Nikad se do sada, kao ove godine, s toliko žara, s toliko volje i toliko nade u neko naše bolje sutra, nisam pripremala za protekle blagdane
Dosta mi je, za cijeli moj preostali život crnih vijesti, i korone, i izolacije, i nošenja maske, i cijepljenja. Dosta, dosta mi je!!! Najradije bih se cijepila, ako se ikako može, od svega već nabrojenog, a posebice od naših vrlih političara. Zato i brojim svaki dan ‒ da se od svega toga malo odmaknem ‒ do dolaska Svetog Nikole, Božića i božićnih blagdana, a onda i dočeka Nove godine.
I nikad se do sada, kao ove godine, s toliko žara, s toliko volje i toliko nade u neko naše bolje sutra, nisam pripremala za sve ove blagdane. A kada malo bolje razmislim, čini mi se kako sve ovo činim, upravo, iz dešpeta svima onima koji bi nam sve zabranili i koji bi nas utjerali u torove.
Što manje kontakata.
Što manje čestitanja.
Što manje Božića.
Što manje topline, zagrljaja i dodira.
A toplina dodira,
uvijek je između,
topline dlanova.
I zagrljaja.
„Nema vam više ni svetkovanja ni blagovanja. Zatvorite se svi u svoja četiri zida!!!“, kažu i naređuju nadležni drugovi.
Ali, ne će biti baš tako!
Ne, ne će biti tako!!!
Zato sam se odmah sva dala na posao. Uređivala svaki kutak, pravila sama ukrase, ukrašavala cijelu kuću, stavljala lampice na prozore… A na počasnom mjestu postavila čak i jaslice, koje sam sama i napravila. Kao što su to uvijek radili moja mama i moj tata.
A za sve ovo sada, mogu zahvaliti našim brižnim političarima. Učinili su, stvarno, pravu stvar. Učinili su sve da nam se obitelj, nakon dužeg vremena, opet nađe na okupu i blaguje u obiteljskom krugu. A što ljepše od toga, čovjek poželjeti može? Pripremiti se za blagdane, blagovati, družiti se, svetkovati… I biti sa svojim najdražim, dočekati u svome domu i Sv. Nikolu i slaviti rođenje našeg Spasitelja. A onda i čekati dolazak novoga ljeta Gospodnjeg.
I nema sada, što je i najbolje, skupih darova, nema razbacivanja jelom i pićem, nema odlazaka u trgovačke centre.
Sve skromno i s mjerom. Onako kako su oduvijek slavili i naši stari.
„Ima li ovdje dobre djece?“,viče s vrata Sveti Nikola.
Stigao On i u moj dom. Kao i nekada davno. Darovao dobru djecu, a meni u zadatak ostavio napraviti, kako znam i umijem, njegovu figuru. Koja je ubrzo bila gotova i stajala ispod okićene jelke. Pa su tako i moji praunuci dobili svoga Sv. Nikolu. Da ih čuva. Preko cijele godine. Sve do njegovog ponovnog dolaska.
Zato nitko, ama baš nitko, pokvarit mi ne će ni ove blagdane ni ove dane. Niti će mi itko izbrisati sjećanja na nekadašnje svetkovanje Božića, niti sjećanja na draga lica mojih bližnjih. Kao ni sjećanje na davni, davni dolazak Sv. Nikole u moj roditeljski dom, među našu obitelj.
„Slušajte me dobro, djeco! Nitko od vas ne će dobiti poklon od Svetoga Nikole, ako ne bude dobar“, govorila je moja pokojna mama, svaki put pred taj nadnevak. Čak i mjesec dana prije. A mi od tada ‒ u iščekivanju darova ‒ i fini, i poslušni, i dobri.
Kao kakvi anđelčići.
Šesti je dan mjeseca prosinca, ljeta Gospodnjeg 1950-e. Večer je. Čekamo dolazak Sv. Nikole. Mama je malo boležljiva, ali je puna želje da nam učini lijepim i ovaj dan. Kao da je bila svjesna i kao da je predosjećala da će nam to biti zadnji zajednički doček našega omiljenog gosta, Svetog Nikole. Iako smo se svi pomalo plašili njegove pratnje, strašnog Krampusa i njegovih lanaca i šiba. Ali smo, zato, s velikim nestrpljenjem i nadom čekali samo Njegov dolazak i molili Boga da s njim ne bude i Krampus. Jer, Krampus dolazi kazniti sve one zločeste i neposlušne, kojima će, umjesto darova, uručiti samo po jednu šibu.
Iščekivanje je trajalo dugo, dugo. I dobro nas je izmučilo. Skoro ni ne dišemo niti trepćemo očima, dok u tišini, drhtimo od straha. Zbili se jedan do drugoga i skupili se svi u jednom kutu naše kuhinje. Krišom pogledavajući na ulazna vrata i strahujući od onoga što nam slijedi.
„Hajde, hajte, zapjevajte! To će biti drago Sv. Nikoli“, reče netko. I pjesma započne… Najprije tiho i bojažljivo, a onda se iz grla svih nas nazočnih, zaori poziv Sv. Nikoli. Kao da smo pjesmom željeli otjerati sav naš strah i umiliti se čak i strašnom Krampusu.
Sveti Niko, dođi skoro,
Vrijeme nam prolazi sporo,
Teško nam je čekati, čekati
I čekajuć’ pjevati,
I čekajuć pjevati…
Najedanput pjesma utihnu. Tutanj i bat nečijih koraka zlokobno odjekuje. I lanci zveckaju… Svi smo se ukočili i digli na noge, osluškujući bez daha njihovo primicanje.
„Ima li ovdje dobre djece?“, odjeknu prodoran glas s ulaznih vrata.
‒ A tko bi to mogao biti? ‒ kao zabrinuto, a skrivajući osmjeh na licu, obraća nam se moja mama.
Eto, tako je i te davne godine stigao i do nas Sveti Nikola i donio svima darove, a strašni Krampus ostao kratkih rukava, čekajući i zveckajući lancima ispred naših zatvorenih ulaznih vrata.
I tek smo mnogo, mnogo godina kasnije saznali, kako nam je sve darove mama pripremila, kao i da je u Krampusa bila preobučena jedna naša susjeda, a u Sv. Nikolu naša teta Luca, moja krštena kuma, po kojoj sam ja i dobila drugo ime.
A bilo je tu za nas djecu, na našu radost, gomila darova. I ispletenih vunenih džempera, i šalova, i rukavica, i novih haljina za koje nismo znali da su nastale prekrajanjem od onih starih, već nam okraćalih, pokoja jabuka, nekoliko oraha, te krišom od nas ispečenih suhih keksića.
A za mene, kao šećer na kraju, stigla je najljepša lutka na svijetu. Naravno i ona napravljena vrijednim rukama moje mame. Doduše, krpena, ali mekana i obučena u prekrasnu plavu haljinicu, sa crnom kosicom i šiškama koje su virile ispod ispletenog šeširića na kojemu je blistao zakačeni heklani bijeli cvijet, a na tankim nožicama čak i platnene cipelice.
I nitko na ovome svijetu nije bio sretniji od mene. A moja se mama samo smješkala i uživala gledajući nas, dok smo mi presretni skakutali oko nje, nadvikujući se i pjevajući iz sveg glasa nastavak pjesme o Svetom Nikoli.
„Sada se više ne će Velika Verica, kako smo svi zvali unuku naše gazdarice ‒ s kojom smo se igrali i družili ‒ praviti važna sa svojom pravom lutkom koju bi nam ponekad, onako dobrohotno posuđivala“, mrmljala sam tiho sebi u bradu.
Nakon Sv. Nikole slavila se i Sveta Lucija.
Na Svetu Luciju sijala se božićna pšenica koja bi rasla sve do Božića, a kada bi se uredila, u sredinu bi se stavljala svijeća, zvana voštanica.
„Što je pšenica bila gušća i zelenija, to će biti bolja ljetina naredne godine“, govorili su naši stari.
Ali, u našem domu, uvijek nakon Sv. Nikole i Sv. Lucije, nastupila bi kratka stanka, sve do početka velikog spremanja kuće, do kuhanja i pravljenja onakvih kolača kakve smo si mogli i priuštiti. Ali je uvijek za Božić bila orahnjača. Mama ju je pravila od oraha koje bi nam svake godine donosila naša teta Luca. A sve drugo što nam je bilo potrebito, imali smo kod kuće, zahvaljujući mojim marljivim i brižnim roditeljima. Mama i tata su sve sami radili. I držali svinju, i kokoši, i sadili povrće u vrtu. Čak je moj tata sagradio i svinjac s prozorima, od dasaka koje je besplatno dobio od nekog svog prijatelja, a u vrtu i malenu kućicu nama za igranje. A mi, djeca, svakoga ljeta bismo ju pretvarali u našu kućicu iz snova. Prije toga, moj bi nam tata obojio bijelom bojom- krečem, I tek onda bismo sve zidove ukrasili našim crtežima. I sve bismo opet mi čistili, ribali, prali i donosili prostirku na koju bismo stavljali mali stolić i male stolice, koje je moj tata za nas napravio.
‒ E, ljudi moji dragi, kakva je to bila uživancija!!!
Ali, naš tata nije samo to znao. Potkivao je on i naše cipele da nam duže traju. Najprije bi ih nabio na nekakvu stopalicu ‒ kako ju je on zvao ‒ i potkivanje je moglo uvijek započeti kada je trebalo nešto na cipelama popraviti.
I uvijek istim redoslijedom…
Najprije je trebalo zalijepiti nastale rupe od veranja po kamenjaru obližnjeg brda, a onda staviti novi đon od probušenih guma sa starog susjedovog bicikla, koje bi tata znalački obradio i onda iskoristio.
Ali, nije ni to bila jedina vještina moga tate. Sam je rezbario i ukrase za božićnu jelku, a mi djeca, pravili bismo vjenčiće od starog papira, anđele od slame, snijeg od pamuka, a češere i pokoji orah, bojili u bijelo.
„Jer, grjehota ih je puno vješati, trebat će nam opet za neke nove blagdane i neki novi kolač“, govorila je moja mama.
Pripremali smo se i mi. Naravno za dolazak Malog Isusa. Ubrzano smo radili na glancanju nekih naših starih cipela u koje će Mali Isus ostaviti za nas poklone.
A sam blagdan Isusovog rođenja, kao i svi do tada, prolazio je onim istim ustaljenim redom. Najprije zajednički odlazak na Misu, zatim zajednički ručak, onda odlazak kod susjeda na čestitanje, a navečer i zajednička molitva i druženje. No, mi smo imali i nešto posebno, nešto predivno što druga djeca nisu imala. Imali smo tatu koji nam je uvijek, uz drugi dan Božića, pričao priče. Tada bi se u našu kuću sjatila sva djeca iz susjedstva. I padala su odmah pitanja upućena mome tati.
I tada bi tata počeo priču. I svi smo ga slušali bez daha i ne trepećući očima, upijali svaku njegovu riječ. Ali, sve mi se čini, kako će sada biti nešto drugačije. I bi tako…
‒ O tome nekom drugom prilikom. A sada nešto novo! Ne ću vam više ja pričati, nego ćemo pročitati iz ove knjige, koju mo posudili od fra Luke, jednu priču o Božiću ‒ reče moj tata.
‒Tko će prvi početi?
‒ Ja! Ja! Ja! ‒ povikaše svi u jedan glas.
‒ Ma, ne galamite! Svi ćete doći na red. Hajde, Gordana, počni ti!
„Nekada davno, davno, u gradu koji se zvao Nazaret, živjela je jedna mlada djevojka po imenu Marija. I svi su je voljeli. Jer je Marija bila vrijedna, poštena i dobrodušna osoba koja je uvijek bila spremna pomoći drugim ljudima.
Imala je i zaručnika. Zaručnik joj je bio stolar Josip koji je potjecao iz velike obitelji kralja Davida. Ali, jednoga dana Mariji se ukazao anđeo Gabriel i najavio joj: „Raduj se! Bog te je blagoslovio i odabrao između svih žena da rodiš Sina, kojemu ćeš dati ime Isus, a kojega će zvati Sinom Božjim.”
“Ali kako će se roditi moj sin ako nisam još udata?”, upita Marija.
“Duh Sveti sići će do tebe i zato će se tvoj sin zvati Sin Božji”.
„Kako će Marija roditi dijete, kada njih dvoje nisu još nisu bili ni vjenčani?“, pitao se i Josip, jer mu ništa nije bilo jasno. Ali se i njemu u snu javi anđeo pa Josip odluči Mariju oženiti.
Uskoro je rimski car August naredio popis stanovništva. Zbog toga se svaki stanovnik Judeje (južni dio Palestine), koju su Rimljani pokorili, morao pojaviti radi popisa, u mjestu gdje je i bio rođen.
A, Josipov rodni grad bio je Betlehem. I zato su Josip i Marija (koja je uskoro trebala roditi) morali ići tamo. Ali, kada su stigli u Betlehem, grаd је bіо рrерun lјudі, Sve je bilo zauzeto i nіје bіlо mјеѕtа ni u jednom рrеnоćіštu. Jedna za drugom, vrata su se zatvarala pred njima. I nitko im nije htio dopustiti da ostanu preko noći. Zato su odlučili ostati u jednoj štalici koju su pronašli na kraju grada.
I tako se, u toj ubogoj štalici i na slamici, u hladnoj i dugoj zimskoj noći, rodio Isus, Sin Božji.
Isusovo rođenje označeno je visoko na nebu, jednom novom sjajnom zvijezdom pa su je mnogi ljudi iz cijeloga svijeta slijedili ‒ sve do Betlehema, Isusovog mjesta rođenja.
I pastiri koji su te noći bdjeli, čuvajući svoja stada po okolnim poljima, u čudu su gledali ovaj znak koji je dolazio s neba.
Odjedanput se pred njima pojavio anđeo, obasjan jakom svjetlošću. Pastiri su se, naravno, uplašili, ali im je anđeo rekao: „Ne bojte se! Prenosim vam radosnu vijest. Gospodin Spasitelj se rodio! Omotan je u jaslama. “
A u tom istom trenutku, pojavilo se i mnoštvo anđela koji su hvalili Boga i svima prenosili tu radosnu vijest. Tada su pastiri odlučili ići u Betlehem i vidjeti Dijete koje je najavio Anđeo i prinijeti mu darove.
Vijest o rođenju Isusa proširila se sve do Betlehema i oko njega. I svi koji su pristizali,donosili su darove za maloga Isusa i njegove roditelje. Magi (kako su zvali istočnjačke mudrace) vidjeli su je na nebu zviezdu repaticu i shvatili da najavljuje rođenje židovskog kralja. Kralj se, prema njihovom mišljenju, trebao roditi u glavnom gradu, Jeruzalemu. Međutim, kad su mudraci došli u Jeruzalem pokloniti se Božanskom djetetu, kralj Herod je to saznao.
“Kako? Rodio se neki novi židovski kralj?”, bjesnio je Herod.
Heroda je ta vijest jako uplašila jer mu je uzdrmala prijestolje. Stručnjaci za zakon i veliki svećenici rekli su mu da je Dijete rođeno u Betlehemu. “Nađite Bebu, a zatim mi recite – i ja ga želim obožavati” – tako je Herod rekao Magi (ali zapravo je planirao riješiti se Isusa zauvijek).
I mudraci krenuše, a blistava sjajna zvijezda pokazivala im put, sve dok se ne zaustavi nad mjestom gdje se Isus rodio. Mudraci su bili jako sretni. Ušli su u staju, vidjeli Mariju s Djetetom i poklonili mu se do zemlje. Tada su mudraci ponudili Isusu svoje darove: zlato, tamjan i smirnu.
Iste te noći Bog je naredio mudracima da se ne vraćaju kralju Herodu. Zato su oni krenuli kući drugim putem.
Kada je zli kralj Herod saznao da su ga mudraci prevarili, bio je jako ljut, ali i odlučan da se riješi toga novorođenog židovskog kralja, pa je dao zapovijed da se sve muške bebe u Betlehemu uklone.
Ali, Isus je ostao živ, jer je anđeo došao Josipu u san i javio da s obitelji pobjegne u Egipat, gdje su ostali sve do Herodove smrti“.
‒ Baš je prekrasna ta priča. Hoćeš li nam još čitati?
‒ Možda neki drugi put. A sada da vidimo, tko je od vas bio dobar?
‒ Ja! Ja! Ja! ‒ povikasmo svi u jedan glas. Onda ćete, siguran sam, dobiti i poklone, koje će za svakoga od vas, u čizmice koje ste ovih dana neumorno glancali, ostaviti Mali Isus.
A jeste li, recite mi iskreno, i vi pripremili neki poklončić za vaše ukućane? Bilo bi to lijepo!
‒ Nismo ništa! ‒ odgovorismo jedva čujno. Sramili smo se zbog ovoga našeg propusta.
‒ Smislite, onda, što ćete uraditi, dogovorite se, i zajednički to napravite. Čim se odlučite, dođite ovamo i počnite s radom. Vidjet ćete kako će se tome vaši ukućani obradovati. Ali, nikome ni riječi. Neka to bude iznenađenje za sve. A za neredni Božić, smislit ćemo nešto drugo.
‒ Što misliš, Marijane, da djeca pripreme neku malu predstavu za sve roditelje iz susjedstva, a ja ću sašiti sličnu odjeću koja se tada nosila ‒ obeća moja mama.
Svi smo bili oduševljeni tom novom maminom idejom, ali je moj tata samo dodao:
„O tom‒potom“, što je značilo… bit će tako ako budemo dobro učili i ako ne budemo zločesti.
