Granić je prešutio činjenicu da on nije bio ministar u vrijeme dok je Hrvatska priznavana od svjetskih država
Prošla je 29. obljetnica međunarodnog priznanja Hrvatske. Sve je manje Hrvata koji su osobno doživjeli taj povijesni dan. Osim što tada mnogi još nisu ni bili rođeni, niti naraštaji rođeni između 1975. i 1992. nisu – zbog svoje mladosti – mogli biti upoznati s činjenicama koje su prethodile toj posebice velikoj diplomatskoj pobjedi hrvatskog naroda, najvećoj u našoj dugoj narodnoj povijesti. Ti su naraštaji još više zakinuti u poznavanju naše bliže povijesti zbog brojnih krivotvorenja onoga što se događalo prije, a i nakon, 15. siječnja 1992. godine. Ta se krivotvorenja sustavno šire u hrvatskim mainstream medijima još od 2000. godine, kad je na vlast došla koalicija lijevih i liberalnih stranaka, predvođena SDP-om.
Jedna od takvih laži bila je prezentirana u emisiji STUDIO 4 na HTV-u. Kao tadašnji glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova i izravni svjedok tog vremena i rada MVP-a od 1. rujna 1991. dužan sam upozoriti na laži i krivotvorenja što ni danas ne prestaju i služe za pisanje pogrešne hrvatske povijesti Domovinskog rata u budućnosti. U to vrijeme u MVP-u je bilo manje od četrdeset djelatnika, od kojih smo neki radili osamnaest sati na dan, sedam dana u tjednu.
U povodu 29. obljetnice međunarodnog priznanja Hrvatske, u toj emisiji gostovao je notorni širitelj laži i neistina Mate Granić. Vođen sramotnim neznanjem novinarke HTV-a, koja je bila uvjerena da je Mate Granić bio ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske prije međunarodnog priznanja od strane Islanda, Svete Stolice i dvanaest članica tadašnje Europske zajednice, Granić gledateljima nije htio otkriti da je ministar vanjskih poslova tada bio prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović, a u svojim odgovorima isticao je svoju nepostojeću ulogu u međunarodnom priznanju Hrvatske. Štoviše, duboko je uvrijedio sve nas koji smo tada bili u hrvatskoj diplomaciji kad je rekao, parafraziram: »da hrvatska diplomacija nije imala veću ulogu u međunarodnom priznanju Hrvatske 1992. zato što je to bila jako mlada diplomacija«. No, požurio se pohvaliti kako je hrvatska diplomacija nekoliko godina kasnije (Granić je postao ministar vanjskih poslova tek u svibnju 1993.) postigla velike diplomatske uspjehe.
U vrlo neukusnom i teško gledljivom nastupu u emisiji STUDIO 4 Mate Granić vrlo je selektivno govorio o doprinosu hrvatskog iseljeništva u međunarodnom priznanju Hrvatske. Spomenuo je kao posebice velik doprinos iseljenika u Njemačkoj i SAD-u. Njemačka nije sporna, ali SAD je Hrvatsku priznao tek u travnju. Namjerno je ispustio naglasiti da su iseljenici u Kanadi i Australiji bili daleko najorganiziraniji. Kanada je Hrvatsku priznala 15. siječnja 1992., a zbog razlike u vremenu Australija je priznala 16. siječnja, iako je Vlada Australije donijela odluku o priznanju nekoliko dana prije 15. siječnja 1992., no čekala je na odluku Njemačke, što mi je osobno rekao tadašnji ministar vanjskih poslova Australije Gareth Evans. Toj činjenici treba dodati i vrlo bitan podatak kako je 40 tisuća hrvatskih iseljenika iz cijele Australije u rujnu 1991. prosvjedovalo ispred australskog Parlamenta u Canberri tražeći da Australija prizna Hrvatsku. Također, u rujnu 1991. Hrvati iz Melbournea održali su veliki prosvjed u središtu grada. Na tom sam prosvjedu i ja govorio kao glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova te davao intervjue uglednim australskim televizijskim kućama. U istom tom mjesecu, u mojoj organizaciji, Hrvatsku su posjetila dva istaknuta člana australskog Parlamenta – Andrew Theophanous i Paul Filing, koji su na konferenciji za medije izjavili da međunarodna zajednica treba priznati Hrvatsku. Mnogo više pojedinosti bit će objavljeno u mojoj dugo očekivanoj knjizi, ako me Covid-19 i Plenković u tom naumu ne spriječe.
Ovdje sam dužan spomenuti da sam na sveučilištu Dublin City University 1997. završio magisterij iz međunarodnih odnosa, a teza je nosila naslov (u prijevodu): Međunarodno priznanje Hrvatske i Slovenije 1992. Ne želim se baviti ni datumima ni imenima zemalja koje su prije dvadeset i devet godina priznale Hrvatsku. Taj je podatak vrlo lako pronaći na internetu. Pa ipak, iz današnjeg razgovora Mate Granića u emisiji STUDIO 4 ne mogu prešutjeti njegovu izjavu »kako je Andrej Plenković najugledniji i najmoćniji član Europskog vijeća« (koje čine predsjednici Vlada ili država Europske unije i koje donosi sve najvažnije odluke). Granić je taj Plenkovićev status povezao s velikim ugledom i velikom važnošću Hrvatske u EU-u. Granić je ili posenilio ili je tomu stvarno tako. Koliko ja znam o funkcioniranju međunarodnih odnosa i decision makera (onih koji donose najvažnije odluke u multilateralnim organizacijama), toliku moć predstavnik jedne male i gospodarski uništene zemlje može imati samo ako se nalazi pri samom vrhu neke od najmoćnijih svjetskih tajnih organizacija. Vrijeme će pokazati.
Ukoliko se na vrijeme ne spriječi ovakvo laganje i iskrivljavanje novije hrvatske povijesti, za pedeset godina, kad više nitko od nas koji smo izravno sudjelovali u borbi za međunarodno priznanje Hrvatske 15. siječnja 1992. Ne će biti živ, sasvim je moguće da će u novim povijesnim knjigama pisati da su za međunarodno priznanje Hrvatske bili najzaslužniji Mate Granić, Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković, iako nitko od njih tada nije bio ni u Ministarstvu vanjskih poslova, a ni na bojišnici.
Ako je suditi prema novoj praksi zabrane slobode govora i pojavljivanja u američkim medijima, a u Hrvatskoj to već postoji, scenarij koji ja oslikavam nije samo proizvod moje bujne mašte, nego stvarnost koja čeka ne samo sve nas, nego još i više one koji će doći poslije nas.
