“Zahvaljujući” Srbima general Alexander Löhr već u kolovozu 1942. Srbiju je proglasio “Judenfrei”
Komunistička revolucija tijekom NOB-a i suradnja sa četnicima rezultirali su prelaskom velikog broja četnika tijekom 1944. godine u partizanski pokret. Ti su četnici-partizani nakon završetka ratnih operacija bili glavni egzekutori u likvidacijama poražene hrvatske vojske NDH u razmjerima genocida, za što nitko nikada nije odgovarao. Takvim odnosom snaga u kojem su masovno ubijani Hrvati, ubijeno je i oko 600 katoličkih svećenika, a Katolička Crkva smatrana državnim neprijateljem, osudom tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, kojega su komunističke vlasti 1946. osudile na 16 godina zatvora i prisilnog rada te petogodišnji gubitak političkih i građanskih prava. Hrvatska je ušla u novu Jugoslaviju 1945. godine sa nametnutom stigmom ustaštva i NDH, koju su joj Srbi nametnuli, a da oni nisu snosili nikakve posljedice četničkih zločina. To se jasno vidi po Jasenovcu, koji Srbima služi za neprestano prozivanje Hrvata za ustaštvo, a da se njih ne proziva za iste takve logore i holokaust počinjen u Nedićevoj Srbiji u logorima;
- Koncentracijski logor Banjica (kod Beograda), prema stvarnim pokazateljima kroz logor prošlo blizu 250 000 ljudi i streljano njih 30 000.
- Koncentracijski logor Sajmište (Zemun kod Beograda, tada NDH, ali pod izravnom upravom Trećeg Reicha, okupacijska zona Istočni Srijem), procjenjuje se da je kroz logor Sajmište u Beogradu prošlo oko 100.000 zatvorenika od kojih su mnogi odvedeni u druge logore po okupiranoj Europi, dok je izravno u logoru Sajmište ubijeno oko 48.000 zatvorenika. Najstrašniji zločin u tom logoru je trovanje 6280 žena i djece ugljičnim-monoksidom, a potom sahranjeni u masovnoj grobnici u Jajincima.
- Topovske šupe, kod Beograda
- Veliki Bečkerek, Zrenjanin
- Crveni krst (u Nišu) (30.000, od čega je oko 12.000 strijeljano, ostatak odvedeno u druge logore)
- Dulag 183, (Šabac)
- Svilara (Pančevo)
- Paraćin
Vlasti Nedićeve Srbije su se redovno susretale s najvišim strukturama svetosavske crkve. SPC je izrazila spremnost da u suradnji s nacistima rade na očuvanju reda i mira. Priopćenje Sv. Arhijerejskog Sinoda SPC iz srpnja 1941.: “Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti, i utjecat će preko svojih organa na potpuno održavanje reda, mira i pokornosti.” Nacisti su ih nagradili za tu odanost, davši SPC-u povlastice. Od devet središta eparhija na području njemačko-talijanske okupacije, sve one su sačuvale crkvenu organizaciju.
Već u kolovozu 1942. general Alexander Löhr Srbiju je proglasio “Judenfrei” (nacistički izraz za područje očišćeno od Židova). Da bi ti isti Srbi i SPC neprestano Hrvatima nametali krivnju za Jasenovac i bl. Kardinala Alojzija Stepinca proglasili zločincem i spriječili njegovu kanonizaciju. Podlo i licemjerno, sa dvostrukim kriterijima. A po brojkama se vidi čista manipulacija jasenovačkim žrtvama, od 1 200.000 broj je spao na 800, pa 700 tisuća, da bi sada službeno iznosio 83 145, što nije konačan broj, jer se analizom imena dokazuje manipulacija i tim brojem. Napominjem da je cijeli arhiv NDH u Beogradu, i Srbi ga ne daju Hrvatskoj, sve sa ciljem da se prava istina ne sazna, jer onda ne bi mogli neprestano, godinama manipulirati i nametati Hrvatima stigmu ustaštva.
Srpska mitomanija je nevjerojatno snažno ukorijenjena i ugrađena u srpsko nacionalno biće, u njihov mentalni sklop. Uopće ne propitkuju realnost, čak ni ne dopuštaju mogućnost da njihova “istina” nije istina, nego uzimaju kao činjenicu srpsku ugroženost, mada ih nitko ne ugrožava, već suprotno, njihova velikosrpska mitomanija ugrožava mir i suživot svih naroda oko njih. Za njih su svi zločinci, samo oni nisu, nisu ni agresori , jer kao što piše u “Homogenoj Srbiji” oni “ispunjavaju istorijsku misiju” smatrajući da je to njihovo pravo, da posezanje za tuđom zemljom, etničko čišćenje i zločini povezani sa etničkim čišćenjem nisu nedopušteni u međunarodnim odnosima, već su dopušteni kao način ostvarenja te “istorijske misije” Zato to i je mitomanija, jer u nju vjeruju svi, ne samo običan puk, nego i intelektualne, znanstvene i naravno političke elite! Političkim elitama je velikosrpska ideologija i vezano uz nju svesrpska ugroženost sredstvo održavanja na vlasti, time mobiliziraju i homogeniziraju mase da ih slijede!
Jest da su komunističke vlasti osudile i objesile Dražu Mihajlovića, ali ga je sadašnja Vlast Republike Srbije rehabilitirala. SPC je prošla bez stradanja svećenika, još je četnike- koljače proglasila svecima SPC-a!
Sa svim tim naslijeđem dočekali smo pad Berlinskog zida, urušavanje komunizma i Jugoslavije, u kojem su Srbi vidjeli priliku za ostvarenje svoje mitološke Velike Srbije, a Hrvati svog sna o vlastitoj državi.
Demokratski procesi koji su počeli prvim slobodnim višestranačkim izborima 22. travnja 1990. u kojima je Hrvatska odbacila komunistički jednostranački sustav vlasti pokazali su da Srbija neće tako lako propustiti priliku za realizaciju svoje Velike Srbije.
Srbi u Hrvatskoj stali uz velikosrpsku politiku Srbije!
U Kninu je organiziran prosvjed (28. veljače 1989.) protiv navodne hrvatske i slovenske potpore „albanskom separatizmu“ (štrajk albanskih rudara na Kosovu). Dana 9. srpnja 1989. kod pravoslavne crkve Lazarica na Kosovu Polju kod Knina organiziran je veliki miting potpore Miloševiću. Mitingaši su izvikivali parole: Ovo je Srbija, Ne damo te, zemljo Obilića… Tijekom mitinga došlo je do incidenta u kojem je iz zasjede ubijen policajac iz Drniša.
U Hrvatskoj se održavaju srpski mitinzi tzv antibirokratske revolucije, u Karlovcu (4. veljače 1990.), na Petrovoj Gori (4. ožujka 1990.), uz nacionalističke parole i ikonografiju te prijetnje Hrvatima. Vođa srpske pobune u Hrvatskoj je bio psihijatar Jovan Rašković (član SANU-a). Dana 17. veljače 1990. u Kninu je osnovana Srpska demokratska stranka (SDS).
Komunistička vlast pod vodstvom Ivice Račana predaje, 14. svibnja 1990., oružje Teritorijalne obrane RH saveznoj vojsci JNA. Oružjem hrvatske Teritorijalne obrane su naoružani pobunjeni Srbi. Dana 21. Svibnja 1990., na sjednici SDS u Kninu donesena odluka o istupanju općine Knin iz Zajednice općina Dalmacija i stvara se nove Zajednice općina sjeverne Dalmacije i Like koje obuhvaćaju sljedeće općine: Benkovac, Donji Lapac, Gračac, Knin, Obrovac, Titova Korenica. Dana 30. svibnja 1990. SDS suspendira odnose s Hrvatskim saborom.
Nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj jugoslavenska (srpska) propaganda širi glasine i paniku, stvara i izmišlja incidente te tako priprema srpsko pučanstvo na vojnu pobunu, stvarajući osjećaj nesigurnosti i ugroženosti. Sve je organizirano i vođeno iz Beograda. Političke vođe Srba iz Hrvatske odlaze po upute i podršku u Beograd.
Dana 3. srpnja 1990. 50 pripadnika SUP-a iz Knina šalju otvoreno pismo Saveznom SUP-u gdje odbijaju poslušnost Vladi Hrvatske, tako što odbijaju nositi nove policijske odore, i odbijaju preimenovanje službe s milicija u redarstvo.13. kolovoza1990.godine, Borisav Jović prima u audijenciju u Beogradu srpske izaslanike iz Krajine na čelu s Milanom Babićem. Izaslanstvo traži intervenciju Saveznih vlasti od navodne opasnosti od nove Hrvatske vlasti.
Balvan revolucija
Dana 13. kolovoza 1990., pojavljuju se prve straže u većinskim srpskim općinama, a 17. kolovoza 1990., specijalci iz zadarskog MUP-a uspjeli su odnijeti manju količinu automatskog oružja iz benkovačke policijske stanice, dok ova nakana propada u Obrovcu i Kninu intervencijom lokalnog građanstva. Oružje iz arsenala u Obrovcu i Kninu predali su se lokalnom građanstvu tih mjesta, i nastaju prve barikade po lokalnim cestama. U 18 sati Radio Knin prenio je vijest da je proglašeno ratno stanje odlukom Milana Babića. Započinje „balvan revolucija“. JNA je spriječila intervenciju hrvatske policije da uspostavi red temeljem zakona. 21. rujna 1990. godine, Srbi područje svog trenutnog interesa nazivaju „Srpska autonomna oblast Krajina“ pozivajući se na navodne etničke i povijesne granice koje nikada nisu postojale.
Dana 30. rujna 1990. „Srpsko nacionalno vijeće“ proglasilo je „autonomiju srpskog naroda“ u dijelu Hrvatske s većinskim srpskim stanovništvom. U tom povijesnom trenutku Tomislav Merčep se odmah uključio u demokratske procese 1990. Na prvim višestranačkim izborima izabran je za gradskog vijećnika općine Vukovar, bio je predsjednik Mjesnog odbora HDZ-a i „sekretar za narodnu obranu“ općine Vukovar. Kao „sekretar za narodnu obranu“ općine Vukovar Tomislav Merčep je od početka činio sve da se sačuva mir, i da se izbjegnu sukobi! Ali je prema ponašanju Srba zaključio da treba organizirati obranu. On je postavio sustav obrane Vukovara koji je odolijevao srpskim napadima više od tri mjeseca;
pukovnik Hrvatske vojske i vukovarski dragovoljac Ivan Anđelić – Doktor o Merčepu je rekao: “Narod mu je vjerovao, stali smo iza njega, rezultati se vide. Stvorena je Republika Hrvatska i daj Bože da smo imali toliko generala sa uspjesima u Domovinskom ratu, kao što je Merčep! Organizirao je obranu Vukovara i kada smo imali najmanje, kada nam je bilo najteže, ljudi su išli za njim i jedino su njemu vjerovali – i pored Merčepa je bio naš pokojni Blago Zadro. Godine ’91. sa ono malo oružja i malo ljudi, svojim je srcem i hrabrošću zauzeo i vratio položaje izgubljene kod Pakraca… Zna se kako bi Gospić prošao i da bi i on pao da Merčep sa svojim dečkima nije došao u Liku i vratio ključne obrambene položaje u naše ruke…”
Međutim kako je političkoj “eliti” u Hrvatskoj, gle apsurda bio cilj kriminalizacija Domovinskoga rata, DORH je još 2006. sa srbijanskim Tužiteljstvom za ratne zločine potpisao sporazum o suradnji,
Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske Mladen Bajić i Tužilac za ratne zločine Republike Srbije Vladimir Vukičević potpisali su Sporazum o suradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida kojim je izražena obostrana spremnost da se unaprijedi suradnja na području kaznenog progona počinitelja ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, posebno onih koji imaju državljanstvo ili žive na području Republike Hrvatske, odnosno imaju državljanstvo ili žive na području Republike Srbije. (13. 10. 2006.)
“Moj optužujući iskaz u optužnicama protiv Vladimira Šeksa, Branimira Glavaša, Ivana Vekić i Tomislava Merčepa uzet je pod prisilom” ispričao je Marin Vidić Bili, nekadašnji vladin povjerenik za Vukovar s početka devedesetih, za Novi list. Njegovo opsežno svjedočenje bivši vojni tužitelji JNA, ali i aktualni srbijanski pravosudni organi uzeli kao jedan od ključnih dokaza protiv četrdesetak hrvatskih branitelja i pripadnika ondašnjeg političkog i vojnog vrha. Iako nije bio raspoložen za dulji razgovor i prisjećanje na dane u srpskim logorima, Marin Vidić Bili u nekoliko nam je rečenica dao do znanja da je i njegov iskaz bivšim vojnim tužiteljima iznuđen.
“Ne stojim iza onoga što u tom iskazu piše. To je svjedočanstvo izvučeno pod prisilom”, istaknuo je Marin Vidić Bili, a na pitanje je li ga dao u logoru, odgovara potvrdno. “Da, mislim da je uzet u Srijemskoj Mitrovici”, kaže Vidić Bili kada smo mu prepričali dijelove iskaza koji se nalaze među dvije i pol tisuće stranica spisa srbijanskog pravosuđa protiv Šeksa i ostalih. On sam nije vidio spis. U njemu, kako je Novi list objavio, upravo iskaz Marina Vidića Bilog najteže tereti četverookrivljenog Merčepa za planiranje i provođenje ubojstava i progona Srba na području bivše općine Vukovar tijekom 1991.
Progon iz Lušca
U dijelu iznuđenog iskaza Marina Vidića Bilog, kojeg on danas smatra nevažećim, stoji kako je Merčep na sastanku s još četrdesetak ljudi u svojoj kući u Bogdanovcima u veljači 1991. dogovorio da njegov zadatak bude »da stvori takozvane čiste prostore, očišćene od pripadnika srpske nacionalnosti, tako da linije razdvajanja između Srba i Hrvata budu sigurnije, da s ovih strana barikada koje drže Hrvati ne bude u tom prostoru Srba«. Nadalje, Merčepa se u tom iskazu tereti za progon Srba iz Lušca te ubojstva 50-ak Srba u akciji u Borovu Naselju.
Tomislav Merčep izlazi na slobodu: Vrhovni sud ga pustio na …www.tportal.hr › vijesti › clanak › tomislav-mercep-izla…11. ožujka 2020. – Vrhovni sud potvrdio je odluku o uvjetnom otpustu Tomislava Merčepa koji je osuđen na sedam godina zatvora zbog ratnog zločina nad …
