Antifašizam bez fašizma omogućuje stvaranje ili zamišljanje točno one vrste neprijatelja koji zapravo ne postoji
Vague,[1] nasilna i neselektivna uporaba jezika česta je pojava u političkom diskursu i trenutno je sveprisutnija no ikad. Posljednjih desetljeća jedan od najpopularnijih izraza političkog zlostavljanja bio je “fašistički”. Praksa zlouporabe ove riječi brzo je dosegla vrhunac histerije tijekom predsjedničke kandidature Donalda Trumpa 2016. Njegova je uporaba postala toliko neselektivna da se neki žale da je riječ izgubila bilo kakvo precizno značenje, osim one zbog neodobravanja.
“Fašist” je posebno koristan kao višenamjenski pejorativ jer tom izrazu nedostaje bilo kakvo jasno inherentno značenje, koliko god široko bilo, kao i druge uobičajene riječi kao što su “liberal”, “konzervativac” ili “socijalist”. Pojam je u početku izveden iz simbola fasces drevne rimske republike, što znači “unija” ili “snop”, a početkom dvadesetog stoljeća bio je uobičajeni naziv za nekoliko različitih radikalnih talijanskih skupina, isprva više lijevo nego pravo. Ultranacionalistički Fasci italiani di combattimento , osnovan 1919., pretvorio se u masovni pokret, a dvije godine kasnije ponovno se krstio kao Partito Nazionale Fascista. Njegovi su članovi bili izvorni fašisti. Tada su prijatelji i neprijatelji pridjev općenito primijenili na osamnaestogodišnju diktaturu Benita Mussolinija (1925.-43.).
Taj je izraz prvi put usvojen kao općeniti politički pejorativ od strane Komunističke internacionale 1921. godine, a kasnije su ga komunistički propagandisti primijenili u brojnim varijantama na sve vrste grupa – „liberalno-fašističkih“, „konzervativno-fašističkih“, i tako dalje – kao i talijanskim fašistima. Kako je autoritarni nacionalizam cvjetao u mnogim europskim zemljama tijekom Velike depresije, ozbiljni komentatori i analitičari počeli su proširivati taj pojam i na radikalne desničarske i autoritarne nacionaliste različitih pruga, neke više, neke manje, slične talijanskim fašistima.
Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka nikada sebe ni Hitlerov dvanaestogodišnji režim nije nazivala “fašističkim”, preferirajući da je ne miješaju s Talijanima. Međutim, nakon 1933. godine, kada su ljudi govorili “fašistički”, sve više su mislili i na “nacistički”, a ta je implikacija postala uobičajena tijekom Drugog svjetskog rata. Ustrajalo je.
U kasnijem dvadesetom stoljeću povjesničari su skloni zaključiti da bi se, u svrhu usporedne analize, u Europi tijekom generacije 1920.-1945 mogao identificirati „generički fašizam“, iako su se pojedinačni izrazi ove tendencije jako razlikovali. Ono što je generički fašizam učinilo prepoznatljivim nije ni diktatura ni nasilje – što je još karakterističnije i ekstremnije u Sovjetskom Savezu – već naglasak na kulturnom i moralnom cilju „antropološke revolucije“. U Njemačkoj je ovo dobilo rasni oblik, ali svi fašistički pokreti isticali su stvaranje “novog čovjeka” koji će živjeti duhom i voljom više nego razumom – energičan, hrabar, hrabar, spreman za borbu i čvrsto odan naciji i vođi. Fašisti su odbacili materijalizam i egalitarizam u korist doktrina vitalizma, nacionalizma i prvenstva moći volje. Druga najizrazitija značajka bila je “terapijska” doktrina nasilja, koja je smatrala da nasilje ispravne vrste može biti pozitivno moralno dobro, potičući hrabrost, samopožrtvovanje, odanost i samodisciplinu. Doktrinalno, to je bilo ključno poštovanje u kojem je fašizam nadišao komunizam odbacujući kulturni i moralni poredak.
Agresivna vojna ekspanzija fašističkih sila osudila ih je na potpuno uništenje do 1945. godine, a Hitlerov holokaust toliko je diskreditirao ekstremni nacionalizam u zapadnim zemljama da fašistička ideologija nikada nije mogla biti uspješno oživljena. Raspušten je u eri materijalizma, hedonizma, djelomične demokratizacije i radikalnog egalitarizma.
Ipak, pojam nikada ne umire, jer šištav i zlokoban zvuk riječi, zajedno s vrlo neodređenim značenjem, čini ga idealnim kao neselektivni pejorativ, posebno s obzirom na desniju ili konzervativniju stranu politike, i sve više s bilo čime što se odnosi, ma kako nejasno, na nacionalizam ili tradicionalniji autoritet. Objektivna analiza suvremenog političkog izražavanja na suvremenom Zapadu mogla bi lako zaključiti da bi se u smislu upotrebe nasilja i potrage za antitradicionalnom antropološkom revolucijom taj izraz mogao lakše primijeniti lijevo nego desno političkog spektra.
Bez obzira na uporabu, danas to nema gotovo nikakve veze s povijesnim fašizmom, koji je imao specifične karakteristike prethodnog razdoblja. Zbog dubokog procesa povijesnih promjena, njegova izravna ekvivalencija ne može se oživjeti. Pojavljuju se prave neofašističke skupine, ali im nedostaje potpore i sa svakim desetljećem postaju sve slabije. Valjano pravilo je da što je ekstremistička skupina važnija, to je manje istinski neofašistička. Suprotno tome, što je iskrenije nefašistički, to je manje značajno.
Riječ F postala je toliko popularan epitet dijelom i zbog toga što joj povezanost s Hitlerom i Holokaustom daje posebnu snagu neprocjenjivanja. Označava nešto što nije samo loše ili nasilno, već pozitivno demonsko. To daje neku vrstu metafizičke ili duhovne sile kojoj nedostaje bilo koji ekvivalentan pojam, a to je sve korisnije u dvadeset i prvom stoljeću, jer progresivistička politika sve više i više prihvaća iskupiteljski i spasonosni ton kao neku vrstu zamjenske religije.
Iako je fašizam gotovo nestao, antifašizam nije. Antifašizam bez fašizma omogućuje stvaranje ili zamišljanje točno one vrste neprijatelja koji zapravo ne postoji. To ima daljnju korist da se čini da opravdava apel na nasilje i usvajanje sve agresivnijih taktika, koje nameću sve veću centraliziranu moć i uvjete cenzure, a ciljeve postižu lakše postignute racionalnim diskursom i analizom. Ne postoji jednostavniji, lakši način za stigmatizaciju i verbalno uspostavljanje vlasti nad protivnikom.
Ova retorička tendencija predstavlja sadašnju i možda kulminirajuću fazu rastuće struje zapadne kulture i politike od pedesetih godina prošlog stoljeća, najbolje analiziranu u novoj knjizi Paula Gottfrieda, Antifašizam: križarski pohod, izlazi vrlo brzo.
Bilješka:
[1] U filozofiji je nejasnoća važan problem semantike, metafizike i filozofske logike. Definicije ovog problema su različite. Predikat je nejasan ako ima graničnih slučajeva. Predikat “visok” je nejasan jer čini se da nema posebne visine na kojoj netko postaje visok.
