Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca

Granica interesa autora Leksikona je Dunav. Srijema nema…

 

Na portalu Hrvatskog akademskog društva (HAD) iz Subotice u rubrici “Leksikon”, između ostalog, stoji (vidjeti: http://www.had.org.rs/leksikon.php ):

Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca obrađuje prošlost i sadašnjost Hrvata u međurječju Dunava i Tise, od Senandrije (srpski Sentandreja, mađ. Szentendre) na sjeveru, do Novoga Sada na jugu.

Leksikon izlazi u svescima i od 2004., kada je izašao prvi svezak, pa do danas, objavljeno je 14 svezaka, u kojima je obrađeno prvih 15 slova abecede (A-K), te drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje prvoga sveska. Od 12. sveska, na kraju svakog sveska nalaze se i Dopune, u kojima se objavljuju natuknice koje su izostale iz ranijih svezaka.

Uredništvo Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca čine dr. sc. Slaven Bačić, glavni urednik, prof. Tomislav Žigmanov, izvršni urednik, izv. prof. dr. sc. Petar Vuković, prof. Stevan Mačković te doc. dr. sc. Mario Bara (svi izuzev posljednjeg su “bunjevački Hrvati”, prim.a.)

U izradu Leksikona uključeno je više od 150 suradnika različitih struka iz Vojvodine, Mađarske i Hrvatske.

Leksikon je do sada imao preko 50 predstavljanja u više od 20 mjesta.

U dosadašnjih 14 svezaka Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, na ukupno 1.545 stranica objavljeno je 1.766 članaka – od biografije „Abrašić, Antun” do pojma „kvas“ – koje prati 1.023 ilustracija i 127 uputnica…”

Budući da je Leksikon tek na polovici slova abecede, očekujemo bar još 14-15 svezaka i SVE ČESTITKE ZA OVO VELIKO DJELO! ALI… Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca je samo jedan u nizu jasnih i vrlo opipljivih dokaza koliko je koncentracija svih hrvatskih krovnih institucija u Subotici katastrofalna po hrvatsku nacionalnu zajednicu u Republici Srbiji.

O tome sam pisao bezbroj puta, a osnovni razlog je što su u tim institucijama u ogromnoj većini zaposleni takozvani “bunjevački Hrvati”, odnosno Bunjevci koji kažu da su u isto vrijeme i Hrvati i Bunjevci (nepostojeća odrednica pri nacionalnom izjašnjavanju). U tim okolnostima ogroman dio novca namjenjen svim Hrvatima u Republici Srbiji u periodu dužem od petnaestak godina sliva se u Suboticu, a u rukama je sve užeg i užeg kruga ovih plaćenih “bunjevačkih Hrvata”, u zadnjih nekoliko godina praktično u rukama jednog čovjeka, Tomislava Žigmanova. Tomislav Žigmanov, sistematskim i upornim radom na podjeli ovdašnjih Hrvata na Bunjevce, Šokce i ostale Hrvate, učinio je nenadoknadivu štetu ovdašnjoj hrvatskoj zajednici. Posebno što u toj podjeli izrazito favorizira Bunjevce i sve što je bunjevačko, Šokci su mu do njih, a ostale Hrvate nipodaštava, posebno srijemske. U Subotici (i okolici) živi izuzetno mali broj “bunjevačkih Hrvata” i mali broj Šokaca u Podunavlju u odnosu na 56.900 Hrvata u Srbiji. Poseban problem je što se ni taj mali broj ne može ustanoviti jer su i Šokci, kao i “bunjevački Hrvati”, nepostojeća odrednica pri nacionalnom izjašnjavanju, te ih pri službenom popisu nema. Pri tom se 16.706 Bunjevaca izjašnjava kao poseban narod i kaže da nema ništa zajedničkog s Hrvatima! Pored egzodusa još uvijek veliki broj Hrvata živi u Srijemu, Beogradu, Novom Sadu, Banatu, Nišu i dr., no samo Bunjevci i Šokci imaju ovakav Leksikon, dok je, primjerice, Biografski leksikon Hrvata istočnog Srijema “zapeo” još prije deset godina na prvom svesku (sa oko 200 stranica) i to na desetom slovu abecede! A srijemski Hrvati, upravo zato što su desetkovani, treba da imaju ovakav leksikon, kako bi za sva vremena bilo zapisano ono što je bilo!

Još nedopustivije je što se za toliki novac od samog osnutka Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, čiji je nezamenjivi ravnatelj Tomislav Žigmanov, ne radi LEKSIKON HRVATA U REPUBLICI SRBIJI! U tome i jest štetnost koncentracije hrvatskih krovnih institucija u Subotici koje su u rukama “bunjevačkih Hrvata” i ova nenadoknadiva šteta već ima razmere krivične odgovornosti jer je utrošen ogroman novac, a da Hrvati ovdje praktično bivaju sve više skrajnuti. Pri tom se na svim poljima kulture i politike pravi i negativna selekcija. Tragikomiku svega pokazuje i samo jedan detalj oko posljednje natuknice “kvas” u posljednjem svesku Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, a sve je tako: “KVAS (praslav. kvas<indoeurop. kwat: kiseliti), tvar koja se sastoji od jednostaničnih gljivica iz roda Saccharomyces; kvasac. U Vojvodini se ponegdje kaže germa, međutim ta riječ u bunjevačkom i šokačkom govoru nije zabilježena. U novije vrijeme umjesto tradicionalne riječi rabi se riječ kvasac.

Pojedinačne gljivice kvasa ovalnoga su oblika, veličine manje od milimetra. One proizvode enzime koji pretvaraju šećere (glukozu, fruktozu, saharozu, maltozu…) u alkohol (etanol). Tom prilikom nastaje i plinoviti ugljični dioksid (CO2). Od četiri grama šećera nastaje jedna litra ugljičnoga dioksida. Gljivice kvasa nalaze se doslovce na svakom mjestu: u zemljištu, u vodi, lebde u zraku, na površini biljaka i njihovih plodova. Od prethistorijskih vremena kvas se upotrebljava za spravljanje kruha, a primjenjuje se i u proizvodnji piva, vina, alkohola te u brojnim drugim tehnološkim postupcima. U tijestu od brašna nalazi se manja količina maltoze, koja nastaje iz škroba. Kada se kvas doda tijestu, on pretvara maltozu u etanol i ugljični dioksid. Plinoviti ugljični dioksid uzrokuje dizanje tijesta, od čega kruh dobiva svoju karakterističnu šupljikavost. Prilikom pečenja tijesta etanol ispari te ga u kruhu nema. Za dobivanje kruha upotrebljava se takozvani pekarski ili pivski kvasac, koji se sastoji od gljivica vrste Saccaromyces carvisae. U vremenima kada su Bunjevci pretežito živjeli na salašima s imanjem, koji su bili u velikoj mjeri samoodržive gospodarske cjeline, u grad ili selo išlo se uglavnom tek tržnim danima na tržnicu te nedjeljom u crkvu. Kruh je bio jedna od nužnih namirnica za mnogobrojnu čeljad i pekao se na samom salašu. Kako se u nabavu nije išlo svakodnevno, pa se ni kvasac nije mogao kupiti, domaćice su se snalazile kako bi ga što rjeđe kupovale, iako nije bio skup. Kvas za kolače sušile su tako u mrvicama pomiješanima s brašnom. Za kruh se postupalo drugačije. Uvijek kad bi se mijesio kruh ostavljao bi se komad tijesta. Količina tijesta ovisila je o broju članova obitelji. To bi se tijesto ostavljalo na tanjur u kuhinju u prozor i pokrilo gazom. Kada se sljedeći put pravio kruh, taj se ostavljeni zamotuljak stavljao u mlaku vodu s malo šećera da »krene«. U Lemešu je bio bunjevački običaj da majka, kada udaje kćer, u štafir stavi i dio svojega kvasa, suhoga i od tijesta, kako bi mlada imala vlastiti kruh, koji će dijeliti sa svojim suprugom. Često su mladenci živjeli na salašu, a stariji članovi porodice u selu ili gradu, pa je mlada snaša bila zadužena za kruh za cijelu obitelj. Na taj način kvas u malom zamotuljku tijesta simbolizirao je početak novoga života u novoj zajednici.”

Čitava stranica (koliko košta od lektoriranja do tiska?!) je utrošena na natuknicu “kvas”, koja bi jedino opravdano bila ovako detaljno obrađena samo u LEKSIKONU HRVATA U SRBIJI u izdanju ZAVODA ZA KULTURU HRVATA U SRBIJI u kojem su zaposleni HRVATI! Ovako, pored toliko utrošenog novca, ne znamo kako kvas prave i što s njim rade svi ostali Hrvati u Srbiji osim “bunjevačkih Hrvata” i onih Bunjevaca koji kažu da nisu Hrvati, jer im je sve potpuno isto kao u “bunjevačkih Hrvata”, pa i kvas. Srijemski Hrvati će pored ovih spravljača ovakvog kvasa ostati bez kruha.

Miroslav Cakić

Povezane objave

Josip Kraja – tiskar, urednik i dobrotvor

hrvatski-fokus

Bunjevački teror nad Hrvatima u Srbiji

HF

Nada Kesterčanek-Vujica – književnica, pjesnikinja emigrantica, domoljupka

hrvatski-fokus

Maruna o hrvatskoj emigraciji

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više