razdoblju njihova djelovanja 1945. – 1950. bilo ih  je ukupno između 3,500 i 4,000, a nastupali su i djelovali u skupinama do deset gerilaca. Uhvaćenim gerilcima iz vrha organizacije suđene su uglavnom smrtne ili visoke zatvorske kazne. Službena katolička Crkva nije imala nikakav upliv na njihovo djelovanje. Pozdravljali su se pozdravom ili geslom: Za Hrvatsku i Krista – protiv komunista!, Za Krista protiv komunista ili radikalnije: Slava Kristu – smrt komunistu!

Križarstvo je u Hrvatskoj obnovljeno 10. svibnja 1993. u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu pod rukom zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića. Novom križarskom himnom određena je 1994. godine pjesma  o. Petra Perice  Križari, naprijed! koju je spjevao, i sam pripadnik organizacije križara, davne 1933. godine, a prilagođena je križarstvu što je doživljeno njegovim darom s neba obnovljenom križarstvu. O.Petra Pericu su na otočiću Daksa, listopada 1944. bez suda i suđenja ubili Titovi jugo-komunisti, kao i dvije godine kasnije u Trstu dr. Protulipca.

Sjećanja na Protulipca u njegovim Hrnetićima

 Povodom 50. obljetnice mučeničke smrti dr. Ivana Protulipca, župljani župe Hrnetić – Gradska četvrt Drežnik, podigli su njemu u čast spomen ploču na zgradi osnovne škole. Napisali su: U čast učeniku ove škole od 1906. do 1910. godine i čovjeku koji je sav svoj život posvetio radu s Hrvatskom katoličkom mladeži, ubijenom 31. siječnja 1946. godine na ulicama Trsta. 

Godine 2019. župljani Hrnetića i poštovatelji djela Dr. Protulipca obilježili su 120 godišnjicu njegova rođenja i 73 godišnjicu smrti. Župljani su se tom prigodom podsjetili na njegove riječi iz 1938. godine, aktualne danas i svagda:  Nedvojbeno je pravo svakog naroda da se na svom teritoriju može slobodno razvijati i sam odlučivati svojom sudbinom. U suverena prava svakog živog naroda spada da određuje svoju unutarnju i vanjsku politiku te da se pri tome brine za što bolje uvjete svoga napretka. Međutim, ne smije se nikada zaboraviti da sva teoretska prava naroda vrijede u stvarnom životu samo onoliko koliko je narod sam u sebi snažan i moćan, da svoja prava dovede do stvarnosti i da ih provede u život.

Mijo Ivurek

Povezani članci

Molitva za Domovinu

HF

Svagdanje predanje Bogu

HF

Hrvatska svjetla i tame

HF

Vrijeme dolaska Mesije je započelo

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...