Hrvatski Fokus
Hrvatska

Još Hrvatska ni propala!

Kap po kap dobrote

 

“U svakom zlu ima i nečeg dobroga”.

Taman što sam završila tekst o Božiću, danas i nekada davno, te o božićnom blagovanju u krugu svoje obitelji, zatim sjela da nešto gricnem, kada na TV vijest o potresu u Sisku, Glini i Petrinji. Nešto me, momentalno, steglo u srcu te sav onaj moj ushit, radost i nadanja koja  sam osjetila tijekom Božića i božićnih blagdana, nestadoše u trenu. Odmah obilazim stan, i s njegove vanjske strane, skidam ukrase i lampice. A nekakva mi jeza, prostruji cijelim tijelom.

„Bože, Bože moj! Zar nije bilo dosta onoga jada u Zagrebu??? Zar nije bilo dosta uništenih, i bez igdje išta, raseljenih ljudi?“, ponavljam bez prestanka.

U šoku i  s nevjericom gledam porušene kuće, ulice pune komada opeke opale sa zgrada, gomile urušenih potpornih zidova,  ogoljelih krovova koji strše, polomljene drvne građe…

Bože, Bože moj, zar opet? Zar opet???

A meni se, opet, vraćaju slike porušenog i do temelja spaljenog Vukovara,  Tovarnika, Gospića, Ravna, Mostara… Vrte mi se snimke ruševina… Vraćaju mi se i slike ljudi koji bezglavo trče i bauljaju ranjeni i obliveni krvlju.

Ne, ne!!! Ne, opet!

Stislo me nešto u grlu i guši. Odmahujem glavom, gutam suze što mi naviru i stalno ponavljam kao u bunilu:

Ne! Ne! Ne, opet!!!

Grad srušen, a većina građana napustila  njegov središnji  i najugroženiji dio, dok oni koji su ostali, još su uvijek, kao i svi mi u šoku.

  • Strašno smo osjetili potres. Šok, šok, šok i samo šok. I jučer šok i jutros šok. I to je to. Nemam riječi, smrznuti smo. Ne znam što bih rekla. Sad smo izašli, u susjednoj smo ulici. Ima dosta srušenih kuća. Izašli smo po kruh. Vidim da je centar strašan i doznajemo samo ružne stvari.
  • U autu smo bili cijelu noć. Čekali jutro. S jutrom su došli novi potresi, imaš osjećaj sve jači i jači. Ovo je 1991.i tri puta više. Vratili smo se puni entuzijazma, krenuli raditi. Evo i mirovina je stigla, s nadom u mirniju starost. Kako sačuvati živu glavu. Ne znam. Ako znate recept, voljela bih ga čuti.
  • Ljudi su u panici skakali s krovova, na kojima su popravljali jučerašnja oštećenja. Iz smrskanog automobila vatrogasci su izvukli dijete i muškarca. Najmanje je pedesetak ozlijeđenih, neki teže, zatrpane su prometnice, a na vlastitu odgovornost se vozi napuknutim i nesigurnim mostom na ulazu u grad

Bože, Bože,  zar nije dosta?

„Zar nije dosta suza i plača,
teških i neprospavanih noći?
Zar nismo dugo bili ispod mača
pa ne možemo mirno ni u san poći?!

Zar nije dosta ovakvih strahota?
Zar nije dosta, volio bih znati?

Zar nije dosta izgubljenih života,
te i dandanas naša zemlja pati“,

Velimir Velo Raspudić

A onda, cijela se Hrvatska digla na noge. Stiže pomoć  sa svih strana. Takvoga jedinstva hrvatskog naroda nije bilo još od velikosrpske agresije i Domovinskog obrambenog rata, a i pobjede naših momaka, naših vice šampiona na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji. Nažalost, trebala nam se dogoditi, nakon Zagreba, još jedna  tragedija kakva nam se dogodila i sada, da bismo opet bili „jedan kao svi, a svi kao jedan“.

 „Ovo je dan čovjekoljubivosti. Pruži nekome ruku pomirnicu i ruku dobrote, pruži nekome čašicu ili komadić jela, podaj nekome bar komadić svojih osjećaja, srca i dobrote… Tako ćemo domovinu učiniti sretnijom, punijom blagostanja, mira i slobode”, dr. Tomislav Ivančić. 

No, unatoč svemu, među onima koji su  uvijek tu kada treba pomoći u ovako teškim momentima, bili su i ovaj put, naši hrvatski navijači. I nema više rivalstva. Nema više prebrojavanja odakle je tko, niti što je tko. Svi su kao jedan, a jedan kao svi.

“Lopate, rukavice i ostalo kaj može pomoći ponesite”, poručili su Bad Blue Boysi koji su u utorak zamolili sve svoje članove da tko može, neka ponese i vodu. I krenuli su put Petrinje i ostalih potresom pogođenih područja. Nisu tražili niti pohvale, niti nagrade, niti su sa sobom dovodili TV ekipe. Ali su nas, opet, oduševili.

Pa su odmah, nakon što su spakirali robu u dva šlepera, prema Petrinji krenula i tri busa pripadnika Torcide, tj. navijača Hajduka. Krenuli su i Funcuti, Kohorta, Tornado, Demoni, Ultrasi, Armada i grupa navijača iz Hercegovine. I svi  prikupili toplu odjeću, obuću, deke, konzerviranu hranu, vodu, higijenske potrepštine… Jer, kad se naše ruke slože, sve se može. Pa i zapjevati.

I zaori se u Petrinji „Lijepa li si!“. Iz grla svih ovih mladih ljudi, dok raščišćavaju lopatama ruševine i pomažu ljudima. Da nam svima i pjesmom, vrate i snagu, i vjeru, i nadu. 

„Oj, Zagoro, lijepa li si
Slavonijo, zlatna ti si
Herceg-Bosno srce ponosno
Dalmacijo, more moje
Jedna duša a nas dvoje
Pozdrav Liko, Velebita diko

Ajde Istro i Zagorje
Podignimo sve tri boje
Zagrlimo se pred svima
Neka vide da nas ima.“

„SISAK, PETRINJA I GLINA POD OPSADOM  SU DOBRIH LJUDI.“

‒ A gdje li su sada, moja Lucija, one silne udruge, borci i borkinje za ljuska prava? Gdje su Babe, gdje Veljača, gdje Gong, LGBD udruge,?

‒ Isparile. Skrile se u mišje rupe i čeke…

‒ Ma, nemoj tako, Lucija! I oni su se organizirali. solidarno u ekipu „Solidarna“. Još otvorili i broj žiro računa. Nadaju se kako će im na račun leći gomila kuna, a  onda će ih oni, onakvi kakvi i jesu, drugarski i solidarno razdijeliti.

‒ Pa, normalno! To su sve časni, radišni radnici i zagovornici ljudskih i radničkih prava: Dražen Lalić, Vesna Teršelič, Tin Gazivoda, Nadežda Čačinovič, Urša-Neda Raukar, Vili Matula, Gordana Bosanac, Nenad Zakošek, Sana Sarnavka, Marina Škrabalo…

‒ Jaki su mi to zaštitnici ljudskih i radničkih prava. Nisu im dosta svi oni silni milijuni koje država, tj. mi dajemo, nego bi sada i još nešto pride…

Ali, kao što je i bilo za očekivati, uključili su se u i  hrvatski branitelji, koje je preko Facebooka pozvao bivši pripadnik HOS-a, Damir Markuš, i krenuli prema Petrinji.

Tu je očekivano i hrvatska vojska koja je odmah počela s raščišćavanjem  ruševina i pomaganjem stradalnicima. Stigli su i vatrogasci iz 17 županija i HGSS-ovci iz cijele Hrvatske. Ukupno 470 vatrogasaca sa 65  vatrogasnih, 59 transportnih (kombi) vozila te 11 potražnih pasa. Nažalost, razoran potres odnio je i prve žrtve. U Petrinji je sedam ljudi poginulo, desetci ozlijeđeno, a oko devet tisuća ih je ostalo bez krova nad glavom.

I dok gledam svu ovu našu mladost, dok vidim s koliko ljubavi i požrtvovanja priskaču svugdje gdje treba, i dok osjećam to  njihovo zajedništvo,  sigurna sam kako za nas ima budućnosti. Jer smo opet jedno, jer nas je i sada, kao i toliko puta dosad, ponovo ujedinila ova naša nova nesreća.

Kad se naše ruke slože, sve se može. Sve se može. Uvijek je tako bilo i tako će uvijek i biti:

Porušenu Petrinju, Sisak i Glinu, obišli su i predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, predsjednik Sabora  Gordan Jandroković, predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković i neki članovi Vlade.  

Ali, zahvaljujući dobrim ljudima, pomoć Petrinji, Sisku i Glini, stiže sa svih strana. Od jutra do večeri, bez prestanka, prema Banovini odlaze autobusi, kamioni i šleperi, puni svega onoga što u ovome trenutku ljudi najviše i trebaju.

  • I diljem Hercegovine i BiH, u svim crkvama tijekom nedjeljnih misa, prikupljala se pomoć za područja pogođena potresom u Hrvatskoj. Gradovi, županije, razne udruge te privatne tvrtke Hercegovine, izdvajali su novac i drugu pomoć za stanovnike na pogođenim područjima u Banovini, a iz gradskog proračuna Mostara, izdvojena su za pomoć Petrinji, Sisku i Glini, i određena novčana  sredstva. I Središnja uprava HKD Napretka, donijela je odluku o pružanju financijske i druge vrste pomoći gradovima Petrinji, Sisku i Glini, dok je Dom zdravlja Mostar ponudio smještaj za 20 osoba stradalih u potresu, preko Središnjeg državnog ureda za pomoć Hrvatima izvan Republike Hrvatske, kao i Studentski dom Dompes iz Mostara koji djeluje pri Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Dok je tvrtka Violeta iz Gruda donirala 15 kompletno opremljenih montažnih kućica za stanovanje obiteljima koje su ostale bez domova.  .   

KOMADIĆ PO KOMADIĆ DOBROTE…

I oni poznati, i oni nepoznati, i oni bogati, i oni siromašni. I oni u Domovini i oni u iseljeništvu.

„Ovdje u Petrinji svjedočimo sliku Hrvatske kakvu i inače želimo vidjeti. Ponosite, dostojanstvene ljude, željne pomoći, mladiće “naoružane” lopatama  i alatom za otkopavanje ruševina.“.

A, od Zagreba do Petrinje slijevale su se i kolone automobila, i kolone kamiona, i prikolica i kamp kućica.

„Dajem ti srce, zemljo moja,
i bi’ ću s tobom u dobru i u zlu
i nema sile da mi te uzme
Ja bi’ ću s tobom, ostat ću tu.
Dajem ti život, zemljo moja,
i bi’ ću s tobom u dobru i u zlu
Podijelit s tobom sreću i tugu
Bog neka čuva moju HRVATSKU!“

Takvu snagu, takvu volju da se pomogne, toliko podrške, ljubavi i dobrote   od običnih malih ljudi, ali ljudi velikog srca, još svijet nije vidio!

TO MOGU SAMO HRVATI!

TO MOŽE SAMO HRVATSKA!!!

‒ A dokle će sve ovo trajati, što ti misliš, Lucija? Hoće li svaki stradalnik dobiti odgovarajuću pomoć i smještaj?

‒ E, moja Monika, teško… teško. I sama dobro znaš kakva je učinkovitost ovih naših vrlih političara kada su u pitanju obični, mali ljudi. Pa, pogledaj samo Zagreb! Je li se  tamo išta uradilo? Nije! Ni nakon punih godinu dana. A uz sve to, postoje i neki kojima smeta, jer će im pomrsiti planove, sve ovo dosad urađeno.

Smetali su im navijači koji su prvi pritekli u pomoć, i došli s lopatama  čistiti ruševine… Smetali su im i ljudi koji su došli pripremati tople obroke. Pa su im smetale i besplatne kućice i kontejneri i sva pomoć koja je dolazila iz Hercegovine. Pa su im smetali i branitelji.

Sve, sve im je smetalo.

NEKA, NEKA IM SMETA!!!

SMETAT ĆE IM I DALJE.

„Mislili su neki, već nas ne će biti.
Ni veselje svoje nisu znali kriti.
Raselit nas triba da nas manje ima,
Nisu tu ni bili tad će reći svima.
Nek tuđinu grizu, roda znati ne će
Bez jezika narod nema više sreće
Djeca roda svoga povist ne će znati
Potom svoj na svome ne će bit Hrvati“.

I ne za kraj, nego za novi početak, jedna lijepa priča iz Petrinje:

“Dok potresi udaraju po našem Gradu i tresu naše živote, moje najdraže biće je pronašlo trenutak da nam u život vrati nadu i vjeru kako će sve biti dobro. Ispred stare zgrade Doma zdravlja, gdje je moj Deky godinama radio, na mjestu gdje je ostala samo ruševina, a on jedva izvukavši živu glavu, rekla sam mu “DA”!”

Vera Primorac

Povezani članci

Hrvati i Stepinac spašavali Židove

HF

Na rubu pameti

HF

Bolji su narodi koji podižu ustanke

HF

I Petar Penava se ne osjeća sigurnim u Hrvatskoj!

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...